Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Djed Geza, čovjek ili Jevrej : (zbornik dokumenata iz nevremena) / Goran Babić
Grossvater Geza, Mensch oder Jude
Beograd : Fondacija Heinrich Böll, Regionalni ured, 2007 (Novi Sad : Artprint)
195 str. : ilustr. ; 21 cm
Na spor. nasl. str.: Grossvater Geza, Mensch oder Jude
Upor. tekst na srp. i nem. jeziku
Tiraž 500.

odlično stanje, kao novo



Брајдер, Геза, 1895-1941
Јевреји - Прогони - Југославија - 1941 - У успоменама



Goran Babić rođen je 1944. na Visu, odakle nije bio nitko njegov.

Otac iz doline Neretve, Hrvat, komunist; mati Beograđanka, iz jevrejske obitelji u kojoj je nakon rata ostalo malo živih. Oboje partizani, pa su sina donijeli na svijet tamo gdje je tih tjedana i dana boravila glava pokreta. Djetinjstvo je provodio u Mostaru, gdje je završio gimnaziju, a u Zagreb je došao kao što će, sve do danas, dolaziti hrvatska djeca iz Hercegovine: na studije. Upisao je i završio ekonomiju, kojom se u životu neće baviti. Odrana ga je - opet hercegovački sindrom? - uzela politika. Oko 1968. bio je radikalni ljevičar, među onima koji su protivni režimu, ali uskoro je njegovo bavljenje javnim stvarima zadobilo konvencionalnu formu. Prošetao se Babić komitetima, postao drug s drugovima, i započeo u Zagrebu život kojim bi, to je sigurno, živio i danas, e samo da se držao forme i njenih socijalnih transformacija, ali i da je prihvaćao kako svako malo, svakih deset do dvadeset godina, valja zaboravljati ono što nije za pamćenja jer škodi životu među ljudima koji žive tako što stalno zaboravljaju. Na kraju, možda bi mu bilo i oprošteno to što je pamtio i što se držao svoga, samo da nije bio došljo i da se u Zagrebu znao ponijeti po mjeri mjesnih adeta i običaja.

Osnivač je, prvi tajnik i urednik izdavaštva Centra za društvene djelatnosti omladine pri Republičkoj konferenciji Saveza socijalističke omladine Socijalističke republike Hrvatske, gdje će tokom sedamdesetih i osamdesetih uhljebljenje naći pisci, kritičari, pjesnici i karijerni uhljupi mlađe generacije. Od kraja šezdesetih objavljuje knjige pjesama. Upečatljivih metafora, izraženog osjećaja za ritam, obuzet poviješću i zajednicom, onom zajedničkom intimom naših naroda i narodnosti, Babić piše o onome što u to vrijeme živi i vidi. Negdje oko 1971. objavljuje pjesmu Gori li to Hrvatska, koju će, četvrt stoljeća kasnije po Zagrebu spominjati tko god stigne, ne bi li preko nje dokazao navodnu Babićevu prevrtljivost i pristajanje, makar i kratkoročno, uz argumente hrvatskih nacionalista s rubova i margina takozvanog Maspoka. Ali pjesmu, kako to u nas već biva, znaju samo po imenu. Niti su je čitali, niti su u stanju da je citiraju, makar jedan jedini njezin stih koji bi svjedočio o Babićevoj idejnoj opačini i izdaji ideala revolucije. Ali ne, svih tih godina, pa sve do dana današnjega, Gori li to Hrvatska nije nanovo otisnuta u hrvatskomu tisku, e da potvrdi kako su progonitelji bili u pravu kada su pjesnika prognali iz Hrvatske. Ta pjesma, necitirana i spomenuta samo po naslovu, trebala bi poslužiti jedino tomu da mu i u Beogradu, kamo je 1991. Babić dognan, život učini nemogućim.

Ovakva je legenda o toj pjesmi: u ljeto 1971, kada se Hrvatska bila zažarila žarom nacionalnog preporoda, kojemu je i Tito dao snažnu potporu, a onda se najednom predomislio, u to ljeto, dakle, kada je Hajduk nakon dugo godina postao prvak države, pa su širom Dalmacije na prozore kao barjaci slobode i pobjede bili isticani čisti bijeli lancuni, i ti si, čitatelju, jednoga jutra hodio Drvenikom, bilo ti je pet godina, i živim čudom si se čudio kako je na baš svakom prozoru, osim na prozorima vikendaških kuća, izvješen bijeli lancun, u to ljeto kada se, eto, žarila simbolična Hrvatska, i kada je legendi i mitova posvuda bilo za jedno prebogato djetinjstvo, tada su, valjda, i temperature bile više od ljetnih prosjeka, pa su se na sve strane po obali užegle i užarile borove šume. Gorilo je tog srpnja i iznad Drvenika, bio je to veliki događaj za dječaka, i njime inspiriran postao si, barem nakratko, piroman, pa si sljedeće zime susjedima zapalio šupu, ali to je već druga priča, izvan legende o jednome ljetu i o jednoj pjesmi Gorana Babića. Tome se vratimo: tog ljeta, dakle, počeli su se širiti glasovi kako to Netko pali dalmatinsku borovinu. Nepoznat i strašan Netko pali hrvatske šume. Dobro se sjećaš toga, Nonetove i Nonine brige - njima je mirisalo na rat - i prijezira s kojim su ispratili Furdu s naših vrata, jer je Furda govorio da su to sigurno Srbi zapalili našu drveničku borovinu. Jer tko bi bio taj Netko ako ne Srbin? Istina, mi nismo trebali imati brige oko te stvari, Nono i Nona nisu bili Srbi, i nitko nam nije bio Srbin, ali neki duboki i neizgovorivi osjećaj, nazovimo ga ovom prilikom samopoštovanjem, tjerao ih je da se umiješaju i da Furdu potjeraju s naših vrata. Vođen tim osjećajem, možda, čitam Gorana Babića, i već godinama njegove knjige tražim po zagrebačkim antikvarijatima.

Bezbeli, nikada nije uhićen nijedan pališuma, nijedan palihrvat, iz ljeta 1971. Ali je legenda ostala. Najprije zatvorena u ljudskim dušama i iza dvaput zaključanih vrata privatnih kuća i stanova ojađenih Hrvata kojima je nakon preporodne 1971. stigla preobražajna 1972, kada su nesretnom Furdi u Drveniku kamenovali njegovu montažnu kuću, a Furda je pobjegao da se više nikad ne vrati. Kuću su mu razbijali oni koji su do jučer-prekjučer skupa s njim optuživali Srbe da pale borovinu. Samo što je Furda bio iskren, on je vjerovao, dok su oni živjeli u skladu s logikom društvenopolitičkog trenutka. Kada se trenutak promijeni, oni će prvi biti pravednici, pa će osvetiti Jugoslaviju pred hrvatskim nacionalistima i razbiti će Furdinu kuću.

Na kraju, legenda je trebala stići i Gorana Babića, u njegovu beogradskom surgunu. Gori li to Hrvatska? Vazda gori. Jedni se na njezinom plamenu ogriju, drugi u njemu izgore. Treći se na hrvatskom plamenu smrznu.
Nakon što su pali Savka i Tripalo, a u Hrvatskoj započela duga šutnja, praćena munjevitom promjenom barjaka i ličnih uvjerenja, Goran Babić postaje glavni urednik novina za kulturu Oko. Od dosadnoga forumskog glasila, kakvih je jednako bilo po svim jugoslavenskim metropolama i predstavljale su maticu pisanoga novinarstva, Babić je uspio da napravi dobar, uzbudljiv i mnogo čime iritantan list. Najprije i najviše iritirao je domaću, zagrebačku sredinu, i one najšutljivije dijelove njezine kulturne elite, koji su žudjeli liberalizaciju i demokratizaciju, ali nisu bili spremni da za nju išta riskiraju, a ponajmanje svoj životni komfor. Babić je zauzeo radikalni antinacionalistički stav, nije imao previše milosti ni razumijevanja za uhićene, osuđene i progonjene maspokovce. Često je nastupao kao ponosni boljševik u sasvim neboljševička vremena, i u atmosferi koja nije nagovještavala revoluciju, niti je bila njezin odjek, nego je bila označena sivilom osobnih oportunizama i svojevrsnim, najčešće vrlo nezdravim, suparništvom među republikama, u koje su se uključivale i one dvije pokrajine, koje je, to suparništvo, zamjenjivalo i nadoknađivalo strogo zabranjeni nacionalizam. Babić je u tom i takvom Zagrebu, fragilnom i osjetljivom na sve i svakoga tko bi remetio mir među elitama, djelovao kao razbijač i mali tiranin. Nije on imao veliku moć - osim moći da izriče stvari, i da ono što izrekne bude objavljeno - ali mjera njegova govorenja i svojevrsna glasnoća u nastupu, nadmašivali su ono što je Zagreb mogao otrpiti. Tako je, nekad davno, posljednji put krajem tridesetih, u Zagrebu znao zagrmjeti samo Miroslav Krleža, ali bila su to druga vremena. I skupo je Krleža platio svoju grmljavinsku narav, pa se nakon rata strateški i životno mudro utišao. Goran Babić očito se nije znao ni mogao utišati. Ili, unatoč svome proročkom gardu, ali i stvarnim moćima predviđanja svake nevolje koja se imala dogoditi, nije znao kakvo zlo on čini Zagrebu, i kako će ga skupo plaćati...


jevreji, progon jevreja, drugi svetski rat...