ISBN: 1987
Godina izdanja: 86-399-0082-5
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Unutrašnjost prednje korice i prvi beli list imaju mrlju od prašine kao na slici, ostalo dobro očuvano.

Autor - osoba Vrkljan, Irena, 1930-2021 = Vrkljan, Irena, 1930-2021
Naslov O biografiji : svila, škare marina / Irena Vrkljan ; pogovor Zdravko Zima
Vrsta građe dokumentar.lit.
Jezik hrvatski
Godina 1987
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Grafički zavod Hrvatske, 1987
Fizički opis 288 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Zima, Zdravko, 1948-
(Plast.)
Napomene Biografske krhotine Irene Vrkljan: str. 279-288.

Stanje: potpis bivšeg vlasnika na najavnoj stranici, inače veoma dobro očuvano.

Irena Vrkljan (Beograd, 21. kolovoza 1930.) hrvatska je pjesnikinja, prozaistica, radiodramatičarka, esejistica, prevoditeljica, poznata i kao `hrvatska Virginia Woolf`. Djeluje na hrvatskoj književnoj sceni već više od pedeset godina. Dopisna je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rođena je 21. kolovoza 1930. godine u Beogradu. Majka joj je bila Bečanka koja doselila u Beograd, a otac trgovački zastupnik čija je obitelj vukla podrijetlo iz Lovinca. Irena je u Beogradu pohađala dvojezičnu njemačko-srpsku školu. Nakon bombardiranja 1941. godine s roditeljima i deset godina mlađim sestrama Verom i Nadom sele se u Zagreb gdje je spisateljica završila gimnaziju kod časnih sestara u Savskoj. Obitelj se zbog očeva posla potom seli u Opatiju, a Irena ostaje sama u Zagrebu na studiju.
Studirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (arheologiju, etnologiju i germanistiku) i na Filmskoj akademiji u Berlinu. Od 1960. do 1971. radila je na televiziji kao urednica emisije Portreti i susreti. Okušala se u različitim književnim žanrovima objavivši više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja. Piše i scenarije za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika. Dobitnica je književnih nagrada „Ksaver Šandor Gjalski” za knjigu Svila, škare, „Ivan Goran Kovačić” za roman Marina ili o biografiji i nagrade HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč. Kao profesionalna književnica živi u Berlinu i Zagrebu. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008.
Svoj uspješan književni i umjetnički put započela je u okviru generacije krugovaša, kojima pripada i dobno i poetički. Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, od zbirke Krik je samo tišina (1954) do zbirke Doba prijateljstva (1963), piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966) okrenula analitici egzistencije, autorefleksiji i subjektivnoj gnoseologiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – prelaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Poetički zaokret naznačuje zbirka U koži moje sestre (1982) s rasutim identitetom, ressentimentom i inventurom vlastite intime kao novim i trajnim tematskim opsesijama. Te će opsesije puni umjetnički oblik i estetski kapital dobiti u autobiografskom romanu Svila, škare (1984) u kome se pričom o vlastitu životu i fragmentima tuđih biografija otkriva specifičan senzibilitet, topika i retorika ženskog pisma. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznavanja i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987), Berlinski rukopis (1988) i Dora, ove jeseni (1991). S romanom Svila, škare ta djela karakteristične fragmentarne strukture čine autobiografsku tetralogiju u kojoj se dijelovi međusobno dopunjuju, objašnjavaju i bogate stalno novim podacima. Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje pozorno i bez autocenzure bilježi olovkom pamćenja, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004). Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana, kao što su Posljednje putovanje u Beč (2000) i Smrt dolazi sa suncem (2002). No introspektivna djela o diseminaciji ženskog subjekta, o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njezinu slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će temeljno obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i nedavno objavljeni romani Zelene čarape (2005) i Sestra, kao iza stakla (2006). Velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva narativnog rukopisa, Irena Vrkljan ugradila je svoj trajan doprinos u hrvatsku književnost i kulturu.
Nagrade i priznanja
`Tin Ujević` za najbolju knjigu poezije U koži moje sestre (1983)
`Ksaver Šandor Gjalski` za knjigu Svila, škare, (1985)
`Ivan Goran Kovačić` za roman Marina ili o biografiji
Nagrada HAZU za roman Posljednje putovanje u Beč
`Vladimir Nazor` za životno djelo (2009)
Djela
Krik je samo tišina (1954)
Paralele (1957)
Stvari već daleke (1962)
Doba prijateljstva (1966)
Soba, taj strašni vrt (1966)
U koži moje sestre (1982)
Svila, škare (1984)
Marina ili o biografiji (1987)
Berlinski rukopis (1988)
Dora, ove jeseni (1991)
Posljednje putovanje u Beč (2000)
Smrt dolazi sa suncem (2002)
Naše ljubavi, naše bolesti (2004)
Zelene čarape (2005)
Sestra, kao iza stakla (2006)
Sabrana proza 1–2 (2006)
Dnevnik zaboravljene mladosti (2007)
Svila nestala, škare ostale (2008)
Pismo u pismu (2009, u suautorstvu s Jasnom Horvat)
Žene i ovaj suludi svijet (2010)
Neka njena djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska.
Na njemački je jezik zajedno s Bennom Meyerom-Wehlackom prevela antologiju hrvatske ratne lirike U ovom strašnom času.