pregleda

Pirati na mreži, kultura elektronskog kriminala


Cena:
1.990 din
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7786)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14506

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Jezik: Srpski
ISBN: St
Godina izdanja: St
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Predgovor knjizi `Pirati na mreži` “Treba li možda da napravimo jedan prokleti website?”, pita Robert de Niro u mafijaškoj komediji “Čista stvar živaca”, iznerviran, kada su njegovi momci od njega zahtevali reforme. De Niro, koji je decenijama bio nešto poput našeg čoveka u mafiji, u tom filmu iz 1999. godine iznenada postaje čangrizav. Vremena su se promenila, davno isprobane strukture porodičnog klana deluju antikvarno u odnosu na umreženo društvo. I s one strane filmskog platna dugo se probijalo saznanje, da se u dvadeset i prvom veku kriminal sve više događa na mreži. Pritom se naravno ne radi o mafijaškim porodicama sa vlastitim vebsajtovima. Žedni senzacija i zasnovani na oskudnom poznavanju stvari, izveštaji tradicionalnog medijskog prostora, poput holivudske fabrike snova, odviše često se služe oblikovanjem sličnih klišea. Umesto organizovanih kriminalaca, kao univerzalan obrazac neprijatelja sve više i više se pojavljuju genijalni pojedinačni počinioci, koji vrlo rado dobijaju i paušalnu oznaku hakera. Umesto da se dalje trudimo oko tog, odviše loše istošenog pojma, ova knjiga želi da se detaljno posveti supkulturama elektronskog kriminala koja u metežu nastalom oko velikih hakera često preti da dospe u zaborav: programerima virusa, onima koji ilegalno kopiraju, onima koji provaljuju zaštitu od kopiranja, Script-deci ovog sveta. Šta njih nagoni da to rade? Kako oni opravdavaju svoj čin? Kakav odnos oni neguju prema suprotnoj strani, prema proizvođačima antivirusnih softvera, prema programerima zaštite od kopiranja i prema progoniteljima koji surfuju? A kakav uticaj ima njihovo delovanje na razvoj Interneta, na mejnstrim kulture na mreži? Radi odgovora na to pitanje za knjigu “Pirati na mreži – Kultura elektronskog kriminala” čitav niz stručnjaka smo zamolili da se posveti specifičnoj supkulturi. Valja primetiti da se pritom ne radi o tome da se opravdaju zakonski prekršaji. Ali, muzička berza razmene Nepster (Napster) napokon pokazuje, da su varljive granice između ilegalnosti i kulturalne inovacije. Iz struktura razmene i muzičke piraterije, ona se razvija u prostore četovanja i bbs-sistema, tako da je u međuvremenu i od strane Intelovih stručnjaka za razvoj shvaćena kao negativ budućnosti interneta. Bernhard Ginter (Bernhard Günther) je u svom tekstu uverljivo naznačio razvoj te situacije pokazujući pritom, da su pirati i ranije u mnogim stvarima već prednjačili svom vremenu. Uz to, Dejvid Mek Kendls (David McCandless) nas obaveštava o opijenosti koju pri svom činu osećaju oni koji rasturaju ilegalno kopirane sofvere i o njihovoj igri mačke i miša sa privatnim detektivima velikih softverskih koncerna. “Gubitnici” elektronskog kriminala o kojima se radi u ovoj knjizi ne moraju samo da se bore sa kaznenim pravom. I od strane etablirane hakerske zajednice oni često žanju samo pogrdne reči. Boris Grendal (Boris Gröndahl) se stoga posvećuje hakerskoj etici i pokazuje da su takva ograničenja uvek bila samovoljna konstrukcija. Kretanje u otežanim pojmovnim frontovima moglo bi doneti i sukobljavanja u pogledu DeCSS i SDMI – ovde se ipak i univerzitetski profesori pojavljuju kao krekeri u klasičnom smislu, jer svojim hakovanjem oni istovremeno brane i pravo na slobodno izražavanje mišnjenja. Poneki Telepolis-članci poslednjih meseci dovoljno temeljno dokumentuju takav razvoj stvari. U prilog svom delovanju, pravo na slobodno izražavanje mišljenja reklamiraju i programeri virusa. Janko Retgers (Janko Röttgers) dokumentuje tu protivrečnu scenu i pritom nudi pregled istorije kompjuterskih virusa. Peter Milbauer (Peter Mühlbauer) opisuje recepciju epidemije virusa iz sajber prostora i povlači paralele sa Aids-debatom, te sa strepnjom od kulturalne dekadencije. Armin Medoš (Armin Medosch) prati fenomen da pogrešna upozorenja od virusa i sama mogu postati jedna vrsta virusa, te da je hoax često daleko više od loše šale. Florijan Šnajder (Florian Schnieder) dobijao je veoma često neželjenu poštu, što koristi kao povod da podrobnije izvesti o istoriji i uzročnicima svakodnevne plime spam E-mail-ova. U svom izveštaju o info-ratu, Ralf Bendrat (Ralf Bendrath) pretpostavlja jednu sasvim drugačiju supkulturu. S one strane svih javnih upozoravanja na cyber-teroriste, pre svega se kod američkih borbenih snaga uigravaju strategije, čije su granice bliske elektronskom kriminalu. Nasuprot njima, često se kao učesnici u info-ratu ističu oni počinioci koji su sasvim bezazleni, poput Script Kiddies i Web-Graffiti grupa, kao što je pokazao Armin Medoš u svom tekstu o mladim hakerima. Uprkos tome, Mafia-boys i Coolios krekerskog sveta u štampi i politici sa velikom pravilnošću podižu visoke talase. Tada se govori o “internetu kao prostoru slobodnom od autorskih prava”. Uz pomoć stava da bi u tom nekontrolisanom, slobodnom prostoru naposletku sve moralo biti uklonjeno, projektuju se drakonski zakoni i iznuđuju se sudski slučajevi koji nastoje da točak vremena vrate unatrag, želeći da na internetu zabrane ono što je u stvarnom svetu opšte prihvaćena sloboda. Kristijana Šulcki-Haduti (Christiane Schulzki-Haddouti) stoga se osmelila da ode u slobodne digitalne luke, u zone necenzurisane i nenadzirane komunikacije koje su stvorili angažovani programeri koji vole slobodu. Već danas ti programeri operišu u sivim zonama prava. Ukoliko se nastavi trend koji ide ka potpunom nadziranju mreže, i ove zone bi uskoro mogle potpasti pod polje elektronskog kriminala. Da bismo to sprečili, prevashodno nam je potrebna tematska, informacijama potkovana debata o činjeničnim opasnostima od umrežavanja našeg društva. Kao časopis kulture na mreži, Telepolis je sebi propisao zadatak da doprinese toj debati utoliko što na takozvane “mračne strane” interneta baca pogled bez predrasuda. Armin Medoš i Janko Retgers

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 80656925
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Predgovor knjizi `Pirati na mreži` “Treba li možda da napravimo jedan prokleti website?”, pita Robert de Niro u mafijaškoj komediji “Čista stvar živaca”, iznerviran, kada su njegovi momci od njega zahtevali reforme. De Niro, koji je decenijama bio nešto poput našeg čoveka u mafiji, u tom filmu iz 1999. godine iznenada postaje čangrizav. Vremena su se promenila, davno isprobane strukture porodičnog klana deluju antikvarno u odnosu na umreženo društvo. I s one strane filmskog platna dugo se probijalo saznanje, da se u dvadeset i prvom veku kriminal sve više događa na mreži. Pritom se naravno ne radi o mafijaškim porodicama sa vlastitim vebsajtovima. Žedni senzacija i zasnovani na oskudnom poznavanju stvari, izveštaji tradicionalnog medijskog prostora, poput holivudske fabrike snova, odviše često se služe oblikovanjem sličnih klišea. Umesto organizovanih kriminalaca, kao univerzalan obrazac neprijatelja sve više i više se pojavljuju genijalni pojedinačni počinioci, koji vrlo rado dobijaju i paušalnu oznaku hakera. Umesto da se dalje trudimo oko tog, odviše loše istošenog pojma, ova knjiga želi da se detaljno posveti supkulturama elektronskog kriminala koja u metežu nastalom oko velikih hakera često preti da dospe u zaborav: programerima virusa, onima koji ilegalno kopiraju, onima koji provaljuju zaštitu od kopiranja, Script-deci ovog sveta. Šta njih nagoni da to rade? Kako oni opravdavaju svoj čin? Kakav odnos oni neguju prema suprotnoj strani, prema proizvođačima antivirusnih softvera, prema programerima zaštite od kopiranja i prema progoniteljima koji surfuju? A kakav uticaj ima njihovo delovanje na razvoj Interneta, na mejnstrim kulture na mreži? Radi odgovora na to pitanje za knjigu “Pirati na mreži – Kultura elektronskog kriminala” čitav niz stručnjaka smo zamolili da se posveti specifičnoj supkulturi. Valja primetiti da se pritom ne radi o tome da se opravdaju zakonski prekršaji. Ali, muzička berza razmene Nepster (Napster) napokon pokazuje, da su varljive granice između ilegalnosti i kulturalne inovacije. Iz struktura razmene i muzičke piraterije, ona se razvija u prostore četovanja i bbs-sistema, tako da je u međuvremenu i od strane Intelovih stručnjaka za razvoj shvaćena kao negativ budućnosti interneta. Bernhard Ginter (Bernhard Günther) je u svom tekstu uverljivo naznačio razvoj te situacije pokazujući pritom, da su pirati i ranije u mnogim stvarima već prednjačili svom vremenu. Uz to, Dejvid Mek Kendls (David McCandless) nas obaveštava o opijenosti koju pri svom činu osećaju oni koji rasturaju ilegalno kopirane sofvere i o njihovoj igri mačke i miša sa privatnim detektivima velikih softverskih koncerna. “Gubitnici” elektronskog kriminala o kojima se radi u ovoj knjizi ne moraju samo da se bore sa kaznenim pravom. I od strane etablirane hakerske zajednice oni često žanju samo pogrdne reči. Boris Grendal (Boris Gröndahl) se stoga posvećuje hakerskoj etici i pokazuje da su takva ograničenja uvek bila samovoljna konstrukcija. Kretanje u otežanim pojmovnim frontovima moglo bi doneti i sukobljavanja u pogledu DeCSS i SDMI – ovde se ipak i univerzitetski profesori pojavljuju kao krekeri u klasičnom smislu, jer svojim hakovanjem oni istovremeno brane i pravo na slobodno izražavanje mišnjenja. Poneki Telepolis-članci poslednjih meseci dovoljno temeljno dokumentuju takav razvoj stvari. U prilog svom delovanju, pravo na slobodno izražavanje mišljenja reklamiraju i programeri virusa. Janko Retgers (Janko Röttgers) dokumentuje tu protivrečnu scenu i pritom nudi pregled istorije kompjuterskih virusa. Peter Milbauer (Peter Mühlbauer) opisuje recepciju epidemije virusa iz sajber prostora i povlači paralele sa Aids-debatom, te sa strepnjom od kulturalne dekadencije. Armin Medoš (Armin Medosch) prati fenomen da pogrešna upozorenja od virusa i sama mogu postati jedna vrsta virusa, te da je hoax često daleko više od loše šale. Florijan Šnajder (Florian Schnieder) dobijao je veoma često neželjenu poštu, što koristi kao povod da podrobnije izvesti o istoriji i uzročnicima svakodnevne plime spam E-mail-ova. U svom izveštaju o info-ratu, Ralf Bendrat (Ralf Bendrath) pretpostavlja jednu sasvim drugačiju supkulturu. S one strane svih javnih upozoravanja na cyber-teroriste, pre svega se kod američkih borbenih snaga uigravaju strategije, čije su granice bliske elektronskom kriminalu. Nasuprot njima, često se kao učesnici u info-ratu ističu oni počinioci koji su sasvim bezazleni, poput Script Kiddies i Web-Graffiti grupa, kao što je pokazao Armin Medoš u svom tekstu o mladim hakerima. Uprkos tome, Mafia-boys i Coolios krekerskog sveta u štampi i politici sa velikom pravilnošću podižu visoke talase. Tada se govori o “internetu kao prostoru slobodnom od autorskih prava”. Uz pomoć stava da bi u tom nekontrolisanom, slobodnom prostoru naposletku sve moralo biti uklonjeno, projektuju se drakonski zakoni i iznuđuju se sudski slučajevi koji nastoje da točak vremena vrate unatrag, želeći da na internetu zabrane ono što je u stvarnom svetu opšte prihvaćena sloboda. Kristijana Šulcki-Haduti (Christiane Schulzki-Haddouti) stoga se osmelila da ode u slobodne digitalne luke, u zone necenzurisane i nenadzirane komunikacije koje su stvorili angažovani programeri koji vole slobodu. Već danas ti programeri operišu u sivim zonama prava. Ukoliko se nastavi trend koji ide ka potpunom nadziranju mreže, i ove zone bi uskoro mogle potpasti pod polje elektronskog kriminala. Da bismo to sprečili, prevashodno nam je potrebna tematska, informacijama potkovana debata o činjeničnim opasnostima od umrežavanja našeg društva. Kao časopis kulture na mreži, Telepolis je sebi propisao zadatak da doprinese toj debati utoliko što na takozvane “mračne strane” interneta baca pogled bez predrasuda. Armin Medoš i Janko Retgers
80656925 Pirati na mreži, kultura elektronskog kriminala

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.