pregleda


CRNA GORA zlocin mirovne konferencije


Cena:
2.678 din
Želi ovaj predmet: 24
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Plaćanje pre slanja (Ostalo)
Lično
Grad: Stari grad,
Beograd-Stari grad
Prodavac

bezcimanja (363)

Pozitivne: 2292

Negativne: 0

Svi predmeti prodavca

Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 2000
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

CRNA GORA -- vitni voren
podgorica, 2000 godine
tvrdi povez, str 64, tiraz 500 primeraka
dvojezicna - srpski i engleski
dim. 20 x 14 cm.

Ova knjiga je jos jedno svjedocanstvo o tome kako je crnogorska drzava, stvarana vjekovima, nestajala
i nestala na kraju Prvog svjetskog rata. Iz pera jednog stranca, Amerikanca, vrsnog intelektualca
i poznavaoca ovog pitanja, koji je bio daleko od Crne Gore, ali koji je svojom dusom i intelektom
bio blizu uz nju, pojavila se ova knjiga kao svjedocanstvo jednog savremenika o prilikama i politici
koja je vonena prema Crnoj Gori i njenom suverenu tokom Prvog svjetskog rata i neposredno
nakon njegovog zavrsetka.
Razmisljajuci o toj veoma staroj i zasluznoj drzavi, koja se nalazila na jednom vaznom geostrategijskom
prostoru, smjestena u `crnim brdima`, izmenu drzava koje su u svim periodima Ijudske civilizacije
predstavljale jake sile koje su kao takve bile poznate i respektovane, Crna Gora, sa svojim drzavno-
istorijskim nasljenem, pobudila je interesovanje ovog stranca da racionalno, dokumentovano
i posteno iskaze svoj sud o zakulisnoj i javnoj politici koja je uticala na brisanje njene drzavnosti i
njenog imena. Za citaoca ove knjige bice, nadamo se, interesantno sto kaze ovaj neutralni posmatrac
i tumac istorijskih dogadjaja koji su uticali tako grubo na nestanak crnogorske drzave i njene dinastije
Petrovic-Njegos, koja je njome vladala 222 godine.
Stvaranje drzave jugoslovenskih naroda 1918. godine i u vezi s tim rjesavanje pitanja crnogorske
drzavnosti, posebno ucesce Crne Gore i njenih legitimnih predstavnika na Mirovnoj konfereciji u
Parizu, privlacilo je paznju i budilo interesovanje ne samo crnogorskog naroda vec i mnogih drzavnika,
politicara, diplomata, publicista, naucnika i pojedinaca i raznih organizacija sirom svijeta. Crnogorska
vlada koja se nalazila u Nejiu u Francuskoj i njen kralj Nikola Petrovic Njegos uporno su,
s pravom, branili legitimno pravo crnogorske drzave na ucesce na Mirovnoj konferenciji u Parizu,
kao suverene i saveznicke drzave. Kao clanica saveznicke koalicije u Prvom svjetskom ratu u kojem
je izgubila 10 % svog stanovnistva i pretrpjela teska materijalna razaranja, Crna Gora je sa svojom
vladom i sa svojim kraljem Nikolom nastojala svom svojom energijom, autoritetom koji je
imala i licnim vezama koje je posjedovala preko italijanske kraljice Jelene, inace kcerke kralja Nikole,
i drugih ulicajnih cinilaca da osigura svoje ucesce u raznim savjetima i konferecijama saveznickih
sila odrzavanim poslije zavrsetka Prvog svjetskog rata.
Pitanje buducnosti Crne Gore i opstanka njene drzave poslije zavrsetka Prvog svjetskog rata bilo je,
dakle, prisutno ne samo u parlamentima nekih zemalja vec i u javnosti na stranicama dnevne stampe
i u izjavama i diskusijama. Razni napisi i pamfleti svjedocanstvo su o veoma snaznom prisustvu na
politickoj sceni tadasnje Evrope o tome sto ce se desiti sa Crnom Gorom i njenom dinastijom Petrovic-
Njegos. Da li ce Crna Gora kao stara nezavisna drzava uci u novu jugoslovensku zajednicu odlukom
svog naroda dobijenom na demokratskom plebiscitarnom izjasnjavanju ili nekim, drugim,
nedemokratskim putem - bila su pitanja u zizi interesovanja crnogorske vlade i dvora, ali i mnogih
drugih drzavnika i politicara svijeta. Pitanje oblika vladavine u buducoj jugoslovenskoj zajednici bilo
je, takodje, u centru paznje pomenutih crnogorskih faktora, koje se manifestovalo u vidu predloga
i zelja da li buducu zajednicu urediti na federativnom ili konfederativnom principu.
Crnogorski suveren Nikola bio je za federativno uredenje buduce jugoslovenske drzave, kako se i
izjasnjavao, u kojoj ce se ocuvati autonomija svih oblasti koje udju u njen sastav, ali isto tako bio je
spreman da prihvati svako ono rjesenje o kojem Crnogorska narodna skupstina i crnogorski narod
odluce svojim demokratskim izjasnjavanjem.
Ni u jugoslovenskoj istoriografiji ni u radovima inostranih istoricara nije posvecena duzna paznja
problemu Crne Gore u vrijeme odrzavanja Mirovne konferencije u Parizu 1919. godine. O ovom pitanju
nema detaljne i sveobuhvatne monografije, iako su ostala pitanja i problemi u vezi sa jugoslovenskim
pitanjem na Mirovnoj konferenciji istrazena i prezentirana u raznim studijama i drugim
naucnim prilozima. Prilikom obrade drugih tema, posebno o jugoslovenskom ujedinjenju 1918-
1919. godine, pisalo je vise autora, i domacih i stranih, koji su se djelimicno doticali Crne Gore i
njene buducnosti na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Ovom prilikom treba spomenuti studiju dr
Dragoljuba Zivojinovica `Crna Gora u borbi za opstanak 1914-1922`, Beograd 1996, koja predstavlja
prvi pokusaj sveobuhvatnijeg i potpunijeg sagledavanja ovog problema.
O radu i odnosima sprske vlade u emigraciji na ujedinjenju Crne Gore i Srbije i o problemima koji
su bili prisutni u politickoj optuznici Pasiceve vlade protiv kralja Nikole, dvora i vlade, takodje, nemamo
u nasoj istonografiji opsirnije i obuhvatnije studije. O ovom pitanju pisao je akademik Dimitrije
Dimo Vujovic i to u jednom poglavlju od oko 20 stranica u knjizi `Ujedinjenje Crne Gore i Srbije`,
objavljene 1962. godine.
O neucestvovanju Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Versaju, pisali su razni autori koji su razlicito
tumacili ovaj problem, optuzujuci pojedine vlade i drzave. Jedan od pisaca koji je obradio crnogorsko
- pitanje na Mirovnoj konfereciji bio je Amerikanac Vitni Voren (Whitney Warren), koji
je napisao kracu studiju `Crna Gora - zlocin Mirovne konferencije`, objavljenu u Njujorku 1922.
godine, a zatim prevedenu na italijanski jezik i objavljenu u Bolonji 1923. godine. U bogatom fondu
Centralne narodne biblioteke `Djurde Crnojevic` na Cetinju, pronasli smo prevod ove knjige sa engleskog
na srpski jezik Bosiljke V. Radovanovic, iz 1946. godine *1. Posto ovaj prevod. nije bio najkvalitetniji,
gospodin Dragan M. Vugdelic, pocasni konzul Velike Britanije u Crnoj Gori, na nasu
molbu, preveo je ovu knjigu ciji smo primjerak na engleskom jeziku nasli u biblioteci Drzavnog
muzeja u Cetinju.*2
Vorenova knjiga sadrzi nekoliko znacajnih dokumenata - pisma kralja Nikole Poenkareu, Vilsonu i
Klemansou iz 1918. i 1919. godine i odgovore Vilsona i rezoluciju Britanskog parlamenta iz 1920.
godine, koji, koliko nam je poznato, nijesu do sada objavljeni ili citirani u nekom radu. Od citiranih
dokumenata u ovoj knjizi dva je Zivojinovic prepricao u vec spomenutom radu, dok Vujovic spominje
u pomenutom radu jedan dokumenat (pismo kralja Nikole Klemansou od 26. VIII 1919), a
Vojislav Vuckovic u radu `Diplomatska pozadina ujedinjenja Srbije i Crne Gore`, Beograd 1959,
takone navodi jedan dokument koji je takone parafrazirao D. Zivojinovic (odgovor predsjednika
SAD Vudroa Vilsona kralju Nikoli od 9. I 1919. godine).
Autor ove knjige Vitni Voren objasnjava zbog cega Crna Gora nije ucestvovala u radu Mirovne
konferencije, ukazujuci pri tom na mnoge otvorene i zakulisne radnje pojedinih saveznickih zemalja
i sprske zvanicne politike koju su predstavljali Pasic i Vesnic i koji su svojim intrigama protiv kralja
Nikole uspjeli kod saveznika da sprijece ucesce Crne Gore na ovoj konferenciji.
Politika srpske vlade, odnosno Pasica, nastojala je na svaki nacin prikazati kralja Nikolu i crnogorsku
vlast kao izdajnike saveznika i simpatizere Austro-Ugarske kojoj su navodno ponudili sklapanje
mira. Kada se govori o arsenalu izmisljenih optuzbi koje je koristila srpska vlada na celu s Pasicem
protiv kralja Nikole i crnogorske vlade, posebno treba istaci jedan falsiilkat koji se zvao `Tajni ugovor
austrijsko-crnogorski` iz 1907. godine, objavljen 1912. godine, ciji je autor dr Radovan Tunguz
Perovic Nevesinjski (Ulog, Hercegovina 1879 - Sarajevo 1944) u vrijeme pisanja `ugovora` student
filozofije i knjizevnosti u Briselu.
Ovaj `dokument` spominje i Vitni Voren, i kaze da je mozda njegov autor Andrija Radovic. U nasoj
istoriografiji pitanje `tajnog ugovora` koji je navodno sklopljen u Becu 13. juna 1907. godine i
koji su navodno potpisali austrijski car Franjo Josif i crnogorski knjaz Nikola, razjasnjeno je i naucno.

1 Prevod je prekucan pisacom masinom i to jedan dio na cirilici, a drugi dio na latinici i tako pohranjen izmenu dva tvrna
omota. Ovaj prevod izranen je samo u jednom primjerku.
2 Interesantno je napomenuti da je na ovom primjerku ispisano rukom ime: `Labud Tatar, Roma 1922` sa posvetom i
potpisom Vitni Vorena. Istoricari koje smo spomenuli i koji su koristili ovu knjigu ucinili su to iz njenog italijanskog
prevoda koji je objavljen u Bolonji 1923. godine. Tatar je rodjen 1898, umro 1976. godine u Francuskoj. Gimnaziju je
zavrsio na Cetinju. Nastavio je skolovanje na Kembridzu. Za vrijeme I svjetskog rata dobrovoljno stupa u englesku vojsku
i ucestvuje u bici na Somi. 1919. godine ukljucen je u crnogorsku vojsku u cinu kapetana, a zatim zahvaljujuci odlicnom
poznavanju engleskog jezika dobija diplomatsko mjesto u vladi Jovana Plamenca i 1920. godine radi u konzulatu
Kraljevine Crne Gore u Rimu. Od 1926. do penzionisanja 1956. radi u Francuskoj u americkim filmskim studijima kao
administrativno lice.
no dokazano da je to obican falsifikat. Od istoricara koji su pisali kako je i zasto je nastao ovaj
`ugovor` i ko je njegov autor posebno treba istaci Rista J. Dragicevica i njegov rad `Tajni ugovor
Crne Gore s Austrijom`, Cetinje, 1968. godine. Na ovom falsifikatu srpska vlada je preko pamfletske
literature, preko izjava njenih celnika i drugih uticajnih ljudi iz politike nalazila `dokaze` da bi
stalno optuzivala kralja Nikolu i crnogorsku vladu da su, eto, 1907. godine sklopili neke `tajne
aranzmane` s Austrijom, tim `stalnim neprijateljem srpstva`. Optuzba podlo smisljena, jer u nasem
narodu saranivati sa uvijek protivnickom, nepopularnom Austrijom trebalo je da izazove jaci uticaj i
da kralja Nikolu predstavi kao `izdajnika` i nepouzdanog `drzavnika koji je obican izdajnik srpstva`,
a ne odlucni borac protiv austrijskog agresora.
Ove optuzbe srpske vlade narocito su dosle do izrazaja u toku Prvog svjetskog rata, kada su Pasic,
Pesic i njihovi crnogorski placenici i javno i tajno kod saveznickih diplomatskih misija na Cetinju i
kod drugih saveznickih uticajnih faktora saopstavali u `cetiri oka` svoja `tajna saznanja` o izdajnickoj
ulozi kralja Nikole koji je, eto, `saveznik` Austrije vec od 1907. godine.
Mada je kralj Nikola u periodu od 1907-1916. godine, da ne govorimo o ranijem razdoblju njegove
vladavine, javno dokazao svojom politikom koju je vodio prema Austro-Ugarskoj, da je protivnik
takve politike, ipak to nije smetalo srpskom rezimu da ga stalno optuzuje kao `izdajnika`.
Osim ovih optuzbi, Pasic je isticao i sljedece dokaze o navodnoj izdaji kralja Nikole: telegram kralja
Nikole caru Franju Josilu, napustanje polozaja na Lovcenu, ostavljanje vojske u zemlji, sviranje
bugarske himne u komandi knjaza Petra, (sin kralja Nikole) ostajanje knjaza Mirka u Crnoj Gori
kako bi sacuvao dinastiju, razgovore knjaza Petra sa austrougarskim majorom Hupkom itd. Sve ove
optuzbe trebale su da kompromituju kralja Nikolu, njegov dvor i crnogorsku vladu u emigraciji kod
saveznickih drzava, saveznicke javnosti i jugoslovenskih krugova u inostranstvu.
Ova otvorena kampanja protiv kralja Nikole i crnogorske vlade nikada se nije pojavila u nekoj zvanicnoj
javnoj izjavi srpske vlade ili u njenom zvanicnom organu `Srpske novine`, koje su izlazile na
Krfu, vec se ona vodila preko stranica nezavisnih srpskih listova u prvom redu `Velike Srbije`, koja
je izlazila u Solunu i mnogobrojnih srpskih listova i publikacija koje su izlazile u SAD i drugim
zemljama. Kampanja protiv kralja Nikole vonena je i preko srpskih diplomata i Crnogoraca koji su
se nalazili u Pasicevoj sluzbi. Srpska vlada posebno je vodila kampanju protiv formiranja crnogorske
vojske u emigraciji. Uspjela je da rasformira bataljon koji je bio pod crnogorskim imenom i barjakom
na Solunskom frontu.
Pasiceva politika bila je, takone, usmjerena na pridobijanje pojedinih ministara crnogorske vlade
(Janka Spasojevica, Andriju Radovica i drugih) protiv kralja Nikole, u cemu je imala uspjeha. Pasic
je o trosku Ministarstva spoljnih poslova Srbije slao svoje ljude - Crnogorce u Francusku, SAD,
Svajcarsku, Italiju da agituju kod tamosnjih Crnogoraca i drugih Jugoslovena protiv kralja Nikole i
da propagiraju ideju pripajanja Crne Gore Srbiji. Pri Ministarstvu spoljnih poslova Pasic osniva 27.
novembra 1916. godine Crnogorski odsjek i za sefa postavlja Svetozara Tomica, Crnogorca koji je
radio u Alziru kao delegat srpske kraljevske vlade. Pasic pise opsiran referat o crnogorskom pitanju
u kojem istice da su ratni doganaji stavili u prvi plan pitanje ujedinjenja Crne Gore i Srbije, posebno
zato sto se cetinjski dvor `odvojio` od Srbije i saveznika i sto je `izdao` srpstvo i saveznike trazeci
mir sa Austro-Ugarskom. Prema ovom referatu osnovni uzrok i potreba za ujedinjenjem proizlazi iz
navodne izdaje kralja Nikole i njegovog dvora, a ne iz same potrebe ujedinjenja.
U znacajne uspjehe Pasiceve politike koja se sastojala u klevetanju crnogorskog suverena i njegovoj
izolaciji od ucesca na Mirovnoj konferenciji, sprecavanju povratka kralja Nikole u Crnu Goru i drugim
vaznim pitanjima koja su se ticala Crne Gore kao suverene drzave, svakako spada i formiranje
Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom 4. marta 1917. godine u Parizu.
Na celo ovog odbora Pasic je doveo Andriju Radovica, bivseg predsjednika crnogorske vlade i jos
cetiri clana od kojih su trojica bili bivsi ministri, a jedan clan Oblasnog suda. Sve troskove ovog
odbora finansirala je sprska vlada iz svog budzeta.
Sprska vlada ne samo da je radila na diplomatskoj izolaciji kralja Nikole uticuci na sprjecavanje otvaranja
crnogorskog poslanstva u Vasingtonu, nego je takodje nastojala da finansijski unisti kralja
Nikolu, intervenisuci kod saveznika da mu ukinu subvencije, u cemu je imala uspjeha, pa je ruska
vlada vec 1. januara 1917. ukinula svoju pomoc crnogorskoj vladi. Kada je kralj Nikola trazio zajam
od SAD za poslijeratnu obnovu Crne Gore, Pasic je preko svog poslanika u Vasingtonu insistirao
da se ovaj zajam ne odobri. Pasiceva vlada budno je pratila pisanje crnogorske stampe (`Glas
Crnogorca`) i one stampe koja je zastupala interese kralja Nikole, zapravo Crne Gore, a rasturanje
ove stampe u Srbiji, Krfu i Solunskom frontu je zabranila.
U takvim odnosima snaga u kojima se nasao crnogorski kralj Nikola i njegova vlada u izbjeglistvu,
kojima je lijepljena etiketa `izdajnika` od strane sprske vlade i njenog predsjednika Nikole Pasica i
njegovih vjernih sluzbenika Crnogoraca s jedne strane i ponasanja saveznickih drzava, posebno
Francuske, prema crnogorskom suverenu s druge strane, pojava jednog nezavisnog autora, kao sto
je Vitni Voren, iz SAD, zemlje ciji je predsjednik Vilson 8. I 1918. godine u svojih poznatih 14 tacaka,
pored ostalog, proklamovao i pravo malih naroda na samoopredjeljenje, te `obnovu Belgije,
Srbije i Crne Gore, uz obestecenje koje im pripada`, sa knjigom koja baca novu svjetlost na sve ove
odnose, nadamo se da ce pomoci u istrazivanju i objasnjavanju sprsko-crnogorskih odnosa prije i na
konferenciji mira u Parizu.
I pored toga sto autor ove knjige pravi neke sitnije faktografske nepreciznosti, smatramo da je veoma
korisno i potrebno u ovo nase tesko vrijeme, kada odrenene snage pokusavaju da ponovo poniste
i crnogorsku drzavnost i sve crnogorsko, da se javnost upozna sa ovim nadahnutim i zanimljivim
stivom, tim prije sto o ovom problemu nema dovoljno naucnih saznanja koja izviru iz pera bilo nasih
ili stranih istoricara.
Ovaj problem nije izucavan i istrazivan svestrano i dovoljno objektivno u nasoj istoriografiji, jer se
o njemu pisalo samo fragmentarno u sklopu sirih radova, pa je nekako `zaobilazen`, jer se, zaboga,
nije zeljelo ni smjelo dirati u te bratske odnose `radi mira u kuci`. Istina je sasvim druga i drugacija.
I mlane generacije zele da cuju tu istinu, pa i radi mira u kuci - ali pravog.

IZVOR : Dr Branislav Marovic

Dvije dinastije

Ove stranice su napisane sa jednim ciljem - da se cuje glas za Crnu Goru, da se osujete namjere njenih
neprijatelja kojima cutanje i zaborav najbolje sluze. Amerika je obavezna da ucestvuje u obezbjedjenju
pravde. Jedino tako ona moze da se iskupi za saucesnistvo u velikoj nepravdi koja je ucinjena
i koja se neprekidno cini njenoj saveznici u svjetskom ratu. Jer uzrok te nepravde je jedna
druga clanica istog saveza koja je iskoristila Ameriku da joj pomogne u ostvarenju svog sebicnog i
zlocinackog plana.
Ljubav prema pravdi je najuzvisenija pobuda, ali isto tako koristoljublje zahtijeva akciju. Ako se
dopusti da takva tiranija i prevara koje su zbrisale Crnu Goru sa geografske karte prodju, jedan veci
rat je neizbjezan. Amerika ce se ponovo ukljuciti, a danasnji porezi ce biti beznacajni u porenenju
sa teretom koji ce svaki gradjanin morati da podnese.
Svojim prosirenjem na citavu Jugoslaviju, spletkarska ambicija srbijanskog dvora umnozila je teskoce
odrzavanja mira na Balkanu a time i u citavom svijetu.
Jedina nada Amerike da izbjegne lazi je da se suoci sa istinom i djeluje odmah. Veliki rat je poceo
na Balkanu. Obnovljena Crna Gora moze postati kamen spoticanja na putu izazivaca nevolja
koji bi unistili svijet da spasu sebe. Nema ovdje namjere da se kaze ni rijec protiv srpskog naroda.
Naprotiv, pokazati kako ga njegovi vladari i diplomate pogresno predstavljaju znaci pokazati ga svijetu
na pravilan nacin. Duh istinske Srbije izrazio je profesor Pupin u svojim divnim sjecanjima na
svoje djetinjstvo objavljenim u Scribner`s Magazine. Nikola, knjaz i pjesnik crnogorski, bio je prirodno
ostvarenje najbolje balkanske tradicije koju su obescastili beogradski birokrati.
Kao Mancui u staroj Kini, Karadjordjevici su strana dinastija; osnivac loze bio je Ciganin - `Crni
(Kara) Djorde`.
Sadasnji kralj Aleksandar, sin je Petra Karadjordjevica i kraljice Zorke, kceri crnogorskog kralja Nikole
koji je, dakle, Aleksandrov djed. U jednom periodu vremena koji se sada svjesno zaboravlja,
Petar je potrazio utociste u `Crnoj Planini`. Kralj Nikola mu je pruzio utociste i pomoc, i krunisao
svako drugo dobrocinstvo rukom svoje kceri. Sama krv u Aleksandrovim venama prekorijeva nepravdu
Srbije prema Crnoj Gori.
Kralj Nikola je mrtav, Neprijatelji Crne Gore su fabrikovali opravdanja za svoj odnos prema njegovoj
kraljevini na osnovu prica o njegovim navodnim greskama. Oni takve optuzbe nikad nijesu iznijeli
javno da bi se mogle posteno pobiti. U svakom slucaju oni vise ne mogu da udaraju po Crnoj
Gori preko njegove glave. Ono sto sada rade, radi se protiv jednog nekad slobodnog naroda - srpske
`brace po krvi` - sa jednakim pravom na slobodu. Ali kraljeva smrt nas ne oslobana obaveze da razmotrimo
njegov slucaj. Jer, moramo se vratiti na srbijansku ljubomoru na crnogorsku dinastiju da
bismo otkrili kljuc za citav zaplet.
Dzordz H. Mouziz (George H. Moses), koji je sluzbovao u Senatu S.A.D. i bio americki ministar u
Grckoj i Crnoj Gori, imao je svaku mogucnost da upozna kralja Nikolu i kao covjeka i kao monarha.
On ga naziva `posljednjim starjesinom kuce jedinim monarhom koji je, po mom saznanju, dostojan
svoje tradicije`. Tokom vise od pola vijeka on je odrzavao lozu Petrovica, dva puta udvostrucavao
teritoriju i stanovnistvo svoje kraljevine kao rezultat licnog predvodjenja u ratu, dao svom narodu
ustav, kabinet i parlament - a ipak sam ostao krajnjom instancom vlasti, kao u onim danima, u
ne tako dalekoj proslosti, kad je sjedio u svojoj stolici pod platanom ispred dvora u Cetinju, i licno
saslusavao i odlucivao o tuzbama svojih seljaka jednih protiv drugih`.
Takvoj prilicnoj sigurnosti, nestalnost srbijanske vlade predstavljala je suprotnost koja nije nimalo
bila prijatna njenom dvoru. Nakon ubistva Aleksandra, posljednjeg iz loze Obrenovica, i kraljice
Drage, vlade ostalih evropskih zemalja odnosile su se prema Srbiji sa naglasenom hladnocom. Ona
nije mogla da podnese da kralj Nikola uziva naklonost stranih sila kao i svog naroda. A pricu je uvijek
lako poceti za neku javnu licnost. Tako su spletkari krenuli da potkopavaju kraljevu reputaciju.
Nije vrijedno pratiti tu kaljavu stazu aluzija osim kada se ticu rata. Ali one datiraju od mnogo prije
rata i njihov motiv je previse jasan da se ne bi uocio - ljubomora na Nikolin dobar glas i visok renome
medu balkanskira vladarima. Da je jugoslovenska konfederacija bila formirana na samom pocetku
dvadesetog vijeka, on bi logicno bio na njenom celu. Samo saznanje te cinjenice dovodilo je
srbijanske zavjerenike do bijesa. Cinjenica da je Nikola bio dobrocinitelj njihovom kralju i otac njihove
kraljice samo je pojacavala njihovu ozlojenenost. Druga kcerka Nikolina bila je kraljica Italije,
a jos jedna, Milica, udata za Petra Nikolajevica, Velikog vojvodu Rusije - cista uvreda u sebicnim
ocima srbijanskih diplomata.
Loza Karadjordevica nikad ne bi uspjela toliko koliko jeste bez usluga ljudi koji su od intrige napravili
pravu umjetnost. Nesto vas prosto tjera da se divite njihovoj vjestini, cak i kada osjecate odvratnost
zbog njene (zlo)upotrebe. U predsjedniku Vlade Pasicu *2 i Njegovoj ekselenciji M.Vesnicu *3,
srbijanskom ministru u Francuskoj za vrijeme rata, dinastija je imala neuporediv par politickih sahista.
Vesnic je u Parizu dobio svaki potez u medjunarodnoj igri. Balansirao je sve snage, uvodeci ih u
igru jedne protiv drugih, kao sto je grof Bernstorf *4 cinio u Vasingtonu tokom nesigurnih godina
prije stupanja Amerike u rat. Ali za razliku od Bernstorfa, Vesnic je imao srecu da su mu okolnosti
isle naruku.
Engleska i Francuska nijesu marile za srpsku dinastiju. Ali obje su vidjele svoju prednost u tome da
dopuste sirenje jedne sile koja bi zauzela mjesto Austro-Ugarske na Jadranu, nadajuci se da ce tako
stvoriti protivtezu bilo kakvoj superiornosti koju bi Italija mogla imati u tim vodama. Stav Engleske
i Francuske bio je sasvim prirodan, savrseno ljudski. Niceg u njihovom ponasanju nije bilo sto se ne
bi moglo objasniti bez da im se imputira bilo kakva zlonamjernost u odnosu na Crnu Goru; cak je u
tim zemljama bilo snaznih protesta u njeno ime. Jer menu civilizovanim narodima postoji latentno
osjecanje pravednosti koje samo treba probuditi da bi se obezbijedila pravda za zemlju koja je istrpjela
najvecu nepravdu koju poznaje savremena istorija.

Gledajuci mapu, Crna Gora je mala drzava. Takva je i Belgija, koju su uzdizali do neba i pozurivali
njen oporavak u svakom pogledu - kao sto i treba - dok je jednoj perfidnoj sili dozvoljeno da otjera
jednu neukrotivu rasu slobodnih ljudi u raspuklu Crnu Planinu. Same stijene su prema Crnogorcima
prijaznije nego njihovi srbijanski susjedi, ljudi njihove krvi.
Bez postavljanja ijednog uslova Crna Gora je usla u rat na strani Saveznika, a posebno da pomogne
Srbiji. Na prvi nagovjestaj nevolje, premijer Pasic je poslao telegram. crnogorskoj Vladi da vidi na
kakvoj je ona poziciji. Nakon samo tri sata u Beograd je stigao odgovor sljedece sadrzine:
U svakom slucaju Crna Gora ce, danas kao i uvijek, dijeliti dobro i zlo sa Srbijom. Vasa sudbina
bice i nasa!
Datum ove depese je 24. jul 1914. Istog dana Srbija telegrafski postavlja konacno pitanje:
Moze li Srbija racunati na bratsku i neogranicenu pomoc Crne Gore u slucaju sukoba sa Austro-
Ugarskom?
Narednog dana Beogradu je upucen sljedeci odgovor:
Srbija moze racunati na neogranicenu bratsku pomoc Crne Gore u ovom kriticnom trenutku za sve
od srpske krvi, kao i u bilo koje drugo vrijeme.
Treba primijetiti da je ova potvrdna izjava data prije nego sto su Rusija i druge velike sile postale
saveznici Srbije.
A kada je pretstolonasljednik Aleksandar zahvalio svom djedu na ovoj velikodusnoj ponudi, stari
Kralj je prethodnu poruku dopunio sljedecom zvucnom izjavom cinjenica:
Moji Crnogorci su vec na granici, spremni da umru za odbranu Svete zajednicke stvari.
Svi gorstaci izmenu osamnaeste i sezdeset i prve godine zivota su bili mobilisani.
Da li su ovo rijeci ili djela jednog kralja koji bi ikad izdao svoje prijatelje, kako su Nikolu optuzivali
da je cinio oni koji su svoje interese zasnivali na uspjehu druge dinastije?
Crna Gora je usla u rat bez i sjenke pritiska. Nije imala ni mirovne sporazume ni konvencije ni sa
jednom silom koja bi je mogla uplesti protiv njene volje. Osim geografskog polozaja, bila je isto toliko
slobodna koliko i Sjedinjene Americke Drzave.
Ali njeni ljudi, kao ni njena Vlada, nijesu mogli da ostanu neaktivni.
Crna Gora je mogla da postavi neke stare zahtjeve u pogledu susjednih teritorija kao cijenu za svoju
podrsku. No, ona nije trazila nista, nije ocekivala nista.
`Najprije se borimo, kasnije cemo se pogadjati` bio je njen karakteristican gest. Austrija je znala za
hrabrost ovog neprijatelja i ponudila mito u vidu teritorije koji je bio odbijen.
Vojska je bila slabo opremljena. Za razliku od armija drugih drzava ona nije imala bogate resurse iz
kojih je mogla crpsti. A posljednjih godina ona je pretrpjela velike gubitke, ukljucujuci 10.000 ljudi
poginulih kod Skadra. *5.
Austrija je, ipak, cijeneci kvalitet ljudstva vise nego broj ili opremljenost, poslala isto tolike snage
kolike i na Srbiju. A Saveznici su bili previse zauzeti drugdje da bi pruzili pomoc kako su obecali.
Proste nesumnjive cinjenice u vezi sa Kraljem Nikolom ucutkale su optuzbe upucene na njegov racun.
Govorilo se da je prerano odustao od borbe; a cinjenica je da je njegova vojska bila u potpunosti
pod srbijanskim vojnim vlastima. Ona je u stvari ucinila izvanrednu uslugu u sticenju odstupnice
mnogo brojnije srpske vojske. Gdje glavnina nije mogla da se odupre neprijatelju, kako se moglo
traziti od jedne manje crnogorske jedinice da to uradi?
Decembra 29, godine 1915, premijer Pasic i pukovnik Pesic *6, obojica iz Srbije, otisli su kod Kralja
i nagovarali ga da sklopi primirje sa Austrijom. On je protestovao, i na kraju rekao, u osnovi, sljedece:
`Jedan od vas je odgovoran za politiku, drugi za vojsku. Ako trazite prekid neprijateljstva bice to
iskljucivo i u potpunosti na vasu licnu odgovornost`.
Dana 13. januara 1916. pukovnik Pesic, srbijanski komandant crnogorskih trupa, pisao je Kralju Nikoli:
Sve vojne staresine na zapadnom frontu izjavljuju da je prisutna takva demoralizacija u nasoj vojsci
da je otpor neprijatelju apsolutno nemoguc.
Kotorski divizion je potpuno razbijen i prakticno ne postoji.
Komandanti Kotorskog i Lovcenskog diviziona nemaju ni jednog topa. Vojska gladuje; ima malo
municije, a nema nade da ce se to stanje stvari promeniti.
Prikazujuci Vam stanje u armiji u njegovoj stvarnosti, imam cast da vasoj Visosti skrenem paznju
na apsolutnu nemogucnost da se pod takvim uslovima nastavi sa borbom.Stoga pukovnik Pesic nagovara Kralja
da potpise mir i da se `za sada` povuce iz Crne Gore.
Nikad niko nije optuzio Klemansoa *7 da je imao bilo kakvih posebnih predrasuda u ovom slucaju ili
da se cuvao od plediranja u korist Nikole. Ali evo sta je objavio u L`Homme Enchaine` u januaru
1916:
Italija i ne pokusava da odbrani Lovcen, koji je potreban za opstanak prijateljske nam Crne Gore, a
koji bi u rukama Austrijanaca bio velika prijetnja slobodi Jadrana u opskrbljivanju srpske armije
sada, u najgoroj krajnosti nesrece.
A zatim stari vuk dodaje, sa ironijom po kojoj je bio poznat:
Planina Lovcen, obilno opskrbljena prepotopskom artiljerijom, mirno ceka da neko dodje i da je
uzme.
Nikola je ipak optuzen da je Lovcen tajno predao Austrijancima. Kukavicki kraljevi neprijatelji nikad
nijesu imali argumente koje bi smjeli iznijeti pred otvoreni sud javnog mjenja. A laz o planini
Lovcen je jedna od najglupljih, posto ne postoji ni jedan jedini dokaz u arhivama koji bi pomogao
da se ona ponudi kao vjerovatna. Prije nego sto je ta istorijska uzvisina predata, Kralj je bio prepustio
Srbijancima svu aktivnu kontrolu nad svojom vojskom.
Boreci se do posljednjeg zrna, vjerna vojska je vidjela da je slom pred vratima. Citava Vlada je
premjestena u Francusku osim ministra rata. On se povukao u planine da organizuje gerilski borbu.
A ona je tako efikasno izvonena da je austrijski vojni upravitelj pribjegao jednoj krajnjoj mjeri koju
je Askvit *8 okarakterisao kao najgori ratni zlocin nad pojedincem.
Kroz cijelu Crnu Goru istaknuto je obavjestenje u ovom smislu: ministar rata mora se u roku od tri
dana pojaviti da razgovara o miru. Ako to ne ucini, njegov osamdesetogodisnji otac i njegov brat
bice objeseni.
Cim su saznali za taj uslov, i otac i brat su ministru poslali glas: `Ne vracaj se. Bolje je da mi umremo
nego da se Crna Gora preda`. Izmenu obaveze ljubavi i cistog naloga duznosti, general Vesovic *9
je ucinio izbor koji su njegova porodica i njegova zemlja racunali da ce uciniti: ostao je na
svom polozaju.
Predoceno ubistvo jednog nevinog starca bilo je suvise sokantno da bi se izvrsilo. Franc Josif, drugi
starac cija ce se tragicna karijera uskoro zavrsiti, `pomilovao` je oca. Brat je, menutim, pogubljen
prema planu. Niko nikad nije bio kaznjen za ovaj srednjovjekovni metod udara na neprijatelja koji
se nije mogao pobijediti u borbi.

Klevetnicka kampanja

Dok je Crna Gora vojevala bitke Srbije, zavjerenike protiv te male zemlje drzao je na uzdi sopstveni
interes. Ali od trenutka austrijske okupacije, kampanja klevetanja je nastavljena, efikasnije nego
ikad prije. Stara laz o mirovnom sporazumu za koji se kazivalo da je postignut izmenu Austrije i
Crne Gore davno prije rata, cirkulisana je tamo gdje ce napraviti najvise nevolje.
Ovaj `sporazum` datira se u 1907.godinu i u potpisu nosi ime ministra koji je tada vec sedam mjeseci
bio van te funkcije. Najprije objavljen 1912. i odmah snazno zigosan kao lazan od strane crnogorske
Vlade, ponovo je objavljen tokom rata u Nisu, u Tribini - listu koji je kontrolisao srbijanski
premijer Pasic. Ali teret dokaza nosi optuzivac, a Srbija nikad nije ponudila nikakav odgovarajuci
dokaz da se neko pravosudno tijelo uvjeri da je takav sporazum uopste postojao.
Ako, pak, neko odluci da povjeruje u tu pricu, mora priznati da iz tog aranzmana Austrija nije izvukla nikakvu korist.
Ko je radio na potkopavanju ugleda jedne drzave? Bilo bi beskorisno odstampati bilo kakvu prosirenu
listu srbijanskih agenata; alat je lako kupiti kad se ima novca. Mozda je Benedikt Arnold *10 ove
izdaje bio Radovic *11, otpadnik sa bivseg dvora Kralja Nikole i autor mnogih anti-crnogorskih pamfleta.
Karijeru ovog covjeka treba zapisati, jer ona moze dati zaplete za pola tuceta romana i igranih filmova.
On je pcela radilica Balkana. Prije rata predstavljao je Crnu Goru na raznim evropskim dvorovima,
sluzio kao vojni inzenjer i ministar finansija i gradjevina, marsal dvora, nacelnik Ministarstva
unutrasnjih djela, drzavni savjetnik, i konacno predsjednik Savjeta (Vlade - nap.prev.). Njegovi
odnosi sa kraljevskom porodicom su bili tako intimni i usrdni da je znao sebe da naziva `cetvrtim
Kraljevim sinom`.
U raznim periodima Radovic je bio na svim stranama crnogorskog pitanja. Njegova savjest i njegov
jezik bili su jednako fleksibilni: u jednom trenutku on bi pricao da zna Kraljeve najskrivenije misli,
kasnije bi ga optuzivao za neka gnusna djela.
`Ali Vi ste bas tada bili njegov prijatelj!?`, poneko bi prigovorio, na sta bi on zaboravio na svoje
hvalisanje intimnoscu i iskazivao potpuno neznanje za Kraljeve pokvarene radnje.
Cak i posto je poceo da radi protiv Kralja, Radovic se pretvarao da svom starom gazdi nudi prvo
mjesto u jugoslovenskoj konfederadji koju je nastojao da skrpi. Evo jednog dijela njegovog pisma
koje je uputio Nikoli u avgustu 1916:
Pored Savjeta koji se sastoji od delegata iz raznih zemalja, mora postojati stalni Predsjednik Konfederacije.
Ako bi Vase Visocanstvo uzelo ucesca u ostvarivanju jugoslovenske drzave u skladu sa
gore navedenim principom, popularnost koju biste time stekli zbog Vase proslosti i porodicnih veza,
daje osnove da se vjeruje da bi taj polozaj, prvi na Balkanu u ocima svih, velike sile ponudile Vama.
Sama cinjenica da bi Radovic mogao da predlozi Kralja Nikolu za takvu ulogu u upravi balkanskih
zemalja, ponistava svu njegovu kampanju kleveta. On i njemu slicni ni najmanje nijesu marili za
Srbiju ili Crnu Goru. Radovic je javno priznavao da dobija vece sume novca `od srpskih patriota sa
nezavisnom imovinom`. A ipak se predstavljao kao predstavnik Crnogoraca - koji, nazalost, nijesu
imali novca kojim bi obezbijedili da se pronese istina. Opaka strana svega ovoga je da je toliko
mnogo ljudi povjerovalo u propagandu koju su lansirali Radovic i komp. A Amerikanci treba da
znaju da je dio onog istog novca koji je Ministarstvo finansija uputilo Srbiji 1917-18. iskoristen da
se oni zavedu u pogledu situacije u Crnoj Gori.

Ovo niti je puna prica o ratu, niti cak pun prikaz ucesca Crne Gore u njemu. Odnosne cinjenice date
su da bi se sadasnja situacija pojasnila.
Istog trenutka kad je Austrija otisla, odnosno nakon njenog poraza u bici kod Vitorio-Veneta u oktobru
1918, stvari su se odvijale brzinom koja mora izazvati sumnju kod svakog nepristranog proucavaoca
istorije. Vlada Crne Gore nije se vratila u zemlju kakav je bio slucaj sa vladama Belgije i
Srbije. Umjesto toga u nju je umarsirala `saveznicka` okupatorska vojska i preuzela kontrolu. Vecina
te vojske bila je srbijanska, sa glavnokomandujucim francuskim generalom.
Kralj Nikola je pisao francuskoj vladi, ciji je gost bio, trazeci dozvolu da se vrati u svoju zemlju.
M.Pison *12, Ministar spoljnih poslova, odgovorio mu je da je tamo stanje suvise nesigurno. Ali je
dodao: Neka Vase Visocanstvo bude uvjereno da trupe koje su stavljene pod komandu generala Franse
Deperea *13 nece propustiti da ucine nista da u Vasoj kraljevini osiguraju odrzavanje reda, i da ce u
praksi obezbijediti postovanje ustavnih vlasti kao i sloboda naroda Crne Gore.
U svojim razgovorima, francuski ministar akreditovan u Crnoj Gori uvjeravao je Nikolu da ce sve
naredbe biti izdavane u njegovo ime kao Kralja Crne Gore.
Na dan 26.novembra, dvije nedjelje nakon prekida neprijateljstava, srbijanski predstavnici su objavili
aneksiju Crne Gore Srbiji. Ostali Saveznici su obavijesteni da je narod te zemlje bez rezerve izrazio
raspolozenje ili zelju za takvo njeno nestajanje! A kako su, uopste, njegove zelje u to vrijeme
mogle biti utvrdjene? Na takvu zacudjujucu ironiju njegova istorija klice: `Nemoguce!`
Velike sile nikad nijesu javno prihvatile tu objavu. Trinaestog januara, Vrhovni savjet je jednoglasno
odlucio da Crna Gora mora biti obnovljena `kad se politicka situacija rascisti`.
Treba primijetiti da zavjerenici u Beogradu i Parizu nijesu mogli da postignu neposredne rezultate
jer su cinjenice bile protiv njih. Nadu su polagali u odugovlacenje, a to je M.Vesnic postigao - snazno
podrzan od strane ljupkih americkih supruga srpskih lidera - u Vasingtonu i Parizu. Ove pametne
dame su dobrano nadmasile muske diplomate u rafmisanoj djelotvornosti svog socijalnog programa.
One su prozele glavne gradove Amerike i Francuske svojim umiljatim djelovanjem, i nijedna
prilika nije bila suvise mala da se iskoristi za stvaranje politicke prednosti Srbiji.
Ali sve drugo je baceno u sjenku konacnim udarcem koji se pokazao sasvim uspjesnim: one su uspjele
da obezbijede zeljeni pristup vodecem predstavniku Amerike kroz prijateljstvo sa njegovom
suprugom. Kako je taj odnos postajao intimniji, tako je i interesovanje Amerike za Crnu Goru opadalo.
Stavise, naklonost prema Jugoslaviji Vikama Stida *14 iz londonskog Times-a, izrazavana preko
tog lista sa ogromnim prestizom, besumnje je zvanicnu Englesku okrenula protiv mijesanja u korist
Crne Gore.
U svemu tome, menutim, Crna Gora je tretirana kao porazena drzava umjesto kao saveznica koja je
odmah usla u rat i ucinila svaku zrtvu za zajednicku stvar. Ma kako zacunujuce zvucalo, njoj nikad
nije bilo dozvoljeno ucesce u Mirovnoj konferenciji.
Beznadezno je traziti bilo kakvu nit dosljednosti u odnosu koji su prema Crnoj Gori iskazivali njeni
saveznici. Cak do oktobra 1918. pri Crnogorskom dvoru u izbjeglistvu bio je akreditovan francuski
ministar, On je tada pisao Kralju Nikoli:
Francuska Vlada nema namjeru da se mijesa u unutrasnje stvari neke saveznice. Otuda je razumljivo
da francuske vojne vlasti, kad budu usle u Crnu Goru, ne mogu imati drugi stav osim da priznaju
zvanicnu vlast, a ona je Kralja Nikole.
Ipak, u praksi je ta vlast potpuno ignorisana. Godinu dana prije navedenog pisma, u avgustu 1917,
francuska vlada je odbila da prihvati pasose koje su izdale crnogorske vlasti. Ali kad su ista lica dobila
srbijanske pasose, bila su odmah prihvacena. A na nekim od njih je stara crnogorska prestonica
upisana kao `Cetinje, departman Srbije!`
Dvadeset i cetvrtog novembra 1918. godine, Rejmon Poenkare *15, tadasnji predsjednik Francuske sada
njen premijer, uputio je Kralju Nikoli, svom `dragom i velikom Prijatelju` pismo u kome kaze:
Francuska nije zaboravila hrabrost sa kojom se Crna Gora digla, na poziv Vaseg Visocanstva, u
odbranu svoje nezavisnosti. Ona zna za nedace koje je izdrzao narod Crne Planine i cini sto najbolje
moze da ih ublazi.
Vase Visocanstvo moze biti uvjereno da Vlada Republike, na cije se saosjecanje za male drzave on s
pravom poziva, nece uciniti nikakav pokusaj koji bi imao za cilj da nametne volju narodu Crne Gore
i da uskrati njegove legitimne teznje.
Francuske trupe koje su pozvane da privremeno posjednu teritoriju Vase kraljevine, postujuci ustanovljene
institucije, posvetice se odrzavanju reda, pomoci stanovnistvu sto najbolje mogu u pripremi za ponovno nspostavljanje
normalnog zivota koji je bio poremecen teskim iskusenjima neprijateljske okupacije.
Cini se pozeljnim da Vase Visocanstvo odlozi povratak u kraljevinu dok se navedeni cilj ne postigne
i zivot u u Crnoj Gori ne povrati svoj normalan tok.
Prisustvo saveznickih trupa, saradnja koju ce one pruziti stanovnistvu, besumnje ce doprinijeti da
se ubrza dolazak onog trenutka za kojim Vase Visocanstvo zudi. Cim on bude dosao, Vlada Republike
ce, Vase Visocanstvo, sa zadovoljstvom omoguciti Vas povratak.
Nijesu, ipak, formalne fraze Predsjednika Francuske to sto je imalo najveci uticaj; one su nosile poznati
prizvuk one vrste diplomatije koja je dovela do rata. Amerika je bila nepoznata velicina; njena
obecanja su mogla znaciti nesto.
Kao posljednje sredstvo, Nikola je 7. januara 1919.godine licno Predsjedniku Vilsonu *16 uputio apel
za pravdu, upozoravajuci americkog prvog covjeka izvrsne vlasti na `intrige Srba i njihove zavjere
da unaprijed obezbijede` pomoc Sjedinjenih Americkih Drzava. Evo jednog pasusa tog pisma:
Juce je u jednom od vecih crnogorskih gradova objavljen moj pad nakon upotrebe srpskih bombi i
podjele novca narodu koji umire od gladi. Savez moje drzave sa Srbijom je proklamovan, i to zloupotrebom
srpske vojske u trenutku kad je 9000 Crnogoraca, ukljucujuci 2000 oficira, jos u austrijskim
koncentracionim logorima a njihovog Kralja Saveznici drze u Francuskoj.
Obracajuci se Nikoli kao `Kralju Crne Gore`, Predsjednik Vilson mu je odgovorio 9. januara sljedecim
pismom:
Moj postovani Prijatelju,
Primio sam Vase pismo i procitao ga sa najdubljim interesovanjem. U ovom trenutku se moram zadovoljiti
samo kratkom potvrdom njegovog primitka, ali Vas molim da vjerujete da mi dani nece biti
ni prezauzeti ni previse uzurbani da izbacim interese neustrasive Crne Gore iz mojih misli ili da i u
najmanjoj mjeri umanjim moju iskrenu zelju da ucinim sve sto je u mojoj moci da vidim da joj je
pravda ucinjena.
Stvari na koje mi skrecete paznju cu veoma ozbiljno i sa naklonoscu razmotriti.
Srdacno i iskreno Vas

Vudro Vilson

Kada je Srbija, pod plastom saveznicke okupacije, pocela da vrsi svojevoljnu vlast nakon prestanka
neprijateljstava, nezavisni gorstaci su se prirodno pobunili. Slucaj Crne Gore stavljen je pred Mirovni
kongres, a njegov Vrhovni savjet je savjetovao Kralja Nikolu da pozove svoj narod na strpljenje;
samim tim zahtjevom priznata je zakonita vlast Kralja.
Crnogorci su patrijarhalan narod. Oni nemaju vjere u diplomatiju, u antante - iskrene ili ne, u mirovne
sporazume ili konvencije. Takva stvar kao sto je potpisani ugovor tamo ne postoji; ako jedan
covjek da rijec drugome, stvar je zavrsena.
Oni bi mogli odbiti zahtjeve evropskih drzavnika. Ali Amerika je pridobila njihovu vjeru. Kad ih je
predsjednik Vilson preko Kralja Nikole zamolio da poloze oruzje, oni su povjerovali njegovim porukama
i njegovom prvobitnom obecanju sadrzanom u `Cetrnaest tacaka`. Oni su se oslonili na dobru
volju Amerike da ce ispuniti obecanje svih Saveznika, koje je Predsjednik S.A.D. dao Kralju
Nikoli 22 janura 1919:
Uskoro ce se ponuditi dobra prilika crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o politickoj formi
njegove buduce vlasti.
Reagujuci na osnovu ovih rijeci, Kralj je u Crnu Goru uputio sljedece pismo:
Mom voljenom narodu: Ja vas molim da ostanete mirno u svojim domovima i ne pruzate oruzani otpor vojsci koja nastoji
da ukine vladu nase zemlje. Dobio sam najcvrsca uvjeravanja od predstavnika saveznickih drzava
da ce se uskoro dati dobra prilika crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o politickoj formi
buduceg uredenja.
S moje strane, rado cu prihvatiti takvu odluku.
Nikola
Kraljevo posljednje pismo Predsjedniku Vilsonu zasluzuje da ga svaki Amerikanac pazljivo procita,
jer je ono uistinu preko prvog njenog covjeka upuceno cijeloj Americi. Datirano je 3.aprila 1919:
Postovani i Veliki Prijatelju,
Uskoro ce sest mjeseci od sloma grube sile olicene u pruskom militarizmu, zahvaljujuci hrabrosti
saveznickih naroda, ali posebno zahvaljujuci zadivljujucoj energiji Sjedinjenih Americkih Drzava.
One su od prvog dana intervencije, ogromnom moralnom i materijalnom snagom, postale odlucujuci
faktor u ostvarivanju najviseg ideala ljudskog drustva - posvecenosti pravu na zivot, za male kao
i za velike.
Istorija moje zemlje i njene slobode - neodvojivog uslova tokom vjekova - nije drugo do neprekinut
lanac krvavih borbi za ostvarivanje tog ideala.
Ponosan sam na svoju zemlju, jer je Crna Gora, kao i vasa slavna nacija, usla u borbu bez postavljanja
uslova u svoju korist, bez sebicnih, skrivenih kalkulacija, vec iskljucivo da bi saranivala, koliko
joj je to bilo mogucno, u pobjedi prava i pravde nad grubom silom i svim sto se radi po svom
zakonu.
Svjesna zrtva sopstvenog velikodusnog i spontanog djela, Crna Gora je imala nesumnjivo pravo na
potpunu obnovu na istim osnovama kao Belgija i Srbija - pravo koje ste kao pripadajuce joj priznali
licno Vi, gospodine Predsjednice, u ime Sjedinjenih Americkih Drzava, kao i sve vlade drugih velikih
saveznickih sila.
Dalje, teske borbe i patnje koje je, sama, Crna Gora podnijela u proslosti, ratovanje i zrtve pretrpljeni
zajedno u ovim danima, trebalo je, valjda, da budu dovoljni da joj se obezbijedi, od strane Saveznika,
izvjesna nagrada moralne i politicke prirode. Avaj! Nista nije uslijedilo; naprotiv, neki Saveznici
nijesu oklijevali cak da dovedu u pitanje samo postojanje jedne suverene i nezavisne drzave.
Crna Gora je danas zrtva najgore opresije. Srpska okupaciona vojska sastavljena, organizovana i
opremljena od strane Saveznika, i djejstvujuci pod komandom francuskog generala, glavnokomandujuceg
Bliskoistocnih snaga, izvrsila je invaziju na moju zemlju i to u vrijeme kad na crnogorskom
tlu nije bilo ni jednog jedinog neprijateljskog vojnika. Odmah po dolasku ovi uljezi su objavili aneksiju
CrneGore Srbiji - drzavi saveznici.
Tokom tog vremena, moja vlada i ja smo ne samo sprecavani da u vrijeme rata formiramo borbenu
jedinicu crnogorskih izbjeglica i iseljenika iz Amerike, vec nam je, u trenutku povlacenja neprijateljskih
jedinica iz Crne Gore, bilo zabranjeno da napustimo zemlju egzila pod prijetnjom trenutnog
prekida diplomatskih odnosa od strane francuske vlade ako bismo pokusali da se vratimo u Crnu
Goru.
Na taj nacin zvanicna Crna Gora je prakticno drzana u zarobljenistvu, dok je komanda saveznickih
armija na Bliskom istoku povlanivala invaziji Srbije i povratak u zemlju jednog malog broja otpadnika
Crne Gore na platnom spisku srbijanske vlade tako da su, iskoristivsi zbrku u kojoj se zemlja
nasla, Srbi mogli lakse nastaviti sa unistavanjem nasih drzavnih institucija i gusenjem nezavisnosti
Crne Gore.
Gospodine Predsjednice,
Vjerujem da najelementarnija pravda kao i zvanicna obecanja Saveznika i univerzalna savjest ciji
ste Vi glas, imperativno zahtijevaju da se Crna Gora obnovi u sto je mogucno skorijem trenutku sa
punim pravima koja je imala prije rata. To je ono sto vecina crnogorskog naroda zahtijeva. I zbog
toga se digao na ustanak i za to se i danas bori i pati,
Gospodine Predsjednice,
Cim crnogorska drzava bude obnovljena i ja se vratim u svoju zemlju, sazvacu Parlament u skladu
sa ustavnim odredbama i zakonima crnogorske drzave. Taj Ustav, koji je po duhu liberalniji od Ustava
Kraljevine Srbije, garancija je da ce nas Parlament biti istinski tumac volje naroda Crne Gore.
Ja vam svecano izjavljujem, gospodine Predsjednice, da cu prihvatiti bezrezervno bilo koju i svaku
odluku takvog, legalno sazvanog Parlamenta, cak i ako takva odluka ne bude povoljna za mene kao
suverena.
Potaknut jedino interesima crnogorskog naroda, cija se prava sada zanemaruju, preduzimam ovaj
korak da apelujem na Vas, gospodine Predsjednice, sa molbom da ovo shvatite kao zvanicni poziv
sa moje strane Predsjedmku Republike Sjedinjenih drzava. A ako se medu velikim savezmcima nade
ijedan koji bi bacio sjenku sumnje na iskrenost mojeg obecanja, izjavljujem unaprijed da cu se povinovati
svakoj odluci koju Vi, gospodine Predsjednice, budete smatrali prikladnom da se obezbijedi
zakonitost i iskrenost konsultovanja crnogorskog naroda kao i izvrsenje odluka zakonski sazvanog
Parlamenta.
Molim Vasu Ekselenciju, dragog i velikog prijatelja, da mi vjeruje.
Vas vrlo odani prijatelj

Nikola

Crnogorci su se borili za stvar koja je kasnije postala nasa, i sami su procjenjivali svoje americke
drugove. Nista njih nije moglo natjerati da izdaju ili ostave bespomocnog neprijatelju onog ko je rizikovao
svoj zivot za njihovu stvar.
Pa, sta se onda dogodilo, nakon svih tih obecanja?
Bas nista.
Crnogorci su polozili oruzje i cekali. Ali kad su vidjeli da Srbi dovlace pojacanja da bolje obezbijede
ono sto su uzeli, izbjegli su u planine - njihove prirodne tvrnave. Neprijatelj ih je slijedio, i danas
su ove dvije susjedne zemlje uvedene u najkrvaviji sukob, bez milosti.
U menuvremenu u Parizu je vrsena razmjena zvanicnih nota. Pisanje pisama je bilo jedino preostalo
sredstvo, pa se koristilo sto se najbolje moglo. Pisma Kralja i njegovih ministara su od neosporne
vaznosti za Crnu Goru. Nikakvo pobijanje iznesenih cinjenica i argumenata nikad nije bilo ucinjeno.
A jedino sto je kao odgovor Crna Gora dobila bilo je karakteristicno vucje pokazivanje zuba u
Ezopovim basnama. No, na nesrecu, ovo nije basna.
Dvadeset i sestog avgusta 1919. Kralj Nikola se obratio premijeru Klemansou, kao
predsjedavajucem Mirovne konferencije, za zahtjevom da se ispita slucaj Crne Gore.
Pozivajuci se na cinjenicu da Vrhovni savjet nije priznao aneksiju Crne Gore vec, naprotiv, da je
prihvatio njen zahtjev za odvojeno predstavljanje u Versaju, Kralj dodaje:
Pitanje Crne Gore nije dinasticko, kako njeni neprijatelji tvrde. Naprotiv, radi se o uzvisenom principu
koji treba dublje ispostovati jer on cuva bolno stecena prava jedne slabe zemlje i malog naroda.
Ono sto me licno pogada je to sto sam uvijek spreman da podnesem ne samo zrtve koje traze prava
i dobrobit Crne Gore, vec i one koje namecu opsti interesi Saveznika. Ali u svom svojstvu Sefa crnogorske
drzave, ja sam obavezan prema nacionalnom ustavu da branim njenu cast kao i sopstvenu,
i njena prava i njene interese.
On ponavlja zahtjev vec postavljen komisiji da se ispita njegovo drzanje i drzanje njegovog naroda
tokom rata, kao i tretman koji su trpjeli od drugih. `Kakvi god da su rezultati tog ispitivanja`, on
zakljucuje sa tihim dostojanstvom, `Ja sam spreman da prihvatim posljedice`.
Ali on sam nije glavno cime se Nikola bavi. Citav teret njegove molbe je izbavljenje njegovog naroda
u nevolji:
Usrdno molim Mirovnu konferenciju da ucini kraj nepodnosljivom stanju u kojem crnogorska nacija
sada zivi; da ponovo uspostavi njena suverena prava u skladu sa svecanim obecanjem Velikih sila,
saveznickih ili pridruzenih, i tako obezbijede njeno pravo na slobodno uredenje kao nezavisne
ustavne drzave.
Prvog decembra 1919, Nikola pise predsjedniku Poenkareu, podsjecajuci ga na njegovo obecanje da
ce saveznicka vojska postovati ustanovljene institucije u Crnoj Gori i uciniti sve sto moze da sto
prije done dan kojem se Kralj nadao. Nikola je tvrdio da su jedinice djelovale sasvim suprotno -
pomagale nasilno pripajanje Crne Gore Srbiji. A kako je komandant bio francuski general Franse
Depere, Francuska je u odrenenoj mjeri bila odgovorna za njihovo ponasanje.
Predsjednik Poenkare je odgovorio da general Franse Depere vise nije komandant, nagovjestavajuci
da djela koja su bila dopustena dok je on bio zapovjednik nijesu vise od interesa.
Ove tvrdnje sadrzane u Kraljevom odgovoru predsjedniku Francuske od 12. januara 1919.godine jasno
i sazeto sumiraju optuzbe ne samo protiv Srbije vec i protiv drugih zemalja koje su dozvolile
Srbiji takve radnje:
Na sudu Istorije Velike sile bice odgovorne bez izgovora za nepravdu koja se do ovog casa cini prema
suverenoj saveznici Crnoj Gori. Njihova odgovornost proistice iz cinjenice da su sve saveznicke
vojne snage ukljucujuci komandanta Orijentalne armije, generala Franse Deperea, pod vrhovnom
upravom Ratnog savjeta Velikih sila. Sada je jedan od njegovih porucnika, Princ Regent Srbije, izvrsio
vojnu okupaciju teritorije crnogorske drzave, i dok je u toj saveznickoj zemlji bio na vlasti,
anektirao je. Princ Regent Srbije, sa dijelom saveznicke vojske nad kojom je preuzeo podrenenu
komandu, tom prilikom djelovao je suprotno ne samo zvanicnim sporazumima Velikih sila u pogledu
Crne Gore, vec i pismu Vase Ekselencije od 24.novembra 1918, kao i onom Njegove Ekselencije
M. Pisona od 4.novembra 1918.
U svom cinu podrenenog, Princ Regent Srbije je za ovaj menunarodni zlocin odgovoran svom pretpostavljenom,
generalu Franse Depereu, a sam general odgovara Glavnokomandujucem saveznickih
snaga, Marsalu Fosu *17 , koji, pak, treba da polaze racune Vrhovnom savjetu gdje se zvanicno
sastaju predstavnici vlada Velikih sila koje su u alijansi sa Crnom Gorom.
Velike sile ujedinjene na Mirovnom kongresu su stoga obavezne, moralno i pravno, da izvrse obestecenje
za ono sto je potcinjeni oficir, Princ Regent Srbije, uradio po njihovom ovlascenju.

Moja vlada i ja nikad nijesmo trazili nista osim postovanja volje crnogorskog naroda u njegovim
legitimnim teznjama, kao i obzir prema Ustavu i suverenitetu njihove drzave, Svakako da sam narod
Crne Gore ima pravo da odlucuje o svojoj sudbini nakon sto ona bude obnovljena na istoj osnovi
kao Belgija i Srbija, od strane Saveznika koji imaju obavezu da to urade. Ona treba da bude obnovljena
do punog postizanja ustrojstva kao suverene nacije, kao na dan njenog ulaska u rat sa Saveznicima
da se odupre, bori i zrtvuje se.
Jedna grupa najmudrijih clanova oba doma Parlamenta Velike Britanije podnijela je 21.aprila 1920.
rezoluciju koja stanje predstavlja jasno:
Uzimajuci u obzir herojske zasluge koje je imala Crna Gora - najmanja od nasih saveznica - i velikih
gubitaka koje je imao njen narod, ona treba da ima individualno pravo da odredi svoju buducu
upravu, odnosno potrebno je da njen Parlament koji bude izabran prema Ustavu Crne Gore odluci
o tom pitanju. Sloboda izbora bice garantovana povlacenjem srbijanskih trupa i vlasti koje sada
zaposijedaju Crnu Goru. Jedino ce tako obecanja Velikih sila biti sasvim ispunjena a principi za
koje su se Saveznici borili ce dobiti potvrdu obnovom suvereniteta Crne Gore.
Menu potpisnicima koji su predstavljali nekih osam partijskih grupacija, bili su vikont Brais, Tom
Grifits, F.A.Makvisten, Ronald Meknil, ser Martin Konvej, Dz.L.Blainz, lord Barnam, vikont Gledston,
Dz.H.Tomas. Konzervativno plemstvo pridruzilo se radikalnim laburistima u ovom neuobicajenom
zahtjevu za prostu primjenu pravde

V

Okupacija



Ostavljamo pricu o dogadjajima u samoj Crnoj Gori da bismo pokazali napore koje je Kralj Nikola
cinio u Parizu. Ali Srbijanci ni trenutka nijesu cekali da zakonska vlada povuce neki potez. Pravom
se moglo baviti i naknadno. Ono sto su oni htjeli je bila akcija.
Oni su se odavno pripremali da udare temelje svog novog zdanja iskopavanjem i oslobananjem od
svega sto bi moglo na bilo koji nacin pomoci ili makar priznati vrijednosti proslosti. A svoje ciljeve
ostvarivali su na razne nacine.
Nakon sto je Nikola otisao u Francusku, francuska i britanska vlada odobrile su mjesecni kredit od
400.000 franaka za pokrice troskova (njegove - nap.prev.) vlade. Suma je ubrzo bila svedena na
200.000, ali nikakva uplata nije izvrsena od januara 1917. do septembra 1918.godine. Srbija je primala
svoju naknadu redovno. A Srbi su davali manje iznose svakom Crnogorcu koji bi priznao srbijanskog
suverena. Politika koju je Srbija oduvijek slijedila bila je ista: da od saveznika obezbijedi
prednost, vlast i novac kao administrator za Crnu Goru; i da iskoristi svu tu moc za racun onih koji
su odustali od svakog zahtjeva za crnogorskim drzavljanstvom. Posto su mnogi odbili da to ucine,
mala drzavaje pretrpjela teskoce koje su se mogle ublaziti da je pravedno tretirana.
Sva masinerija stare vlade te nacije rastocena je i svi pokusaji da se ona sastavi bili su sprijeceni.
Plate sluzbenika su ostale neisplacene pa su mnogi od njih patili zbog oskudice koju su, naravno, dijelile
njihove porodice. Sama ova cinjenica iskoriscena je da se sprovede jedan navolski plan:
Svaki sluzbenik bivse vlade koji je prihvatio uzurpatorski rezim dobijao je zaostatak plate i znatna
sredstva iz fondova za oporavak zemlje. Jedan broj njih je to ucinio preko volje da bi spasio zivot
djece. Medutim, ono sto treba imati na umu je da mnogi nijesu odustali od nezavisnosti, i jos opstaju.
Danas postoji Crna Gora koja odbija da prizna upravu Srbije.
Dajemo rezime mjera koje su preduzete da se da privid pravne forme samovoljnih djela Srbije:
Vec u julu 1917.godine premijer Pasic je dao preliminarnu najavu aneksije Crne Gore u Krfskoj deklaraciji.
Kao dokaz za nepovjerenje Srbije u citav proces dovoljni su samo njeni dokumenti. Nakon
takve izjave bilo kakav `glas naroda` crnogorskog `da odluci o sudbini` svoje zemlje bio bi samo
odvratna farsa.
Ali farsa se mora sprovesti. Dvadeset i petog oktobra 1918.godine, cetiri lica bez ikakvog stvarnog
ovlastenja, potpisala su poziv za `izbor delegata za veliku narodnu skupstinu`. Dvojica od njih bili
su Srbi - inspektor Tomic *18 iz Odjeljenja za narodno obrazovanje, i Kosovic *19, inspektor vise skole.
`Velika narodna skupstina` sastala se u zgradi oko koje su bili naoruzani srpski najamnici i `glasanjem`
odbacila slobodu Crne Gore 26. novembra - petnaest dana nakon prekida ratnih dejstava, kad
su se ostali saveznicki narodi vec radovali perspektivi potpune obnove. Nije bilo rasprave oko
takvog nestajanja jednog naroda. Donesene rezolucije bile su sacinjene i odstampane na Krfu. Sastanak
je zavrsen u roku od pola dana, a buducnost Crne Gore stavljena u ruke uprave od pet ljudi. Trojica
od tih `patriota` bili su upleteni u zavjeru protiv Kralja Nikole 1907-godine. Planiranje ubistva Kralja
bilo je prikladan preludijum za izdaju njegove drzave.
Ista taktika kojom je sprovedena organizacija `Velike narodne skupstine` koriscena je da se sprijeci
svako ponovno bunenje nacionalnog osjecanja. U `izborima` 1920. godine nijednom kandidatu koji
se protivio prisajedinjenju nije bilo dopusteno da ucestvuje. Srbijanski ministar unutrasnjih djela izricito
je zabranio predstavljanje njihovih imena javnosti. Jedino utociste koje je bilo otvoreno Crnogorama
ako su zeljeli da daju svoj glas protiv srbijanske vlasti bilo je da glasaju za komunisticke
kandidate, sto su oni i uradili.
Mirovni ugovor iz Rapala u novembru 1920. mnogi uzimaju kao konacno rjesenje pitanja koja su se
odnosila na regiju Jadrana. A u njemu nema ni jedne stavke koja govori o Crnoj Gori!
U decembru 1920. francuski ministar jos akreditovan u Kraljevini Crnoj Gori, dovodi pricu do kraja
sljedecom izjavom:
Na izborima za ustavotvornu skupstinu koji su nedavno odrzani u Jugoslaviji, narod Crne Gore se
izjasnio: vise niko ne moze dovoditi u pitanje njegovu zelju da ostane ujedinjen sa ostalim srpskim
stanovnistvom u srpsko-hrvatsko-slovenackoj kraljevini cije smo postojanje zvanicno priznali. Vlada
Republike stoga smatra da je unija Crne Gore sa navedenom kraljevinom sada svrsen cin.
Crnogorska vlada odgovorila je na francusko odbijanje da prizna njeno postojanje pismom od
l0.januara 1921- godine u kojem su iznijete sljedece tacke:
Londonskim paktom iz 1915.godine garantovano je buduce postojanje Crne Gore. Iste garancije potvrnene
su u januaru 1917. i avgustu 1919. Mirovni kongres priznao je pravo Crne Gore da ima delegata
i obecano je `da ce se crnogorskom narodu ponuditi dobra prilika da se slobodno izjasni u
pogledu politicke forme njegove buduce uprave`. To obecanje nikad nije ispunjeno. Cak i u to vrijeme
srbijanska vlada ostvarivala je potpuni suverenitet, a nakon `izbora` u novembru 1920. ona
(Crna Gora - prim.prev.) je potpuno pod vlascu Srbije. Izbore je raspisao srbijanski regent.

* * *

Kralj Nikola umro je u egzilu u Kap Antibu, Azurna obala, l. marta 1921.godine. Mali Mihailo I 20,
koji sada pohana skolu u Engleskoj, naslijedio je titulu. Ustavna vlada, sa privremenim sjedistem u
Rimu, i hiljade lojalnih gorstaka koji nastavljaju sa otporom Srbiji sa znatnim uspjehom, zivi su dokaz
individualnosti Crne Gore.

VI

Amerika i njeni saveznici

Mi Amerikanci bismo imali bolji izgovor da nikad nijesmo priznali istinu. Kad je predsjednik Vilson
iznio svojih `Cetrnaest tacaka`, jedna od rijetkih stvari koja nije izazvala protivljenje, koja nije
pokrenula raspravu, bio je zahtjev za obnovu Crne Gore zajedno sa Belgijom i drugim malim drzavama
koje su usle u rat na istoj osnovi. Jedna od optuzbi bez odgovora protiv g. Vilsona bila je njegov
neuspjeh da dodje do cilja koji je on sam najavio a koji je Amerika u najvecem saosjecanju u vise
navrata odobrila. Nijedna stavka njegovog programa nije toliko jako odgovarala osjecanju civilizovanog
svijeta za pravdu od njegovog insistiranja na samopredjeljenju malih naroda.
Predsjednik Vilson je otisao u Evropu sa aktovkom krcatom mirovnim planovima, voljan da bilo
koji ili sve njih trampi za podrsku njegovoj Ligi naroda. Kad su diplomate prosle kroz njih,
od svega je ostala samo Liga. To su ostavili u vrlo kompetentnim rukama Senata S.A.D.
Da navedemo samo nekoliko stvari: g. Vilson se odrekao slobode plovidbe za podrsku Engleskoj;
nacinio je poseban odbrambeni savez - koji nikad nije dobrovoljno podnio Kongresu na odobrenje -
sa Francuskom i Engleskom da bi zadovoljio ovu prvu; nesrecnu Italiju drzao je pod prijetnjom
ekonomskog pritiska. Na drugoj strani, prepustio je Santung Japanu i dozvolio da Srbija proguta
Crnu Goru i Dalmaciju.
Predsjednik Vilson je otisao u Evropu da izvede potlacene narode iz pustinje u Obecanu zemlju,
donoseci im novu verziju Deset zapovijesti. Ali stari poredak je bio suvise jak za njega. Diplomatski
svestenici tog poretka i njihovi prisluznici nacinili su od njega le bouc emissaire (ispastaca za
tune greske - nap.prev.). Na njegovu glavu svalili su grehove naroda i odveli ga u divljinu rijeci da
nikad nije nasao put nazad.
U oktobru 1919, pisuci iz Rijeke u vezi sa stanjem stvorenim Mirovnom konferencijom, konstatovao
sam sljedece:
Konferencija je odgovorna za konfuziju koja postoji oko pitanja Rijeke i Dalmacije. Ona je napravila
gresku i treba da je ispravi - jer u pitanju je greska, ne zlocin. Zlocin je Crna Gora — zbrisana
sa karte, mada ne svijeta - i jednog dana taj zlocin se mora okajati.
Ali ako je `Ratni predsjednik` iz prakticnih razloga zaboravio svoju vjeru, Sjedinjene Americke Drzave
to ne mogu da urade. Jedan princip cini neodvojiv dio nase istorije. Mi smo ga prihvatili i branili
mnogo prije nego sto se o g.Vilsonu i mislilo kao o prvom covjeku izvrsne vlasti. Monroova
doktrina je istinski sadrzavala samoopredjeljenje - odbijanje S.A.D. da dozvoli Evropi da zapovijeda
bilo kojoj od nasih slabijih sestara u Juznoj Americi ili bilo gdje drugo na ovom kontinentu. Isti
princip smo primijenili i prolili svoju krv za njega u Kubanskom ratu, dokazujuci svoju iskrenost
time sto smo napustili ostrvo kad je obezbijenena samouprava. I ma kakvo razmisljanje o tome kakvi
su nasi interesi bili kao motiv te 1917.godine, indignacija zbog zlocina prema Belgiji bila je neugasiv
pozar koji je sazegao svaki suvi argument protiv naseg stupanja u Svjetski rat.
Jedno od prvih osjecanja vaspitanih naka je mrznja prema siledziji koji je surov prema slabijima.
Odrastao covjek zdravih nacela nikad ne gubi to osjecanje.
Njemacka se siledzijskii ponijela prema Belgiji. Muskost svijeta se borila protiv nje do njenog kraja.
Ali kad Srbija ispolji svoje siledzijstvo prema Crnoj Gori, niko ni ruku ne digne da prekine to
nasilje.
Zasto?
Jer je Srbija uspjesno lagala a savjest covjecanstva koja mrzi laz jos je nije razotkrila. Ili bi mozda
bilo tacnije, mada manje laskavo, reci da smo suvise lijenji da potrazimo istinu i prisilimo na ispravljanje
greske.
Srbijansko djelovanje, po sudu javnosti bilo je vrlo pametno usmjereno. Mnogo toga sto njeni apologeti
obznanjuju tako glasno je tacno. Ali ona potiskuje upravo one vitalne elemente cije odsustvo
dovodi do pogresnog zakljucka. Evo kako to ona radi:
`Srbi su hrabar i napredan narod`. `Crnogorci i Srbi imaju zajednicko porijeklo`.
`Zelja za savezom ili nekom vrstom konfederacije cesto se izrazava u Crnoj Gori`.
Crna Gora je tokom vise od pet vjekova nezavisna drzava. Tu svoju nezavisnost odrzala je protiv
nevjerovatno jacih snaga. Stagod mogao misliti o konfederaciji ili savezima, crnogorski narod nikad
nije izrazio zelju da se odrekne svojeg postojanja kao posebne nacije.
Prije svega, Crna Gora nije mogla donijeti nikakvu razumnu odluku ili naciniti ikakav slobodan izbor
u pogledu svoje sudbine dok sama ne bude slobodna. Mozda nije neophodno prizvati tu aksiomatsku
istinu, ali ipak sav slucaj zavisi od toga, a ona nikad nije pomenuta ni u jednom od srbijanskih
proglasa. Srbija je bila ta koja se sunovratila u rat odbijanjem da Austriji dozvoli pravo cak i da posalje predstavnika
da ucestvuje u istrazi ubistva austrijskog nadvojvode i nadvojvotkinje. Po istom principu
ona je trebalo da pomogne u obnovi nezavisnosti Crne Gore. Kad je vlast ponovno uspostavljena,
bilo je vrijeme da se ona tretira na ravnoj nozi u formiranju konfederalne jugoslovenske drzave.
Vikont Gledston21 iznio je svoj sud da Crna Gora `nije mogla biti tretirana gore da se borila na strani
Centralnih sila`.
Od rata, stav Srbije prema Crnoj Gori, kojem saveznici nijesu prigovarali, bio je stav osvajaca prema
pobijenenom neprijatelju. Ipak, ma koliko to cudno izgledalo, nekim je osvojenim teritorijama
bilo dopusteno da slobodno glasaju prema sopstvenom nahodenju.
Po Versajskom ugovoru, Slezvigu, Dolini Sara, istocnoj i zapadnoj Prusiji, i gornjoj Silesiji bilo je
dopusteno da odluce o sopstvenoj sudbini; Eupen i Malmedi *22 mogli su da uloze proteste. I shodno
zvanicnom izvjestaju, veci dio izbora tako obezbijenenih obavljen je posteno.
Crnoj Gori nikad nije bilo dopusteno da ulozi protest tamo gdje bi to imalo ikakve svrhe.
Jedan od najjasnijih i najnepristranijih opstih stavova o ishodu rata dat je u clanku Ralfa Grejvza
`Nova karta Evrope` koji je objavljen u casopisu The National Geographic Magazine. On niti podrzava
niti je protiv bilo koga, vec samo analizira cinjenice i iznosi sadasnje stanje. Ovo su njegovi
zavrsni pasusi:
Uz to, bivsa Kraljevina Crna Gora je apsorbovana. Sto se tice bivse Kraljevine Srbije, mozda bi bilo
pravilnije govoriti o njenoj ekspanziji da obuhvati Jugoslaviju nego o njenoj `apsorpcij` od
strane nove drzave. Jer srbijanski kralj Petar I je zauzeo presto Jugoslavije u njenom glavnom gradu
Beogradu.
Nove granice cine Jugoslaviju, drzavu tri puta vecu od predratne Srbije, sa stanovnistvom ciji se

NA SVA PITANJA VEZANA ZA PREDMET KOJI PRODAJEM ODGOVARAM.
MOLIM CENJENE KUPCE DA ISPOSTUJU PRAVILNIK(ROKOVE) LIMUNDO-KUPINDO TIMA.

ne dajem nikakve popuste.
izlozene cene su KONACNE.

licno preuzimanje - NE DOLAZI U OBZIR
to je stiklirano jer nemam izbora
NE RAZNOSIM PRODATU ROBU - OVO VAZI I ZA BEOGRAD.

placanje POSTNETOM , ili na tekuci racun u INTESI
INO KUPCI -- paypal (+5%) (pitati za postarinu)

INTERNATIONAL BUYERS WELCOME
IF YOU HAVE ANY QUESTION REGARDING CONDITION,SHIPPING AND PRICING PLEASE EMAIL US BEFORE YOU BID. THANK YOU !

NOVAC U PISMU - NE PRIMAM.

slanje POSTEXPRESOM (ili VREDNOSNO PISMO)
besplatna dostava - VAZI SAMO ZA SRBIJU
POUZECEM -- N E S A L J E M

slike se najbolje vide kada se klikne na `Slika u punoj veličini`

Predmet: 27306469