ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1956
Autor: Domaći
Jezik: Hrvatski

Retko u ponudi. Crtež na naslovnoj strani Edo Murtić.
Spolja kao na fotografijama, unutra dobro očuvano.

Autor - osoba Franičević, Marin, 1911-1990 = Franičević, Marin, 1911-1990
Naslov Prozor odškrinut podnevu / Marin Franičević
Vrsta građe poezija
Jezik hrvatski
Godina 1956
Izdavanje i proizvodnja Zagreb : Zora, 1956 (Zagreb : Grafički zavod Hrvatske)
Fizički opis 87 str. ; 18 cm
Zbirka Mala biblioteka ; 187
Napomene Bilješka o piscu: str. 83

Marin Franičević
PROZOR ODŠKRINUT PODNEVU
„Marin Franičević je neprestano vezan uz zemlju i ljudske teme, uz događaje i zgode svoje sredine, a njegova čulnost, karakteristika slika, imaju pučki, jadranski karakter, kao i njegova bogata čakavština, koja je, usput rečeno, samo jezikom regionalna, ali idejnošću, bogatstvom, modernošću pripada općem narodnom, univerzalnom duhu. Ova je lirika i kad je pejsaž ili natura morta, i kad je crtarija ili zapis trenutka, izraz ili sjena zemlje, svojih strana i ljudi, te je, općenito uzeto, sastavni dio našeg književnog osvještavanja na našim obalama, koje se izrazitije očituje razvojem nacionalne i socijalne svijesti zadnjih pedesetak godina.“ (Šime Vučetić)

„Ja sam mišljenja da je Franičević i u čakavskom i u štokavskom dijelu svoje poezije dao vrlo značajne poetske tekstove (koje ne bi mogla ’preskočiti’ najrigoroznija antologija ni lirike ni poezije). A u to me uvjerava i ova najnovija knjiga Franičevićevih pjesama. Ne želim da pišem hvalospjeve o Franičeviću. ’Hvalospjev’ o njemu, to jest njegovu talentu, izrazila je njegova već klasična poema Govorenje Mikule Trudnega i druge poetske fiksacije s oba spomenuta jezična područja.“ (Vladimir Popović)

Franičević, Marin, hrvatski pjesnik, književni povjesničar i kritičar (Vrisnik na Hvaru, 18. V. 1911 – Zagreb, 17. VII. 1990). Učiteljsku školu 1929. završio u Šibeniku, a u Zagrebu 1946. Višu pedagošku školu te 1953. studij književnosti na Filozofskome fakultetu, na kojem je 1957. i doktorirao. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. bio u partizanima, potom na istaknutim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Redoviti član JAZU bio je od 1968. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 1979. i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti 1984.
Od 1935. tiskao je pjesme na čakavsko-hvarskome dijalektu i na standardnoj štokavštini, tematski zaokupljen socijalnim pitanjima te poetizacijom zavičajne sredine i otočnoga čovjeka (zbirke Na putu za novi grad, 1937. i Na pojih i putih, 1939). Potom je pisao aktivističku liriku zaokupljenu temama rata, obnove te veličanjem načela i protagonista novoga društva (poema Govorenje Mikule Trudnega, 1945; zbirke Zvijezda nad planinom, 1945; Povratak borca, 1947; Graditelji života, 1950). Premda se odupirao modernizatorskomu eksperimentiranju, postupno je unosio suvremena životna iskustva (Blišćavci, 1940; Prozor odškrinut podnevu, 1956; I tako sunca, 1959) te metonimijsko-simbolističke elemente i ritmovani govorni stih (Nastanjene uvale, 1964; Sunčani sat, 1967; Žeđ žutih žala, 1975).
Polazeći od poetskostilskih vrjednota s osloncem na povijesno-materijalističko razumijevanje književnosti, također pisao eseje, studije, rasprave i članke o hrvatskim renesansnim piscima (Čakavski pjesnici renesanse, 1969; Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1983), o suvremenim piscima, o književnoteorijskim pitanjima i o dijalektalnoj književnosti. Posebno su važna njegova proučavanja tonsko-silabičkoga značaja hrvatskoga stiha (O nekim problemima našega ritma, 1958; Rasprave o stihu, 1979).

MG44 (N)