pregleda

Luka - Slobodan Marković, Posveta Autora!


Cena:
2.490 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7786)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14506

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: St / Ho

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!



Libero Markoni



Slobodan Marković (Skoplje, 26. oktobar 1928 — Beograd, 30. januar 1990) bio je srpski pesnik. Poznat je i pod nadimkom „Libero“ ili „Libero Markoni“.

Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 1928. u Skoplju gde mu je otac Dimitrije bio na službi kao oficir vojske. Detinjstvo je proveo u Peći i u Beogradu, gde je maturirao u Drugoj beogradskoj gimnaziji. 1943. je bio zatočen u logoru u Smederevskoj Palanci.

Neke od njegovih knjiga pesama su „Sedam ponoćnih kazivanja kroz ključaonicu“, „Jednom u gradu ko zna kom“ (1980). Objavio je 62 knjige a još dve su štampane posle njegove smrti: „Južni bulevar“ i „Zapiši to, Libero“ koje je priredila njegova supruga Ksenija Šukuljević-Marković. Bavio se i prevođenjem, bio je novinar u „Borbi“, slikar i boem.

Za knjigu „Luka“ dobio je 1975. Zmajevu nagradu. Napisao je scenario za film Bokseri idu u raj.

Umro je 30. januara 1990. i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

U vreme hajke na Miloša Crnjanskog, Marković je objavio poemu `Stražilovo` (kao urednik u nedeljniku `Naš vesnik`). Po dolasku Crnjanskog u Beograd, živeli su u istom kraju i povremeno se družili.

Libero o sebi[uredi | uredi izvor]
Slobodan Marković je sâm napisao uvod u knjigu izabrane poezije `Jednom u gradu ko zna kom`, u kojem se ovako izjasnio: `Umetnost je moj život. Nisam se trudio da u svemiru nađem sličnost sa sobom. Znam da sam unikat i da nemam dvojnika. Po svoj prilici, neću ni imati potrebe da ga angažujem.`[1]

Isticao je da je prošao putem od internacionaliste i kosmopolite ka bezgraničnom univerzalizmu: `Regionalne klovnove naduvane nacionalizmom, žalim. Moja sestra zaista spava na Polarnom Krugu u spavaćici od fokine kože. Noge perem u Njujorškoj luci. U Azerbejdžanu imam unuka... U Istanbulu dedu koji nosi crkvicu na dlanu. Izvor kisele vode u Carskoj Lavri Visokim Dečanima, moja je klinika, i moje oporavilište.`[1]

Anegdote o Liberu[uredi | uredi izvor]
Momo Kapor je u svojim zabeleškama `011 (100 nedelja blokade)` opisao Liberovo umeće u kafanskoj košarci, odnosno igri zvanoj `ubacivanje šibice u čašu`, gde se čaša postavlja na sredinu kafanskog stola, podjednako udaljena od svih igrača koji pokušavaju da sa ivice stola ubace kutiju šibica u nju. `Pokojni Libero Markoni je žmureći ubacivao šibicu u čašu, bio je apsolutni prvak sveta u tom sportu, kojim se može baviti samo pripit igrač. Tada se postiže prava zen-koncentracija; igrač se poistovećuje s kutijom šibice u letu i njenim ciljem, zvoncavim dnom čaše. Kada šibica padne na dno, pedeset poena. Stotinu poena dobija onaj kome se šibica zadrži na ivici čaše. Onaj ko izgubi, plaća sledeću turu...`

Borislav Mihajlović Mihiz je u svojoj knjizi `Autobiografija - o drugima` opisao i brojna druženja sa piscima i pesnicima. Provodio je sate bez alkohola sa `učenjacima` Dejanom Medakovićem i Pavlom Ivićem, ali i vreme uz čašicu sa `raspojasanima` Slobodanom Markovićem i Liberovim prijateljem, slikarom Slavoljubom Slavom Bogojevićem. Dešavalo se da veselo društvo celu noć provede u kafani, i ujutru prelazi preko lukova pančevačkog mosta. Sa punim pouzdanjem u istinitost stare mudrosti da `pijancima i deci anđeli podmeću jastuke`, okuraženi priličnom količinom alkohola, pravili su Libero, Slava i Mihiz takve vratolomije od kojih `normalnim` ljudima zastaje dah. Milicioneri, koji bi ih skidali sa lukova mosta, bili su zabezeknuti pred onim što vide, i na kraj pameti im nije bilo da `ozloglašenu trojku` kazne. Libero je svoje doživljaje i osećanja prilikom pijančenja opisao u knjizi `Pijanci idu dijagonalno`, a prelaženje lukovima pančevačkog mosta učinio je večnim, pominjući ga u nekrologu svom rano preminulom prijatelju Slavi Bogojeviću.[2]

Slobodan Glumac Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. jul 2019), glavni urednik lista Borba, novinar i prevodilac, bio je pratilac Slobodana Markovića na putovanju u Švajcarsku. Libero je u jednom periodu sarađivao u tom listu pišući zapažene priloge koji su izlazili subotom. Redakcija lista je odlučila da preduzme nešto u pogledu Liberovog opijanja, za koje je smatrano da ide na uštrb ugleda lista. U cilju prevaspitanja, pesniku je omogućen plaćeni boravak u švajcarskom sanatorijumu za lečenje zavisnosti od alkohola. Zbog potrebe da se u švajcarskom konzulatu u Milanu srede neki papiri, Slobodan Glumac je ostavio svog imenjaka i kolegu u jednom kafančetu, znajući da ovaj nema novca. Naručio mu je limunadu, i bezbrižno se zaputio ka konzulatu. Formalnosti su potrajale, i Glumac se tek posle tri sata vratio u kafanče. Tamo ga je sačekao sledeći prizor: Prepun astal flaša pića, razbarušeni Libero daje takt i zapeva prve stihove: `Tiii me, Miiico, neeee vooleš...`, a italijanski konobari dignuti na šank, kao i prisutni gosti, otpevaju: `Cisto sumlam, cisto sumlam`...[3] Pozamašni ceh je nekako plaćen, a kako - ni danas se sa sigurnošću ne zna.

Dela[uredi | uredi izvor]
Od velikog broja objavljenih knjiga Libera Markonija, trideset i dve su zbirke pesama. Pisao je i prepeve, putopise, reportaže, kraću prozu, drame, scenarija, priređivao antologije... Slobodan je posebno uživao u poeziji Jesenjina, a o tome svedoče njegovi prepevi pesama velikog ruskog pesnika u knjigama Ko je ljubio taj ne ljubi više i Rastaćemo se uz smešak nas dvoje. Evo nekih naslova Liberovih knjiga poezije:

Posle snegova
Svirač u lišću
Mornar na konju
Pijanci idu dijagonalno
Sedam ponoćnih kazivanja u ključaonicu
Vedri utopljenik
Tri čokota stihova
Crni cvet
Ikra
Umiljati apostol
Posetilac tamnog čela
Tamni banket
Ukleta pesnikova noćna knjiga
Eleonora žena Kilimandžaro
Jednom u gradu ko zna kom (štampana povodom 50 godina od pesnikovog rođenja i 35 godina književnog rada)
Čubura među golubovima (Liberova poezija i crteži)
Južni bulevar (objavljena posle pesnikove smrti, priredila ju je Liberova supruga i verni pratilac Ksenija).

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 80307489
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!



Libero Markoni



Slobodan Marković (Skoplje, 26. oktobar 1928 — Beograd, 30. januar 1990) bio je srpski pesnik. Poznat je i pod nadimkom „Libero“ ili „Libero Markoni“.

Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 1928. u Skoplju gde mu je otac Dimitrije bio na službi kao oficir vojske. Detinjstvo je proveo u Peći i u Beogradu, gde je maturirao u Drugoj beogradskoj gimnaziji. 1943. je bio zatočen u logoru u Smederevskoj Palanci.

Neke od njegovih knjiga pesama su „Sedam ponoćnih kazivanja kroz ključaonicu“, „Jednom u gradu ko zna kom“ (1980). Objavio je 62 knjige a još dve su štampane posle njegove smrti: „Južni bulevar“ i „Zapiši to, Libero“ koje je priredila njegova supruga Ksenija Šukuljević-Marković. Bavio se i prevođenjem, bio je novinar u „Borbi“, slikar i boem.

Za knjigu „Luka“ dobio je 1975. Zmajevu nagradu. Napisao je scenario za film Bokseri idu u raj.

Umro je 30. januara 1990. i sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.

U vreme hajke na Miloša Crnjanskog, Marković je objavio poemu `Stražilovo` (kao urednik u nedeljniku `Naš vesnik`). Po dolasku Crnjanskog u Beograd, živeli su u istom kraju i povremeno se družili.

Libero o sebi[uredi | uredi izvor]
Slobodan Marković je sâm napisao uvod u knjigu izabrane poezije `Jednom u gradu ko zna kom`, u kojem se ovako izjasnio: `Umetnost je moj život. Nisam se trudio da u svemiru nađem sličnost sa sobom. Znam da sam unikat i da nemam dvojnika. Po svoj prilici, neću ni imati potrebe da ga angažujem.`[1]

Isticao je da je prošao putem od internacionaliste i kosmopolite ka bezgraničnom univerzalizmu: `Regionalne klovnove naduvane nacionalizmom, žalim. Moja sestra zaista spava na Polarnom Krugu u spavaćici od fokine kože. Noge perem u Njujorškoj luci. U Azerbejdžanu imam unuka... U Istanbulu dedu koji nosi crkvicu na dlanu. Izvor kisele vode u Carskoj Lavri Visokim Dečanima, moja je klinika, i moje oporavilište.`[1]

Anegdote o Liberu[uredi | uredi izvor]
Momo Kapor je u svojim zabeleškama `011 (100 nedelja blokade)` opisao Liberovo umeće u kafanskoj košarci, odnosno igri zvanoj `ubacivanje šibice u čašu`, gde se čaša postavlja na sredinu kafanskog stola, podjednako udaljena od svih igrača koji pokušavaju da sa ivice stola ubace kutiju šibica u nju. `Pokojni Libero Markoni je žmureći ubacivao šibicu u čašu, bio je apsolutni prvak sveta u tom sportu, kojim se može baviti samo pripit igrač. Tada se postiže prava zen-koncentracija; igrač se poistovećuje s kutijom šibice u letu i njenim ciljem, zvoncavim dnom čaše. Kada šibica padne na dno, pedeset poena. Stotinu poena dobija onaj kome se šibica zadrži na ivici čaše. Onaj ko izgubi, plaća sledeću turu...`

Borislav Mihajlović Mihiz je u svojoj knjizi `Autobiografija - o drugima` opisao i brojna druženja sa piscima i pesnicima. Provodio je sate bez alkohola sa `učenjacima` Dejanom Medakovićem i Pavlom Ivićem, ali i vreme uz čašicu sa `raspojasanima` Slobodanom Markovićem i Liberovim prijateljem, slikarom Slavoljubom Slavom Bogojevićem. Dešavalo se da veselo društvo celu noć provede u kafani, i ujutru prelazi preko lukova pančevačkog mosta. Sa punim pouzdanjem u istinitost stare mudrosti da `pijancima i deci anđeli podmeću jastuke`, okuraženi priličnom količinom alkohola, pravili su Libero, Slava i Mihiz takve vratolomije od kojih `normalnim` ljudima zastaje dah. Milicioneri, koji bi ih skidali sa lukova mosta, bili su zabezeknuti pred onim što vide, i na kraj pameti im nije bilo da `ozloglašenu trojku` kazne. Libero je svoje doživljaje i osećanja prilikom pijančenja opisao u knjizi `Pijanci idu dijagonalno`, a prelaženje lukovima pančevačkog mosta učinio je večnim, pominjući ga u nekrologu svom rano preminulom prijatelju Slavi Bogojeviću.[2]

Slobodan Glumac Arhivirano na sajtu Wayback Machine (1. jul 2019), glavni urednik lista Borba, novinar i prevodilac, bio je pratilac Slobodana Markovića na putovanju u Švajcarsku. Libero je u jednom periodu sarađivao u tom listu pišući zapažene priloge koji su izlazili subotom. Redakcija lista je odlučila da preduzme nešto u pogledu Liberovog opijanja, za koje je smatrano da ide na uštrb ugleda lista. U cilju prevaspitanja, pesniku je omogućen plaćeni boravak u švajcarskom sanatorijumu za lečenje zavisnosti od alkohola. Zbog potrebe da se u švajcarskom konzulatu u Milanu srede neki papiri, Slobodan Glumac je ostavio svog imenjaka i kolegu u jednom kafančetu, znajući da ovaj nema novca. Naručio mu je limunadu, i bezbrižno se zaputio ka konzulatu. Formalnosti su potrajale, i Glumac se tek posle tri sata vratio u kafanče. Tamo ga je sačekao sledeći prizor: Prepun astal flaša pića, razbarušeni Libero daje takt i zapeva prve stihove: `Tiii me, Miiico, neeee vooleš...`, a italijanski konobari dignuti na šank, kao i prisutni gosti, otpevaju: `Cisto sumlam, cisto sumlam`...[3] Pozamašni ceh je nekako plaćen, a kako - ni danas se sa sigurnošću ne zna.

Dela[uredi | uredi izvor]
Od velikog broja objavljenih knjiga Libera Markonija, trideset i dve su zbirke pesama. Pisao je i prepeve, putopise, reportaže, kraću prozu, drame, scenarija, priređivao antologije... Slobodan je posebno uživao u poeziji Jesenjina, a o tome svedoče njegovi prepevi pesama velikog ruskog pesnika u knjigama Ko je ljubio taj ne ljubi više i Rastaćemo se uz smešak nas dvoje. Evo nekih naslova Liberovih knjiga poezije:

Posle snegova
Svirač u lišću
Mornar na konju
Pijanci idu dijagonalno
Sedam ponoćnih kazivanja u ključaonicu
Vedri utopljenik
Tri čokota stihova
Crni cvet
Ikra
Umiljati apostol
Posetilac tamnog čela
Tamni banket
Ukleta pesnikova noćna knjiga
Eleonora žena Kilimandžaro
Jednom u gradu ko zna kom (štampana povodom 50 godina od pesnikovog rođenja i 35 godina književnog rada)
Čubura među golubovima (Liberova poezija i crteži)
Južni bulevar (objavljena posle pesnikove smrti, priredila ju je Liberova supruga i verni pratilac Ksenija).
80307489 Luka - Slobodan Marković, Posveta Autora!

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.