ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Godina izdanja: St
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Sirius je veliki eksperiment Thomasa Trelonea - ogroman, zgodan pas s mozgom i inteligencijom ljudskog bića. Odgojen i obrazovan u Treloneovoj vlastitoj obitelji zajedno s Plaxy, njegovom najmlađom kćeri, Sirius je doista izvanredno i nadareno stvorenje. Njegov odnos s Treloneima, posebice s Plaxyjem, dubok je i blizak, a njegov radoznali um proteže se preko spektra ljudskog znanja i iskustva. Ali Sirius nije čovjek i sukobi i unutarnji nemiri koji ga muče ne mogu se riješiti.
Vilijam Olaf Stapledon (10. maj 1886 – 6. septembar 1950) – poznat kao Olaf Stapledon – bio je britanski filozof i autor naučne fantastike.[1][2] Godine 2014, on je uveden u Dvoranu slavnih naučne fikcije i fantastike.
Život
Stejpldon je rođen u Sikombu, Valasi, na poluostrvu Viral u Češiru, kao jedini sin Vilijam Klibet Stejpldona i Emelin Miler. Prvih šest godina svog života proveo je sa roditeljima u Port Saidu u Egiptu. Školovao se u školi Abocholm u Derbiširu i Baliol koledžu u Oksfordu, gde je 1909. godine stekao diplomu iz moderne istorije (druga klasa), a 1913. unapređen u magistera.[3][4] Nakon kratkog staža kao nastavnik u Mančesterskoj gimnaziji, radio je u brodarskim kancelarijama u Liverpulu i Port Saidu od 1910. do 1912. Od 1912. do 1915. Stapledon je radio sa liverpulskim ogrankom Radničkog obrazovnog udruženja.[2]
Tokom Prvog svetskog rata služio je kao savesni prigovarač.[2] Stapledon je postao vozač hitne pomoći u Jedinici hitne pomoći prijatelja u Francuskoj i Belgiji od jula 1915. do januara 1919. godine; odlikovan je Vojnim krstom za hrabrost.[5] Njegova ratna iskustva uticala su na njegova pacifistička uverenja i zalaganje za svetsku vladu.[6] Dana 16. jula 1919. oženio se Agnes Zenom Miler (1894–1984), australijskom rođakom.[2] Prvi put su se sreli 1903. godine, a kasnije su održavali prepisku tokom celog rata. Imali su ćerku Meri Sidni Stejpldon (1920–2008) i sina Džona Dejvida Stejpldona (1923–2014). Godine 1920. preselili su se u Vest Kirbi.
Radovi
Stapledonova fikcija često predstavlja težnju neke inteligencije koja je poražena ravnodušnim svemirom i njegovim stanovnicima koji, mada bez sopstvene krivice, ne uspevaju da shvate njene uzvišene čežnje. Ispunjena je protagonistima koje nagriza sukob između njihovih „viših” i „nižih” impulsa.[2]
Stapledonova dela su direktno uticala na Artura K. Klarka,[7] Brajana Aldisa,[8] Stanislava Lema, Bertranda Rasela,[9] Džona Gloaga,[10] Najomi Mičison,[11] K. S. Luisa,[12] Vernora Vindža,[13] Džona Majnarda Smita[14] i indirektno su uticala na mnoge druge, doprinoseći mnogim idejama sveta naučne fantastike. „Natčovek” sastavljen od mnogih individualnih svesti formira se ponavljajuću temu u njegovom delu. Roman Star Maker sadrži prvi poznati opis onoga što se danas naziva Dajsonovim sferama. Friman Dajson pridaje zasluge tom romanu za poreklo ideje, čak je u jednom intervjuu izjavio kako bi „Stapledonova sfera” bilo prikladnije ime.[15] Delo Last and First Men sadrži rane opise genetskog inženjeringa[16] i teraformiraja. Roman Sirius opisuje psa čija je inteligencija povećana na nivo ljudskog bića.
Neki komentatori su Stapledona nazvali marksistom, mada se Stapledon distancirao od te etikete.[17] Stapledonovo delo se takođe odnosi na tadašnje intelektualne pomodnosti (npr. verovanje u natčulnu percepciju).
Last and First Men, „buduća istorija” 18 sukcesivnih vrsta čovečanstva, i Star Maker, kratki pregled istorije univerzuma, visoko su cenjeni radovi među širokim opsegom ličnosti, kao što su Horhe Luis Borhes, Dž. B. Presli, Bertrand Rasel, Aldžernon Blekvud,[18] Hju Valpol, Arnold Benet, Virdžinija Vulf (Stapledon je održavao prepisku sa njom) i Vinston Čerčil.[19] Suprotno tome, Stapledonovu filozofiju je odbacio je K. S. Luis, čije je delo Cosmic Trilogy delimično napisano kao odgovor na ono što je Luis smatrao nemoralnošću, mada se Luis divio Stapledonovoj inventivnosti i opisao ga kao „izuzetno dobrog pisca”.[20] Zapravo, Stapledon je bio agnostik koji je bio neprijateljski raspoložen prema verskim institucijama,[21] ali ne i verskim čežnjama, činjenica koja ga je dovela u sukob sa H. Dž. Velsom u njihovoj prepisci.[22]
Zajedno sa predavanjem filozofije na Univerzitetu u Liverpulu, u kojem se sada nalazi arhiva Olafa Stapledona, Stapledon je predavao englesku književnost, industrijsku istoriju i psihologiju. On je napisao mnoge nefikcione knjige o političkim i etičkim temama, u kojima se zalagao za rast „duhovnih vrednosti”`, koje je definisao kao one vrednosti koje izražavaju čežnju za većom svešću o sebi u širem kontekstu („ličnosti u zajednici”).[2] Sam Stapledon je svoje duhovne vrednosti nazvao inteligencijom, ljubavlju i kreativnim delovanjem.[23] Na njegovu filozofiju snažno je uticao Spinoza.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`