pregleda

Pripovijesti Josipa Kozarca: Knjiga I 1918 god


Cena:
2.490 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (2313)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 3965

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

U dobrom stanju!

Redje u ponudi!



KOZARAC, Josip, književnik i šumarstvenik (Vinkovci, 18. III. 1858 — Koprivnica, 21. VIII. 1906). Završio gimnaziju 1876. u Vinkovcima, studij šumarstva 1879. na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču te bio prvi Hrvat s diplomom te škole. Kao vježbenik službovao u Vinkovcima, Vrbanji, Nijemcima, Županji, Jasenovcu, Mašićima i Novoj Gradiški, 1882. položio državni ispit za samostalno vođenje šumarstva, 1885–95. bio upravitelj šumarije u Lipovljanima, potom nadšumar u Vinkovcima. Za njegove je intelektualne i književne nazore presudan bio studij u Beču, gdje je čitao gospodarsku i prirodoslovnu literaturu vodećih europskih mislilaca XIX. st. te djela književnih klasika. Baveći se gospodarskom kapitalizacijom hrastovine i njezinih proizvoda te lova i ribolova, u stručnim prijevodima i člancima objavljenima u Šumarskom listu (1883–88, 1891–92, 1894–98, 1902, 1905–06), koji je 1896–98. uređivao, obradio je mnoge šumarske teme (O prorjeđivanju šuma, 1886; Važnost prorjeđivanja, 1888) i zacrtao smjer naprednoga šumarstva (D. Klepac). Slovio kao vrstan stručnjak, poglavito za slavonske hrastike. God. 1886. u Zagrebu je organizirao šumarsku skupštinu na kojoj su bile prihvaćene sve njegove ideje o gospodarenju šumama. Njegove su šume kao uzorne posjećivali ugledni europski stručnjaci, a u stogodišnjim hrasticima, uzgojenima metodom prirodnoga pomlađivanja oplodnom sječom ili sadnjom žira »pod motiku«, i danas se obavlja terenska nastava za studente zagrebačkoga Šumarskoga fakulteta. — Započevši književni rad stihovima pod utjecajem »knjiške romantike«, objavio pjesmu Zmija u Hrvatskoj lipi (1875), no pjesničkim opusom, ponajviše ljubavnih motiva i pesimističnih ugođaja, koji je A. Šenoa zbog preidilična tona nepovoljno ocijenio, nije ostavio znatnijega traga u književnosti. Ponesen djelima Molièrea, J. N. Nestroya i A. von Kotzebuea, okušao se i kao dramatičar. U zagrebačkom HNK uprizorene su mu šaljiva igra Turci u Karlovcu (1878) i lakrdija Tunja Bunjavilo (1879), koju je izvodilo i vinkovačko Gradsko kazalište »Joza Ivakić« (1951) te osječko HNK (1969). Komedija karaktera Tartufov unuk (Slavjanskij al’manah’, Beč 1879), preradba Molièreova djela, ocijenjena je samo književnopovijesno zanimljivom, a dramski nacrt Albion i Rozamunda ostao je urukopisu. Zaokret prema pripovjednoj prozi započinje objavljivanjem sentimentalnih, na uspomenama zasnovanih poučnih crtica za djecu Priče djeda Nike (Pučke novine, 1877–80), s prepoznatljivom tematikom slavonskoga sela. Najviše umjetničke domete postignuo je u novelistici. Prihvativši zahtjeve uznapredovaloga hrvatskoga realizma da se literatura što više približi životu i suoči s problemima društva, usmjeruje se prema »regionalnoj naročitosti« (I. Bogner) zavičajnih tema, opisujući kako miran, idiličan seoski život nepovratno nestaje pod naletima kapitalizma i tuđinskoga režima (Moj djed. Hrvatska omladina, 1887), koji uzrokuju kolonijalnu pljačku zemlje, propadanje seoskih zadruga i rastakanje patrijarhalnoga morala, a sječe slavonskih hrastika ostavljaju dubok trag u krajoliku i ljudima (Biser-Kata. Vienac, 1887; Proletarci. Vienac, 1888; Tena. Dom i sviet, 1894, dramatizacija i izvedba HNK Osijek 1967, 1972). Opisujući složene moralne i psihološke posljedice procesa društvenoga raslojavanja, siromašenja seljaka i nagle birokratizacije te naraslih suprotnosti između sela i grada (Tri dana kod sina. Prosvjeta, 1897; Rodu u pohodu. Vienac, 1899), i u romanesknoj prozi fabularna zbivanja podređuje tezama o potrebi za gospodarskom i moralnom obnovom slavonskoga sela. Nadahnut učenjem A. Smitha o radu kao izvoru bogatstva i poljodjelstvu kao glavnoj gospodarskoj grani te držeći da su darovitost ljudi i plodnost zemlje temelj napretka i boljitka, u romanu Mrtvi kapitali (1890; dramatizacija M. Mađera u HNK Osijek 1976) promiče ideale rada i poštenja, kritizirajući Slavonce zbog prodaje zemlje strancima, malodušnosti i poročnosti. Nacionalno-prosvjetiteljska tendencija prevladava i u radikalno cenzuriranom romanu Među svjetlom i tminom (1891), u kojem, oslikavajući malograđansku okolinu, razotkriva licemjerje građanskoga društva i korumpiranost Khuenovih činovnika, te u nedovršenim Živim kapitalima (1903), gdje rješenje za ozdravljenje društva vidi u povratku na djedovinu. Postavivši čovjeka u središte pozornosti, u djelima posljednje stvaralačke faze, teško bolestan, odmiče se od društvene tematike. Okrenut svijetu intime, pod utjecajem I. S. Turgenjeva i darvinizma, zaokupljen je duševnim životom svojih junaka u potrazi za ljubavlju i istinom, poglavito ženskim likovima jakih osobnosti. Obnovljivost i snaga prirode (Slavonska šuma. Vienac, 1888), ljubav – tjelesna, mladenačka, posesivna, uništavajuća, sućutna – opsesivna strast ljubomore te odnosi u bračnoj zajednici i društvu (Donna Ines. Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894. i Mira Kodolićeva, 1895, obje Prosvjeta), utjecaj represivnoga odgoja na oblikovanje karaktera (Emilijan Lazarević. Nada, 1897), tankoćutni junaci u stanjima promašenosti i duševne boli koja mijenja njihovu bit (Donna Ines i Oprava. Prosvjeta, 1899) te funkcioniranje činovničke psihe (San savjetnika Orlića. Život, 1901) teme su zbog kojih ga se drži najiskrenijim hrvatskim piscem (B. Vodnik, M. Marjanović). Njegove psihološke novele, u kojima zadire u dramatiku unutarnjih zbivanja likova, modernisti su prihvatili kao svoju konceptualnu prethodnicu, a suvremena je kritika zbog snažnih misaonih naboja istaknula novelu Oprava. Pisane u prvoj osobi i s autobiografskim naznakama, novele potvrđuju da je K. kao »pisac pozitivne energije« (K. Nemec) bio vrstan poznavatelj ljudske naravi te suptilni lirik i pjesnik »slobodno izražene ljubavi«, koji je pronio glas o Slavoniji kao sudbinski određenom, jedinstvenom prostoru (I. Frangeš). Vjerom i pouzdanjem u izvornu čestitost, korisnost rada i univerzalnu humanost aktualan je svim naraštajima te ga kao uvjerljiva predstavnika poetike realizma, u kontekstu hrvatskoga realističkoga romana zaslužna za uvođenje novih tematskih područja (Nemec), uz K. Š. Gjalskoga, drže jednim od »najčistijih i stilski najhomogenijih realista hrvatskih« (D. Jelčić). O motivima svojega književnoga rada i poetici stvaralačkoga postupka govori u kratkoj epistolarnoj Autobiografiji (Život, 1900, 1). Književne priloge, članke iz šumarstva i prijevode objavljivao je i u izdanjima Narodnjak (1876), Smilje (1877–79, 1885, 1912–13), Hrvatski dom (1877), Obzor (1878, 1906), Vienac (1878–79, 1882–92, 1899, 1903), Hrvatska vila (1880, 1885), Österreichische Forst und Jagd Zeitung (Beč 1883, 1885–86, 1899), Zentralblatt für das gesammte Forstwesen (Beč 1883), Slava preporoditeljem (Zagreb 1885), Erdészeti Lapok (Ungvár 1886–87, 1894–95, 1897, 1902), Dom i sviet (1888), Agramer Zeitung (1889, 1897, 1901, 1906), Pobratim (1891, 1893), Danica koledar (1892–93), Prosvjeta (1894–97), Agramer Tagblatt (1894, 1903–04), Nada (1895), Přítel domoviny (Prag 1900), Die Drau (1901), Gorenjec (Kranj 1903), Pokret (1905–06), Osječki tjednik (1906) i Narodne novine (1906), a tekstovi su mu posmrtno tiskani, među ostalim, u časopisima Hrvatsko kolo (1910), Savremenik (1912), Slovan (Ljubljana 1913), Krijes (1917–18), Priroda (1917), Agramer Tagblatt (1918–19), Hrvatski list (1918), Hrvatske novine (1922–23), Narodna sloboda (1926), Hrvatski radiša (1931–32), Narodno kolo (1931), Književni horizonti (1936), Hrvatski narod (1941) te 15 dana (1996). Zastupljen je u izdanjima Anthologie des conteurs croates 1880–1930 (Zagreb 1933), Antologia noweli jugosłoviańskiej (Varšava 1964), Slavonske minijature (Osijek 1975), Slava Panonije (Vinkovci 1980), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 1999) i Zavičajna čitanka Istine srca (Novska 2004). Pjesme su mu uglazbljene i tiskane u glazbenom nizu Đulabije, 2 (Zagreb 1998), a pripovijetke snimljene na audiokasetu (Zagreb 1996) i CD (Samobor 2002). Prevođen je na češki, poljski, makedonski, slovenski, mađarski, njemački, talijanski, francuski i engleski jezik te esperanto. Potpisivao se i J. K. i –c–. Rukopisna ostavština (rukopisi djela, bibliografski izvori, obiteljska korespondencija, osobni dokumenti, svjedodžbe, dekreti, fotografije) izgorjela je u četničkom granatiranju Narodne knjižnice i čitaonice u Vinkovcima 1991, a opširna korespondencija s F. Ž. Kesterčanekom u vlasništvu je Šumarskoga fakulteta u Zagrebu. U auli i na istočnom pročelju Hrvatskoga šumarskoga doma u Zagrebu 1936. te u predvorju Šumarskoga fakulteta 1960. postavljena su njegova poprsja (E. Bohutinsky), a 1958. na obali Bosuta u Krnjašu spomenik (V. Radauš); lik mu je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2006). God. 1995. u Vinkovcima su ustanovljeni književni susreti Dani Josipa i Ivana Kozarca.


Bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva i najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu učio je u Vinkovcima. Gimnaziju koju je pohađao završio je sa puno muke, ali se sve promenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879 godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Pre fakulteta živeo je dosta slobodan i neobuzdan život. Puno vremena je provodio u prirodi, jednostavno posmatrajući život koji se odvijao oko njega.

Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a kasnije je svoj talenat pronašao u pisanju proze (pripovetke i romani). Nakon očeve smrti, Kozarac je ostao da živi sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i mnogim drugim. Od 1896 do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao. Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je uradio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885 do 1895 godine, tada je posekao i pomladio na hiljade hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u pomen nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Evrope i Rusije. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprineo razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim delima koja su i danas rado čitana. Umro je 21. avgusta 1906. u Koprivnici.

Književna dela
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem, a zbog njegovih doprinosa postoje mnoge tačne informacije o životu seljaka u to vreme. Kozarac je pisao realna i racionalna dela koja su se u većini slučajeva bazirala na stvarnim dešavanjima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše zameećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim delima, gde ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi.

Osim pejzaža, u brojnim delima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.

Ne saljem u inostranstvo!
Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
Tu sam za sva pitanja!
Knjige saljem nakon uplate!
POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!



Predmet: 62044749
U dobrom stanju!

Redje u ponudi!



KOZARAC, Josip, književnik i šumarstvenik (Vinkovci, 18. III. 1858 — Koprivnica, 21. VIII. 1906). Završio gimnaziju 1876. u Vinkovcima, studij šumarstva 1879. na Visokoj poljodjelskoj školi u Beču te bio prvi Hrvat s diplomom te škole. Kao vježbenik službovao u Vinkovcima, Vrbanji, Nijemcima, Županji, Jasenovcu, Mašićima i Novoj Gradiški, 1882. položio državni ispit za samostalno vođenje šumarstva, 1885–95. bio upravitelj šumarije u Lipovljanima, potom nadšumar u Vinkovcima. Za njegove je intelektualne i književne nazore presudan bio studij u Beču, gdje je čitao gospodarsku i prirodoslovnu literaturu vodećih europskih mislilaca XIX. st. te djela književnih klasika. Baveći se gospodarskom kapitalizacijom hrastovine i njezinih proizvoda te lova i ribolova, u stručnim prijevodima i člancima objavljenima u Šumarskom listu (1883–88, 1891–92, 1894–98, 1902, 1905–06), koji je 1896–98. uređivao, obradio je mnoge šumarske teme (O prorjeđivanju šuma, 1886; Važnost prorjeđivanja, 1888) i zacrtao smjer naprednoga šumarstva (D. Klepac). Slovio kao vrstan stručnjak, poglavito za slavonske hrastike. God. 1886. u Zagrebu je organizirao šumarsku skupštinu na kojoj su bile prihvaćene sve njegove ideje o gospodarenju šumama. Njegove su šume kao uzorne posjećivali ugledni europski stručnjaci, a u stogodišnjim hrasticima, uzgojenima metodom prirodnoga pomlađivanja oplodnom sječom ili sadnjom žira »pod motiku«, i danas se obavlja terenska nastava za studente zagrebačkoga Šumarskoga fakulteta. — Započevši književni rad stihovima pod utjecajem »knjiške romantike«, objavio pjesmu Zmija u Hrvatskoj lipi (1875), no pjesničkim opusom, ponajviše ljubavnih motiva i pesimističnih ugođaja, koji je A. Šenoa zbog preidilična tona nepovoljno ocijenio, nije ostavio znatnijega traga u književnosti. Ponesen djelima Molièrea, J. N. Nestroya i A. von Kotzebuea, okušao se i kao dramatičar. U zagrebačkom HNK uprizorene su mu šaljiva igra Turci u Karlovcu (1878) i lakrdija Tunja Bunjavilo (1879), koju je izvodilo i vinkovačko Gradsko kazalište »Joza Ivakić« (1951) te osječko HNK (1969). Komedija karaktera Tartufov unuk (Slavjanskij al’manah’, Beč 1879), preradba Molièreova djela, ocijenjena je samo književnopovijesno zanimljivom, a dramski nacrt Albion i Rozamunda ostao je urukopisu. Zaokret prema pripovjednoj prozi započinje objavljivanjem sentimentalnih, na uspomenama zasnovanih poučnih crtica za djecu Priče djeda Nike (Pučke novine, 1877–80), s prepoznatljivom tematikom slavonskoga sela. Najviše umjetničke domete postignuo je u novelistici. Prihvativši zahtjeve uznapredovaloga hrvatskoga realizma da se literatura što više približi životu i suoči s problemima društva, usmjeruje se prema »regionalnoj naročitosti« (I. Bogner) zavičajnih tema, opisujući kako miran, idiličan seoski život nepovratno nestaje pod naletima kapitalizma i tuđinskoga režima (Moj djed. Hrvatska omladina, 1887), koji uzrokuju kolonijalnu pljačku zemlje, propadanje seoskih zadruga i rastakanje patrijarhalnoga morala, a sječe slavonskih hrastika ostavljaju dubok trag u krajoliku i ljudima (Biser-Kata. Vienac, 1887; Proletarci. Vienac, 1888; Tena. Dom i sviet, 1894, dramatizacija i izvedba HNK Osijek 1967, 1972). Opisujući složene moralne i psihološke posljedice procesa društvenoga raslojavanja, siromašenja seljaka i nagle birokratizacije te naraslih suprotnosti između sela i grada (Tri dana kod sina. Prosvjeta, 1897; Rodu u pohodu. Vienac, 1899), i u romanesknoj prozi fabularna zbivanja podređuje tezama o potrebi za gospodarskom i moralnom obnovom slavonskoga sela. Nadahnut učenjem A. Smitha o radu kao izvoru bogatstva i poljodjelstvu kao glavnoj gospodarskoj grani te držeći da su darovitost ljudi i plodnost zemlje temelj napretka i boljitka, u romanu Mrtvi kapitali (1890; dramatizacija M. Mađera u HNK Osijek 1976) promiče ideale rada i poštenja, kritizirajući Slavonce zbog prodaje zemlje strancima, malodušnosti i poročnosti. Nacionalno-prosvjetiteljska tendencija prevladava i u radikalno cenzuriranom romanu Među svjetlom i tminom (1891), u kojem, oslikavajući malograđansku okolinu, razotkriva licemjerje građanskoga društva i korumpiranost Khuenovih činovnika, te u nedovršenim Živim kapitalima (1903), gdje rješenje za ozdravljenje društva vidi u povratku na djedovinu. Postavivši čovjeka u središte pozornosti, u djelima posljednje stvaralačke faze, teško bolestan, odmiče se od društvene tematike. Okrenut svijetu intime, pod utjecajem I. S. Turgenjeva i darvinizma, zaokupljen je duševnim životom svojih junaka u potrazi za ljubavlju i istinom, poglavito ženskim likovima jakih osobnosti. Obnovljivost i snaga prirode (Slavonska šuma. Vienac, 1888), ljubav – tjelesna, mladenačka, posesivna, uništavajuća, sućutna – opsesivna strast ljubomore te odnosi u bračnoj zajednici i društvu (Donna Ines. Vienac, 1890; Tri ljubavi, 1894. i Mira Kodolićeva, 1895, obje Prosvjeta), utjecaj represivnoga odgoja na oblikovanje karaktera (Emilijan Lazarević. Nada, 1897), tankoćutni junaci u stanjima promašenosti i duševne boli koja mijenja njihovu bit (Donna Ines i Oprava. Prosvjeta, 1899) te funkcioniranje činovničke psihe (San savjetnika Orlića. Život, 1901) teme su zbog kojih ga se drži najiskrenijim hrvatskim piscem (B. Vodnik, M. Marjanović). Njegove psihološke novele, u kojima zadire u dramatiku unutarnjih zbivanja likova, modernisti su prihvatili kao svoju konceptualnu prethodnicu, a suvremena je kritika zbog snažnih misaonih naboja istaknula novelu Oprava. Pisane u prvoj osobi i s autobiografskim naznakama, novele potvrđuju da je K. kao »pisac pozitivne energije« (K. Nemec) bio vrstan poznavatelj ljudske naravi te suptilni lirik i pjesnik »slobodno izražene ljubavi«, koji je pronio glas o Slavoniji kao sudbinski određenom, jedinstvenom prostoru (I. Frangeš). Vjerom i pouzdanjem u izvornu čestitost, korisnost rada i univerzalnu humanost aktualan je svim naraštajima te ga kao uvjerljiva predstavnika poetike realizma, u kontekstu hrvatskoga realističkoga romana zaslužna za uvođenje novih tematskih područja (Nemec), uz K. Š. Gjalskoga, drže jednim od »najčistijih i stilski najhomogenijih realista hrvatskih« (D. Jelčić). O motivima svojega književnoga rada i poetici stvaralačkoga postupka govori u kratkoj epistolarnoj Autobiografiji (Život, 1900, 1). Književne priloge, članke iz šumarstva i prijevode objavljivao je i u izdanjima Narodnjak (1876), Smilje (1877–79, 1885, 1912–13), Hrvatski dom (1877), Obzor (1878, 1906), Vienac (1878–79, 1882–92, 1899, 1903), Hrvatska vila (1880, 1885), Österreichische Forst und Jagd Zeitung (Beč 1883, 1885–86, 1899), Zentralblatt für das gesammte Forstwesen (Beč 1883), Slava preporoditeljem (Zagreb 1885), Erdészeti Lapok (Ungvár 1886–87, 1894–95, 1897, 1902), Dom i sviet (1888), Agramer Zeitung (1889, 1897, 1901, 1906), Pobratim (1891, 1893), Danica koledar (1892–93), Prosvjeta (1894–97), Agramer Tagblatt (1894, 1903–04), Nada (1895), Přítel domoviny (Prag 1900), Die Drau (1901), Gorenjec (Kranj 1903), Pokret (1905–06), Osječki tjednik (1906) i Narodne novine (1906), a tekstovi su mu posmrtno tiskani, među ostalim, u časopisima Hrvatsko kolo (1910), Savremenik (1912), Slovan (Ljubljana 1913), Krijes (1917–18), Priroda (1917), Agramer Tagblatt (1918–19), Hrvatski list (1918), Hrvatske novine (1922–23), Narodna sloboda (1926), Hrvatski radiša (1931–32), Narodno kolo (1931), Književni horizonti (1936), Hrvatski narod (1941) te 15 dana (1996). Zastupljen je u izdanjima Anthologie des conteurs croates 1880–1930 (Zagreb 1933), Antologia noweli jugosłoviańskiej (Varšava 1964), Slavonske minijature (Osijek 1975), Slava Panonije (Vinkovci 1980), Antologija hrvatske novele (Zagreb 1997), Antologija hrvatske književnosti (Budimpešta 1999) i Zavičajna čitanka Istine srca (Novska 2004). Pjesme su mu uglazbljene i tiskane u glazbenom nizu Đulabije, 2 (Zagreb 1998), a pripovijetke snimljene na audiokasetu (Zagreb 1996) i CD (Samobor 2002). Prevođen je na češki, poljski, makedonski, slovenski, mađarski, njemački, talijanski, francuski i engleski jezik te esperanto. Potpisivao se i J. K. i –c–. Rukopisna ostavština (rukopisi djela, bibliografski izvori, obiteljska korespondencija, osobni dokumenti, svjedodžbe, dekreti, fotografije) izgorjela je u četničkom granatiranju Narodne knjižnice i čitaonice u Vinkovcima 1991, a opširna korespondencija s F. Ž. Kesterčanekom u vlasništvu je Šumarskoga fakulteta u Zagrebu. U auli i na istočnom pročelju Hrvatskoga šumarskoga doma u Zagrebu 1936. te u predvorju Šumarskoga fakulteta 1960. postavljena su njegova poprsja (E. Bohutinsky), a 1958. na obali Bosuta u Krnjašu spomenik (V. Radauš); lik mu je na poštanskoj marki (serija Znameniti Hrvati, 2006). God. 1995. u Vinkovcima su ustanovljeni književni susreti Dani Josipa i Ivana Kozarca.


Bio je jedan od važnijih hrvatskih prozaista, novelista, polemičara, pesnika, ujedno i diplomirani inženjer šumarstva i najpoznatiji hrvatski šumar. Osnovnu školu učio je u Vinkovcima. Gimnaziju koju je pohađao završio je sa puno muke, ali se sve promenilo kada je upisao fakultet šumarstva u Beču. Diplomirao je 1879 godine na Visokoj školi za kulturu tla kao najbolji student na svojoj godini. Pre fakulteta živeo je dosta slobodan i neobuzdan život. Puno vremena je provodio u prirodi, jednostavno posmatrajući život koji se odvijao oko njega.

Svoje je spisateljske sposobnosti razvio pišući poezije, a kasnije je svoj talenat pronašao u pisanju proze (pripovetke i romani). Nakon očeve smrti, Kozarac je ostao da živi sa svojom majkom. Kao jedan od boljih šumarskih stručnjaka radio je na mnogim mestima: Vinkovci, Vrbanja, Nijemci, Županja, Nova Gradiška, Lipovljani i mnogim drugim. Od 1896 do 1898. godine bio je jedan od urednika, tada poznatog «Šumarskog lista». Pisao je brojne članke, ali su svi bili vezani za njegov posao. Dok je bio u svojoj struci, najvažnije što je uradio bilo je službovanje u Lipovljanima od 1885 do 1895 godine, tada je posekao i pomladio na hiljade hektara šuma hrasta lužnjaka koje danas, njemu u pomen nose upravo njegovo ime. Bio je poznat i po raspravama vezanih za šume, koje su bile poznate čak i mnogim stručnjacima iz Zapadne Evrope i Rusije. Nakon što je ispunio sva očekivanja u svom poslu i time doprineo razvoju hrvatskog šumarstva, Kozarac se povukao i više posvetio razvijanju svojih drugih talenata i spisateljskom životu što je pokazao i mnogim svojim delima koja su i danas rado čitana. Umro je 21. avgusta 1906. u Koprivnici.

Književna dela
Smatran je piscem jako oštrih zapažanja i jednostavnih, ali, često i prodornih, dubokoumnih misli. Nastavio je Reljkovićevim putem, a zbog njegovih doprinosa postoje mnoge tačne informacije o životu seljaka u to vreme. Kozarac je pisao realna i racionalna dela koja su se u većini slučajeva bazirala na stvarnim dešavanjima i opisivala slavonsku sredinu i kvalitete tog života. Često je prema sebi bio samokritičan, i za njega su najviše govorili da je pesnik prirode jer je od svih bio najviše vezan za nju. To se najviše zameećivalo kroz detaljne opise pejzaža u njegovim delima, gde ju je opisivao onako kako ju je doživljavao kao šumar i kao dete kada je većinu svoga vremena provodio u prirodi.

Osim pejzaža, u brojnim delima opisuje i probleme koji muče seosko stanovništvo i njihove poglede na život i okolinu. Po tome je Kozarac ostao upamćen kao jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca jer je stvarnost prikazivao onakvu kakva ona zaista jest te je zbog toga iznosio sve probleme i predlagao njihova rješenja.
62044749 Pripovijesti Josipa Kozarca: Knjiga I  1918 god

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.