pregleda

Jakov Jurišić - ŠKOLA STRADANJA


Cena:
5.990 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

alenemigrant (2335)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 4829

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: 2003
ISBN: 9958-10-546-2
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Retko u ponudi!

Autor - osoba Jurišić, Jakov
Naslov Škola stradanja / Jakov Jurišić ; [priređivač Irfan Horozović]
Vrsta građe dr.knjiž.oblici ; odrasli, opća (lijepa književnost)
Jezik bosanski
Godina 2003
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, 2003 (Sarajevo : Otisak)
Fizički opis 254 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Horozović, Irfan
Zbirka ǂBiblioteka ǂSavremenici. Proza
Napomene Tiraž 500
Izlazak iz krletke ili Testamentarna knjiga Jakova Jurišića: str. 5-9.

Jurišić, Jakov, hrvatski pjesnik i kritičar (Bijelo Brdo kraj Dervente, BiH, 19. VII. 1948 – Sarajevo, 27. X. 1993). Književne kritike objavljivao u Oslobođenju (1971–74) i Odjeku (1974–79). Uređivao časopise Naši dani, Lica, Život i Vesele sveske. Objavio zbirke pjesama Grob koji traje (1972), Suteren be-be (1975), Dom radosti, dom plača (1985), Kućni prag (1985), knjigu kritika Kritički zarez (1979). Pisao i priče za mladež i radijske drame. Od 1991. bio je predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Posmrtno su mu objavljene zbirke Grob koji traje (2000) i Škola stradanja (2003).

Jakov Jurišić: Na Grbavici
Urednik dječjih listova, Vesele sveske i Malih novina. Pjesnik, novinski kritičar, posljednji predsjednik predratnoga Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Kulturni radnik u socijalistička doba, uredan u svemu, savršeno prosječan, oslobođen dara i potrebe za velike uzlete, onaj kojemu je suđeno da ostane izvan svih antologija i književnih povijesti. Nakon svršetka rata njegovo će se ime naći u svojevrsnom imeniku sarajevske i bosanske Udbe, koji su, na osnovu dokumentacije što su je “izuzeli” iz arhiva i sefova, načinili bivši čelnici te iste Udbe, novopečeni domoljubi, donoseći spiskove svojih suradnika kao miraz novoj državi. Njegovo konspirativno ime bilo je “Lorka”, a karakteristika mu je da je iskazao “spremnost da na dobrovoljnoj osnovi i na konspirativan način sarađuje sa Službom”, koju je zanimalo “djelovanje pojedinih lica iz Udruženja književnika BiH i šire, kao i stanje u Udruženju, odnosno narušeni međuljudski odnosi koji postoje unutar članstva Udruženja”.
Jakov Jurišić (Bijelo Brdo kod Dervente 1948.) imao je fizionomiju Lenjina. Naglašavao je to fazoniranjem bradice i crvenim karanfilom koji bi kadikad zatakao u zapučak kaputića. Nasmiješen i bezazlen, Jakov je starijima bio dobar drug. Mlađi ga nisu primjećivali, nije im bio važan. I tako bi ostalo da povijest (ili sudbina) ovome nesvršenom veterinaru nije namijenila ulogu mučenika i svjedoka vjere. Velikog pisca, čija se jedna knjiga nalazi na istoj polici s “Pričama s Kolime”, a on, Jakov, počiva u istome imaginarnom grobu s Varlamom Šalamovim, i njih dvojica kao ateisti čekaju čas uskrsnuća svojega. Nikada književnosti ovoga jezika nisu bile bliže paklu, kao u knjizi “Škola stradanja” Jakova Jurišića. Pred njom čitatelj ponizno zašuti, ili se smiješi kao pred onom piramidom od ljudskih cipela u Auschwitzu, pred koju je u svojoj pjesmi stao Adam Zagajewski.
“Škola stradanja” neusporedivo je književno remek-djelo. Baš kao što su neusporedive “Priče s Kolime”. Iza ove knjige ne stoji književni dar, mučenik Jakov nije ga imao, ali ona nije ni puko dokumentarno svjedočanstvo, ipak je Jakov bio pisac i pjesnik. Knjigu je pisao nesvjestan da je piše. Pisao ju je rukom vlastite sudbine, ali i – što je svakako važnije – svojom ljudskom naravi i karakterom. Na korak od pakla vidjelo se: Jakov Jurišić imao je narav sveca. To se ranije nije moglo znati, i nikad se ne bi ni znalo da nije bilo rata, i da on nije stanovao na Grbavici, koja će tri i pol godine biti neka vrsta koncentracijskoga logora ili geta. Koliko god bile neumjesne naše usporedbe sa židovskom sudbinom, i koliko god Holokaust bio neusporediv povijesni događaj, Grbavica je, saspimo to čista srca u uši zlonamjernika, bila poput židovskog geta u Drugome svjetskom ratu. Tko je pročitao “Uboge u Lođu” Stevea Sem-Sandberga, u “Školi stradanja” osjetit će istu atmosferu i prisustvovati frapantno istim procedurama ponižavanja rasno nečistih, drugorazrednih, pod-ljudi… Specifičnost geta na Grbavici samo je ta što su među Hrvatima i Muslimanima – tim grbavičkim Jevrejima – živjeli i Srbi. Neki od tih Srba odlučili su biti ljudi po mjeri povijesnog trenutka, a drugi su i sami bili Jevreji, po nalogu duše i po mjeri koja je određena komšijama.
Jakov Jurišić pisao je svoj sitni dnevnik, povremeno bi sastavio pjesmicu, “Odu hrabroj maloj ptici kos” ili, kad zavlada glad, pohvalu malenoj zelenoj klici špinata: “Dan koji ću pamtiti poslije rata/ Šiknula je naočigled na ivici balkona/ Malena zelena klica špinata”, ali nije imao svijest o jedinstvenosti svoga svjedočenja. Nije mu nikada na um palo da bi njegov glas mogao biti jedinom potvrdom da je ikada postojao svijet u kojem se zatekao: Grbavica, koncentracijski logor, geto… Svoje rečenice Jakov Jurišić nije stilizirao, ni ukrašavao, nego je pisao onako kako vidi i osjeća. U tim je trenucima bio hrabar i nevin, nesvjestan, opet, i jednog i drugog.
I kako to već biva u jevrejskom getu, u jednom su trenutku Jakova i njegovu ženu, kao i sve druge stanare, Muslimane i Hrvate, iselili iz njihove zgrade i preselili u drugu, u tuđe stanove onih koji su imali sreće izbjeći s Grbavice. U novom je stanu zatekao kavez s kanarincem. Nazvao ga je Kondor, i on će ga pratiti do pred kraj života. Ta ptičica će biti čudesni lajtmotiv knjige, neizabran, slučajan i sudbinski, kao što je, uglavnom, sudbinsko, slučajno i neizabrano ono što čini živi svijet logoraške i logorologijske proze, kad god u njoj nema naknadne pameti i iskustva. Poput Šalamova, ni Jakov Jurišić neće dočekati oslobođenje. Završit će na prisilnome, ropskom radu, gdje će kopati četničke rovove (srpske, Karadžićeve i Mladićeve vojnike, on dosljedno zove četnicima), i poginut će kao ljudski štit, past će pod paljbom svojih, u vrijeme najžešćega hrvatsko-muslimanskog rata, kada su Srbi, uz otvorenu podršku Zagreba i Gruda, pokušavali iskoristiti situaciju i okupirati Sarajevo. Ubijen je Jakov Jurišić kao zadnje pseto, kao Jevrejin u jevrejskom getu, ubijen je Jakov Jurišić kao Bruno Schulz u Drohobyczu, a televizija s Pala je u svom dnevniku 29. listopada 1993, u 21 sat i 30 minuta objavila ovakvu vijest, pozivajući se na svoju agenciju SRNA: “Danas je u Srpskom Sarajevu sahranjen ugledni hrvatski književnik Jakov Jurišić, koji je poginuo na ulici u Grbavici od muslimanske artiljerijske paljbe. Jakov Jurišić je ovaj rat dočekao na funkciji predsjednika Udruženja književnika bivše Bosne i Hercegovine.” Nisu računali, a bilo im je i svejedno, da je pisac upisao vrijeme i mjesto vlastite smrti, da će, napokon, postojati i svjedoci, i da će jednom izaći ova velika knjiga, i u njoj istina o svemu. Bilo im je, četnicima, važno da se udvore svojim hrvatskim prijateljima, i ako je historija sud svemu, bili su u pravu, jer istina o Jakovu Jurišiću, kao ni njegova knjiga, ime Jakova Jurišića, kao ni činjenica da je postojao geto ratne Grbavice, do Zagreba nisu do danas stigli. Stigli jesu, međutim, imenici udbaških konfidenata, a s njima i Jakovljevi udbaški šefovi, sada kao ugledni hrvatski intelektualci i mučenici po haškim kazamatima. Tri mjeseca prije smrti, Jakov Jurišić piše: “Nije se dugo čekalo da se od jednog kompletnog idiota, najmračnije spodobe na području BiH, Mate Bobana čuje izjava kako su sarajevski Hrvati poturice. Taj zločinac je zajedno sa Tuđmanom prodao pet stotina hiljada bosanskih Hrvata kao i prostor na kojemu su stoljećima živjeli. (…) Bobanu će suditi međunarodni sud, njemu će suditi Hrvati.” Bilježi, nesretnik, kako tih dana Franjo Tuđman, zanosom Caudilla Franca s visokog Pantovčaka, u mikrofone sikće kako će Muslimani pokušati osvojiti luku Ploče, ako ih u tome ne spriječi kršćanska alijansa Srba i Hrvata, uvjeren pri tome, žalosni Jurišić, kako će i njemu, Tuđmanu, suditi povijest, sudit će mu hrvatski sram. O kako li je samo bio u krivu, kako li je samo besraman svijet koji je Jurišić ostavio za sobom.
Knjiga “Škola stradanja” objavljena je u jednom jedinom izdanju, kod sarajevske Svjetlosti 2003, u biblioteci Savremenici, s predgovorom Irfana Horozovića, koji je početkom rata preživio jedan drugi, ledeni, pakao. Onaj u Banjoj Luci, koja se upravo etnički čistila od svojih Muslimana i Hrvata. Međutim, Jakovljeva knjiga nikome, zapravo, nije trebala, jer se nije uklapala u novoprihvaćene mitove i vjerovanja bošnjačkih nacionalista. A Hrvatima, onim metropolskim i zagrebačkim, lijevim koliko ni desnim, onim koji su bili za Tuđmana i onim koji su bili protiv njega, Jakovljevo mučeništvo bilo je namet na vilajet. Bespotrebni višak, nešto što se racionalno ne uspijeva shvatiti, a prema čemu su emocionalno savršeno hladni. Što bi hrvatska književnost uopće mogla sa Jakovom Jurišićem? Ono isto, po prilici, što i s Ilijom Jakovljevićem, čiji je “Konclogor na Savi” provocirao stanoviti interes lijevih salona i predsoblja u onoj kratkoj sezoni hrvatskoga antifašizma kada se, avaj, učinilo da bi ustaše mogli postati loši momci, i da bi tako moglo biti zauvijek. Bilo je to šezdesetak godina od Jasenovca, i koju manje od Jakovljevićeve smrti, tako da i nije sasvim nevjerojatno da hrvatska književnost Jakova Jurišića nakratko primijeti 2057. ili 2058, u sezonama jesen-zima, kada joj se budu mrznule kanalizacijske cijevi, a s njima i krv u žilama. Naravno, sve pod pretpostavkom da 2057. uopće bude hrvatske književnosti. Jer Jakova Jurišića će biti, njegovo djelo pripada vječnosti. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće logora: vječnost je od onih koji su o tom posvjedočili.
“Škola stradanja” blaga je, neosuđujuća knjiga. Nasmiješena poput čovjeka na čijem uperenom kažiprstu promrznut stoji kanarinac. Toliko blagosti i užasa rijetko se nađe u jednoj knjizi.

miljenko jergović 01. 02. 2014.


Predmet: 67373333
Retko u ponudi!

Autor - osoba Jurišić, Jakov
Naslov Škola stradanja / Jakov Jurišić ; [priređivač Irfan Horozović]
Vrsta građe dr.knjiž.oblici ; odrasli, opća (lijepa književnost)
Jezik bosanski
Godina 2003
Izdavanje i proizvodnja Sarajevo : Svjetlost, 2003 (Sarajevo : Otisak)
Fizički opis 254 str. ; 20 cm
Drugi autori - osoba Horozović, Irfan
Zbirka ǂBiblioteka ǂSavremenici. Proza
Napomene Tiraž 500
Izlazak iz krletke ili Testamentarna knjiga Jakova Jurišića: str. 5-9.

Jurišić, Jakov, hrvatski pjesnik i kritičar (Bijelo Brdo kraj Dervente, BiH, 19. VII. 1948 – Sarajevo, 27. X. 1993). Književne kritike objavljivao u Oslobođenju (1971–74) i Odjeku (1974–79). Uređivao časopise Naši dani, Lica, Život i Vesele sveske. Objavio zbirke pjesama Grob koji traje (1972), Suteren be-be (1975), Dom radosti, dom plača (1985), Kućni prag (1985), knjigu kritika Kritički zarez (1979). Pisao i priče za mladež i radijske drame. Od 1991. bio je predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Posmrtno su mu objavljene zbirke Grob koji traje (2000) i Škola stradanja (2003).

Jakov Jurišić: Na Grbavici
Urednik dječjih listova, Vesele sveske i Malih novina. Pjesnik, novinski kritičar, posljednji predsjednik predratnoga Udruženja književnika Bosne i Hercegovine. Kulturni radnik u socijalistička doba, uredan u svemu, savršeno prosječan, oslobođen dara i potrebe za velike uzlete, onaj kojemu je suđeno da ostane izvan svih antologija i književnih povijesti. Nakon svršetka rata njegovo će se ime naći u svojevrsnom imeniku sarajevske i bosanske Udbe, koji su, na osnovu dokumentacije što su je “izuzeli” iz arhiva i sefova, načinili bivši čelnici te iste Udbe, novopečeni domoljubi, donoseći spiskove svojih suradnika kao miraz novoj državi. Njegovo konspirativno ime bilo je “Lorka”, a karakteristika mu je da je iskazao “spremnost da na dobrovoljnoj osnovi i na konspirativan način sarađuje sa Službom”, koju je zanimalo “djelovanje pojedinih lica iz Udruženja književnika BiH i šire, kao i stanje u Udruženju, odnosno narušeni međuljudski odnosi koji postoje unutar članstva Udruženja”.
Jakov Jurišić (Bijelo Brdo kod Dervente 1948.) imao je fizionomiju Lenjina. Naglašavao je to fazoniranjem bradice i crvenim karanfilom koji bi kadikad zatakao u zapučak kaputića. Nasmiješen i bezazlen, Jakov je starijima bio dobar drug. Mlađi ga nisu primjećivali, nije im bio važan. I tako bi ostalo da povijest (ili sudbina) ovome nesvršenom veterinaru nije namijenila ulogu mučenika i svjedoka vjere. Velikog pisca, čija se jedna knjiga nalazi na istoj polici s “Pričama s Kolime”, a on, Jakov, počiva u istome imaginarnom grobu s Varlamom Šalamovim, i njih dvojica kao ateisti čekaju čas uskrsnuća svojega. Nikada književnosti ovoga jezika nisu bile bliže paklu, kao u knjizi “Škola stradanja” Jakova Jurišića. Pred njom čitatelj ponizno zašuti, ili se smiješi kao pred onom piramidom od ljudskih cipela u Auschwitzu, pred koju je u svojoj pjesmi stao Adam Zagajewski.
“Škola stradanja” neusporedivo je književno remek-djelo. Baš kao što su neusporedive “Priče s Kolime”. Iza ove knjige ne stoji književni dar, mučenik Jakov nije ga imao, ali ona nije ni puko dokumentarno svjedočanstvo, ipak je Jakov bio pisac i pjesnik. Knjigu je pisao nesvjestan da je piše. Pisao ju je rukom vlastite sudbine, ali i – što je svakako važnije – svojom ljudskom naravi i karakterom. Na korak od pakla vidjelo se: Jakov Jurišić imao je narav sveca. To se ranije nije moglo znati, i nikad se ne bi ni znalo da nije bilo rata, i da on nije stanovao na Grbavici, koja će tri i pol godine biti neka vrsta koncentracijskoga logora ili geta. Koliko god bile neumjesne naše usporedbe sa židovskom sudbinom, i koliko god Holokaust bio neusporediv povijesni događaj, Grbavica je, saspimo to čista srca u uši zlonamjernika, bila poput židovskog geta u Drugome svjetskom ratu. Tko je pročitao “Uboge u Lođu” Stevea Sem-Sandberga, u “Školi stradanja” osjetit će istu atmosferu i prisustvovati frapantno istim procedurama ponižavanja rasno nečistih, drugorazrednih, pod-ljudi… Specifičnost geta na Grbavici samo je ta što su među Hrvatima i Muslimanima – tim grbavičkim Jevrejima – živjeli i Srbi. Neki od tih Srba odlučili su biti ljudi po mjeri povijesnog trenutka, a drugi su i sami bili Jevreji, po nalogu duše i po mjeri koja je određena komšijama.
Jakov Jurišić pisao je svoj sitni dnevnik, povremeno bi sastavio pjesmicu, “Odu hrabroj maloj ptici kos” ili, kad zavlada glad, pohvalu malenoj zelenoj klici špinata: “Dan koji ću pamtiti poslije rata/ Šiknula je naočigled na ivici balkona/ Malena zelena klica špinata”, ali nije imao svijest o jedinstvenosti svoga svjedočenja. Nije mu nikada na um palo da bi njegov glas mogao biti jedinom potvrdom da je ikada postojao svijet u kojem se zatekao: Grbavica, koncentracijski logor, geto… Svoje rečenice Jakov Jurišić nije stilizirao, ni ukrašavao, nego je pisao onako kako vidi i osjeća. U tim je trenucima bio hrabar i nevin, nesvjestan, opet, i jednog i drugog.
I kako to već biva u jevrejskom getu, u jednom su trenutku Jakova i njegovu ženu, kao i sve druge stanare, Muslimane i Hrvate, iselili iz njihove zgrade i preselili u drugu, u tuđe stanove onih koji su imali sreće izbjeći s Grbavice. U novom je stanu zatekao kavez s kanarincem. Nazvao ga je Kondor, i on će ga pratiti do pred kraj života. Ta ptičica će biti čudesni lajtmotiv knjige, neizabran, slučajan i sudbinski, kao što je, uglavnom, sudbinsko, slučajno i neizabrano ono što čini živi svijet logoraške i logorologijske proze, kad god u njoj nema naknadne pameti i iskustva. Poput Šalamova, ni Jakov Jurišić neće dočekati oslobođenje. Završit će na prisilnome, ropskom radu, gdje će kopati četničke rovove (srpske, Karadžićeve i Mladićeve vojnike, on dosljedno zove četnicima), i poginut će kao ljudski štit, past će pod paljbom svojih, u vrijeme najžešćega hrvatsko-muslimanskog rata, kada su Srbi, uz otvorenu podršku Zagreba i Gruda, pokušavali iskoristiti situaciju i okupirati Sarajevo. Ubijen je Jakov Jurišić kao zadnje pseto, kao Jevrejin u jevrejskom getu, ubijen je Jakov Jurišić kao Bruno Schulz u Drohobyczu, a televizija s Pala je u svom dnevniku 29. listopada 1993, u 21 sat i 30 minuta objavila ovakvu vijest, pozivajući se na svoju agenciju SRNA: “Danas je u Srpskom Sarajevu sahranjen ugledni hrvatski književnik Jakov Jurišić, koji je poginuo na ulici u Grbavici od muslimanske artiljerijske paljbe. Jakov Jurišić je ovaj rat dočekao na funkciji predsjednika Udruženja književnika bivše Bosne i Hercegovine.” Nisu računali, a bilo im je i svejedno, da je pisac upisao vrijeme i mjesto vlastite smrti, da će, napokon, postojati i svjedoci, i da će jednom izaći ova velika knjiga, i u njoj istina o svemu. Bilo im je, četnicima, važno da se udvore svojim hrvatskim prijateljima, i ako je historija sud svemu, bili su u pravu, jer istina o Jakovu Jurišiću, kao ni njegova knjiga, ime Jakova Jurišića, kao ni činjenica da je postojao geto ratne Grbavice, do Zagreba nisu do danas stigli. Stigli jesu, međutim, imenici udbaških konfidenata, a s njima i Jakovljevi udbaški šefovi, sada kao ugledni hrvatski intelektualci i mučenici po haškim kazamatima. Tri mjeseca prije smrti, Jakov Jurišić piše: “Nije se dugo čekalo da se od jednog kompletnog idiota, najmračnije spodobe na području BiH, Mate Bobana čuje izjava kako su sarajevski Hrvati poturice. Taj zločinac je zajedno sa Tuđmanom prodao pet stotina hiljada bosanskih Hrvata kao i prostor na kojemu su stoljećima živjeli. (…) Bobanu će suditi međunarodni sud, njemu će suditi Hrvati.” Bilježi, nesretnik, kako tih dana Franjo Tuđman, zanosom Caudilla Franca s visokog Pantovčaka, u mikrofone sikće kako će Muslimani pokušati osvojiti luku Ploče, ako ih u tome ne spriječi kršćanska alijansa Srba i Hrvata, uvjeren pri tome, žalosni Jurišić, kako će i njemu, Tuđmanu, suditi povijest, sudit će mu hrvatski sram. O kako li je samo bio u krivu, kako li je samo besraman svijet koji je Jurišić ostavio za sobom.
Knjiga “Škola stradanja” objavljena je u jednom jedinom izdanju, kod sarajevske Svjetlosti 2003, u biblioteci Savremenici, s predgovorom Irfana Horozovića, koji je početkom rata preživio jedan drugi, ledeni, pakao. Onaj u Banjoj Luci, koja se upravo etnički čistila od svojih Muslimana i Hrvata. Međutim, Jakovljeva knjiga nikome, zapravo, nije trebala, jer se nije uklapala u novoprihvaćene mitove i vjerovanja bošnjačkih nacionalista. A Hrvatima, onim metropolskim i zagrebačkim, lijevim koliko ni desnim, onim koji su bili za Tuđmana i onim koji su bili protiv njega, Jakovljevo mučeništvo bilo je namet na vilajet. Bespotrebni višak, nešto što se racionalno ne uspijeva shvatiti, a prema čemu su emocionalno savršeno hladni. Što bi hrvatska književnost uopće mogla sa Jakovom Jurišićem? Ono isto, po prilici, što i s Ilijom Jakovljevićem, čiji je “Konclogor na Savi” provocirao stanoviti interes lijevih salona i predsoblja u onoj kratkoj sezoni hrvatskoga antifašizma kada se, avaj, učinilo da bi ustaše mogli postati loši momci, i da bi tako moglo biti zauvijek. Bilo je to šezdesetak godina od Jasenovca, i koju manje od Jakovljevićeve smrti, tako da i nije sasvim nevjerojatno da hrvatska književnost Jakova Jurišića nakratko primijeti 2057. ili 2058, u sezonama jesen-zima, kada joj se budu mrznule kanalizacijske cijevi, a s njima i krv u žilama. Naravno, sve pod pretpostavkom da 2057. uopće bude hrvatske književnosti. Jer Jakova Jurišića će biti, njegovo djelo pripada vječnosti. Dvadeseto je stoljeće bilo stoljeće logora: vječnost je od onih koji su o tom posvjedočili.
“Škola stradanja” blaga je, neosuđujuća knjiga. Nasmiješena poput čovjeka na čijem uperenom kažiprstu promrznut stoji kanarinac. Toliko blagosti i užasa rijetko se nađe u jednoj knjizi.

miljenko jergović 01. 02. 2014.
67373333 Jakov Jurišić - ŠKOLA STRADANJA

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.