Jezik: Srpski
K142
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
- Tojnbi
- Kostov
- Gilmur
- Hantington
- Ledermen
- Kurajev
- Rakocija
- Franc Curk
Gradina je časopis za književnost, umetnost i kulturu. Izlazi u Nišu, prvobitno u periodu od 1900-1901. godine, a obnovljen je 1966. godine.
Prvi broj pojavio se u Nišu, januara 1900. godine (urednik profesor Milan Banić, članovi Uredništva profesori Jeremija Živanović - glavni saradnik, Todor Kobliška, Milan Kostić i Svetozar Obradović - vlasnik). Kao petnaestodnevni časopis za zabavu, pouku i književnu kritiku stara Gradina je izlazila do oktobra 1901. godine (poslednja sveska je dvobroj 35 - 36). U njoj su sarađivali i poznati pisci, među kojima su Aleksa Šantić, Borisav Stanković, Svetozar Ćorović, Simo Matavulj, Tadija Kostić i drugi iz mnogih krajeva tadašnje zemlje.[2]
Sadašnja Gradina obnovljena je oktobra 1966. godine. Od tada do danas izlazi redovno (s prekidom 2002. godine). Od 2003. godine Skupština grada Niša određuje Niški kulturni centar za novog izdavača, a časopis kreće s Novom serijom svezaka.[3]
Izdavači
1900-1901 Vlasnik Svetozar Obradović, niški profesor
1966-1971 Kulturno-prosvetna zajednica opštine Niš
1972-1999 Izdavačka ustanova „Gradina`
1999-2001 Izdavačko preduzeće „Gradina“ i Niški kulturni centar (izvršni izdavač)
2002 Časopis nije štampan
2003- Niški kulturni centar
Dosadašnji glavni urednici
Milan Banić, Jeremija Živanović (1900—1901)
Dragoljub Janković, Dobrivoje Jevtić, Nikola Meljanicki (1966—1968)
Dobrivoje Jevtić (1968—1972)
Veselin Ilić (1972—1973)
Zoran Milić, Luka Prošić (1973—1974)
Ljubisav Stanojević (1974—1978)
Saša Hadži Tančić (1978—1989)
Goran Stanković (1989—2000)
Zoran Pešić Sigma (2001-)
Nagrada časopisu
2010 Plaketa „SERGIJE LAJKOVIĆ“ za izuzetan doprinos u afirmaciji književnog stvaralaštva, od Kulturnog centra grada Zaječara
2012 „Svetosavski pečat“ za fototipsko izdanje GRADINA 1900-1901, od Svetosavskog sajma knjiga u Nišu
2012 „Stari Niš“ za negovanje i afirmaciju književne tradicije i baštine Niša, od Svetosavskog sajma knjiga u Nišu
Nagrada časopisa
Časopis je dodeljivao nagradu za najbolji književni časopis imenom jednog od njenih osnivača i prvog urednika, značajne ličnosti srpske književnosti i kulture, Jeremija Živanović:
1996. — Letopis Matice srpske, Novi Sad.
1997. — Književnost (časopis), Beograd.
1998. — Pismo (časopis), Zemun..
2000. — Sveske, Pančevo.
Izvori
„Gradina : časopis za književnost, umetnost i društvena pitanja”. COBISS. Narodna biblioteka Srbije. Pristupljeno 16. 11. 2020.
Pejčić, Jovan (1996), Gradina 1900–1901. U kontekstu srpske književne periodikena prelomu vekova, Gradina 31(11/12): 37–46.
Penčić, Sava (1996), Niški književni časopis „Gradina“ sa početka ovog veka, Gradina 31(11/12): 6–36.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`