| Cena: |
| Stanje: | Polovan bez oštećenja |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express Lično preuzimanje |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) PostNet (pre slanja) Lično |
| Grad: |
Beograd-Vračar, Beograd-Vračar |
ISBN: -
Godina izdanja: 1984
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Naslov: Ceremonija oproštaja ; Razgovori sa Žan-Pol Sartrom : avgust-septembar 1974
Autor: Simon de Bovoar
Izdavač: Novi Sad : Matica Srpska
Pismo: latinica
Br. strana: 489
Format: 24 cm
Povez: meki sa klapnama
Unutrašnjost knjige je odlično očuvana: listovi su potpuno čisti i ravni, bez tragova pisanja i bez `magarećih ušiju`, kao novi su, i čvrsto su povezani međusobno i sa koricama; korice su kao na slikama, na rikni ima tragova korišćenja.
Memoarsko-biografska proza, filozofski dijalog i intelektualna autobiografija
Knjiga Ceremonija oproštaja: Razgovori sa Žan-Pol Sartrom autorke Simon de Bovoar predstavlja dirljiv i intiman zapis o poslednjih deset godina života čuvenog francuskog filozofa Žan-Pol Sartra.
Delo se sastoji iz dva dela. Prvi deo čini potresna hronika Sartrovih poslednjih godina života, njegovih bolesti, opadanja snage i razmišljanja o smrti. Drugi deo čine transkripti njihovih detaljnih razgovora (vođenih uglavnom tokom 1974. godine) u kojima Sartr rekapitulira svoju filozofsku putanju, politiku, etiku, književnost i odnos prema sopstvenom delu.
Predgovor
Evo prve od mojih knjiga - bez sumnje jedine - koju nećete čitati pre štampanja. Ona vam je u celini posvećena, a ne tiče vas se.
Dok smo bili mladi i kada bi na kraju neke rasprave jedno od nas pobednički likovalo, govorilo je drugome: „Sad ste u svom sandučiću!” Vi ste u svom sandučiću sada; iz njega nećete izaći, niti ću vam se ja u njemu pridružiti: čak i ako me sahrane kraj vas, od vašeg pepela do mojih posmrtnih ostataka neće biti nikakvog prolaza.
Ovo Vi koje upotrebljavam varka je, retorička obmana. Niko ga ne čuje; nikome ne govorim. U stvari, obraćam se Sartrovim prijateljima: onima koji žele da bolje upoznaju njegove poslednje godine. Ispričala sam ih, onako kako sam ih doživela. Govorila sam malo i o sebi, jer je svedok deo svoga svedočenja, ali sam to činila u najmanjoj mogućoj meri. Najpre zato što to nije moj predmet; a potom, kako sam zabeležila u odgovor prijateljima koji su me upitali kako sam uzimala sve to: „То se ne može reći, ne može napisati, ne može misliti; to se živi, eto.”
Ova priča zasniva se poglavito na dnevniku koji sam vodila tokom tih deset godina. Kao i na mnogim svedočanstvima koja sam prikupila. Hvala svima koji su mi pismeno ili usmeno pomogli da prikažem Sartrov kraj. - Simon de Bovoar