ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K43
Jezik: Srpski

U dobrom stanju!

Prvo izdanje!
1944 god!

U ovoj knjizi se radi o hamalu Aliji, njegovom putu do bogatstva i ujedno o njegovoj velikoj ljubavi. Alija je mladi hamal dobrog srca koji svima pomaže, dobio je nadimak i Alija Leptir zbog njegovog dobrog karaktera i ljubavi prema Suncu. Uvijek je veseo i radostan i osoba je koja je uvijek rado viđena i veoma znana. Alija je zaljubljen u Almasu, kćer Mehage bakala, ali se nikada nije usudio pokazati joj svoju ljubav koju on osjeća prema njoj te se ona udaje za drugog, Ismet-efendiju. Međutim, Almasa u tom braku nije bila sretna prvenstveno zbog teške Ismetove bolesti, epilepsije koju joj je prešutao prije braka. Ubrzo se rastavlja od njega. U tom periodu Aliji se nekoliko puta za pomoć obraća mrzovoljni i škrti Mula Hasan dedo koji mu jednom pokaže svoje skriveno blago. Nakon smrti dede, Alija kupuje kuću dede te pronalazi bogatstvo, vjenčava se sa Almasom, koja se nešto prije razvela od Ismet-efendije, i postaje Ali-paša. Jedno vrijeme je bio i u Travniku, kamo ga je poslao Ali-hodža, čovjek koji ga je volio više nego vlastitog sina. Tamo je patio za svojom Almasom, ali se brzo vratio kući, i našao dugo traženu sreću. Osvojio je svoju voljenu i postao bogat, ali i uprkos tome, njegova je duša ostala ista, volio je pomagati drugima, pogotovo nakon što je i steko puno novca. Ovo je topla ljudska priča o čovjeku koji je našao dugo traženu sreću, i dobio sve što je želio, zahvaljujući svojoj dobroti.

Enver Čolaković bio je bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac.

Prevodio je s mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik. Najpoznatiji je po svom romanu Legenda o Ali-paši iz 1944.

Rođen je 27. maja 1913. u Budimpešti od oca Vejsilbega i majke Ilone Mednyanszki, Mađarice.[1] Prve godine života proveo je selio se sa roditeljima različitim krajevima regije. Nakon Prvog svjetskog rata s porodicom se nastanio u Sarajevu.

Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a 1959. diplomirao je historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na dva jezika: bosanskom i mađarskom. Između 1931. i 1939. pisao je na mađarskom i njemačkom jeziku.[1]U tom periodu objavljuje svoja najranija djela, razne pjesme, pripovijetke, eseje i prepjeve s drugih jezika.

Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu, gdje nastavlja s objavljivanjem pripovjedaka i eseja. Između 1939. i 1945. objavio je dvadesetak pripovijedaka i novela, kratki roman Mujića Hanka, te niz eseja i prikaza.[1]

Osim najvažnijeg djela iz tog perioda, romana Legenda o Ali-paši, Čolaković 1942. završava i autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje iako će poslije biti proganjan i pritvaran, a u njemu opisuje savremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Jevreja, Srba i zatiranje muslimanskih sela.[2]

Nakon što su mu 1944. poginuli roditelji u bombardiranju Sarajeva, seli se u Zagreb, gdje ostaje do smrti. Iste godine na poziv Ante Pavelića prihvata poziciju atašea za kulturu pri poslanstvu Nezavisne Države Hrvatske u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća sa slomom pronacističke vlasti u toj zemlji. Po završetku rata nove jugoslavenske vlasti privodile su ga nekoliko puta, ali optužnica nije podignuta, pa je veoma brzo pušten. Nakon rata anonimno objavljuje prijevode djela Ervina Šinke s mađarskog (tri romana, knjige pripovjedaka i brojnih eseja). Četvrt stoljeća kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970). Iza Čolakovića je ostalo mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovjedaka, brojne knjige poezije i prijevoda te dnevnici.[1]

Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.

U njegovu čast danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini.


Čolaković, Enver, hrvatski književnik i prevoditelj bošnjačkog podrijetla (Budimpešta, 27. V. 1913 – Zagreb, 18. VIII. 1976). Školovao se u Budimpešti, Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, gdje je 1962. diplomirao povijest. Od 1945. do smrti živio je u Zagrebu. Poeziju, prozu, eseje i prijevode na hrvatskom i madžarskom jeziku počeo objavljivati 1930-ih godina. Komedija Moja žena krpi čarape izvođena mu je u sarajevskome (1943) i banjalučkom (1944) kazalištu. U romanu Legenda o Ali-paši (1944., nagrada Matice hrvatske za najbolji hrvatski roman 1943) mješavinom fantazije i folklora problematizira kulturno-povijesnu samobitnost bošnjačkog duha. Nakon 1945. zbog političkih razloga nije mogao objavljivati pa se bavio prevođenjem s madžarskog i njemačkog jezika. Priredio je panorame madžarskog i austrijskog pjesništva i suvremene madžarske kritike u periodici, prevodio libreta. Posmrtno mu je u časopisu Život (1977) objavljena poema Stvaranje svijeta. Njegovu rukopisnu ostavštinu (pet romana, više pripovijesti, pjesama, dnevnički zapisi, prepjevi austrijskih pjesnika) objavljuje sin Zlatan (Izabrane pjesme, 1990; roman Mali svijet, 1991; ciklus pripovijedaka Lokljani: iz Bosne o Bosni, 1991; pjesme Bosni, 1998; roman u stihu Jedinac, 2005).