ISBN: Ostalo
Jezik: Engleski
Godina izdanja: Ms
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Lise je mršava, ni lijepa ni ružna. Jednog dana izlazi iz ureda, oblači novu blještavu odjeću, usvaja djevojački ton glasa i kreće prema zračnoj luci kako bi letjela na jug. U avionu sjeda između dvojice muškaraca. Jedan je oduševljen njezinim društvom, drugi je duboko uznemiren. Tako počinje uznemirujuće putovanje u mračne kutke ljudske prirode.


Dame Muriel Sarah Spark (rođena Camberg; 1. veljače 1918. – 13. travnja 2006.)[1] bila je škotska romanopisac, spisateljica kratkih priča, pjesnikinja i esejistica.

Život
Muriel Camberg rođena je u području Bruntsfielda u Edinburghu, kao kći Bernarda Camberga, inženjera, i Sarah Elizabeth Maud (rođene Uezzell).[2][3] Njezin otac bio je Židov, rođen u Edinburghu od litavskih imigrantskih roditelja, a njezina engleska majka odgojena je kao anglikanka. Školovala se u školi za djevojke Jamesa Gillespieja (1923. – 1935.), gdje je stekla određeno obrazovanje u prezbiterijanskoj vjeri.[4] Godine 1934. – 1935. pohađala je tečaj `komercijalne korespondencije i pisanja sažetaka` na Heriot-Watt Collegeu. Kratko je vrijeme predavala engleski, a zatim je radila kao tajnica u robnoj kući.

Godine 1937. zaručila se za Sidneyja Oswalda Sparka, 13 godina starijeg od nje, kojeg je upoznala u Edinburghu. U kolovozu te godine slijedila ga je u Južnu Rodeziju (danas Zimbabve) i vjenčali su se 3. rujna 1937. u Salisburyju.[5] Njihov sin Samuel Robin rođen je u srpnju 1938. U roku od nekoliko mjeseci otkrila je da joj je suprug manično depresivan i sklon nasilnim ispadima. Godine 1940. Muriel je napustila Sidney i privremeno smjestila Robina u samostansku školu, jer djeci nije bilo dopušteno putovanje tijekom rata. Spark se vratila u Britaniju početkom 1944., nastanjujući se u Helena Clubu u Londonu.[6] Do kraja Drugog svjetskog rata radila je u obavještajnoj službi. Redovito je davala novac za uzdržavanje sina. Spark je tvrdila da joj je namjera da se njezina obitelj nastani u Engleskoj, ali Robin se kasnije vratio u Britaniju s ocem kako bi ga odgajali baka i djed s majčine strane u Škotskoj.[7][8][9][10][11]

Između 1955. i 1965. živjela je u apartmanu na adresi Baldwin Crescent 13, Camberwell, jugoistočni London.[12] Nakon što je nekoliko godina živjela u New Yorku, preselila se u Rim, gdje je 1968. upoznala umjetnicu i kiparicu Penelope Jardine. Početkom 1970-ih nastanile su se u Toskani, u selu Oliveto, blizu Civitelle u Val di Chiani, čija je Spark 2005. godine proglašena počasnom građankom. Bila je predmet čestih glasina o lezbijskim vezama[13] od svog boravka u New Yorku nadalje, iako su Spark i njezine prijateljice poricale njihovu valjanost. Ostavila je cijelu svoju imovinu Jardineu, poduzimajući mjere kako bi osigurala da njezin sin ništa ne dobije.[13]

Spark je umrla 2006. godine i pokopana je na groblju Sant`Andrea Apostolo u Olivetu.[14]

Književna karijera
Spark je počela ozbiljno pisati, pod svojim bračnim prezimenom, nakon Drugog svjetskog rata, počevši s poezijom i književnom kritikom. Godine 1947. postala je urednica Poetry Reviewa. Ova pozicija učinila je Spark jednom od rijetkih urednica tog vremena.[15] Spark je napustila Poetry Review 1948. godine.[15] Godine 1953. Muriel Spark krštena je u Engleskoj crkvi, ali 1954. odlučila se pridružiti Rimokatoličkoj crkvi, koju je smatrala ključnom u svom razvoju prema romanopiscu.[1][neuspješna provjera] Formalno ju je podučavao Dom Ambrose Agius, benediktinski redovnik iz priorata Ealing, kojeg je poznavala iz dana u Poetskom društvu, a u Rimokatoličku crkvu primio ju je 1. svibnja 1954. Dom Ambrose. Penelope Fitzgerald, kolegica romanopisac i suvremenica Spark, napisala je da je Spark `istaknula da tek kada je postala rimokatolkinja... može vidjeti ljudsko postojanje kao cjelinu, kao što romanopisac treba činiti`.[16] U intervjuu s Johnom Tusom na BBC Radiju 4, rekla je o svom obraćenju i njegovom utjecaju na njezino pisanje da je `bila samo malo zabrinuta, neodlučna. Bi li to bilo ispravno, bi li to bilo ispravno? Mogu li o tome napisati roman - bi li to bilo glupo, zar ne? I nekako s mojom religijom - ima li jedno ikakve veze s drugim, ne znam - ali čini se da je tako, da sam jednostavno stekla samopouzdanje.` Graham Greene, Gabriel Fielding i Evelyn Waugh podržali su je u njezinoj odluci.[kojoj?]

Njezin prvi roman, The Comforters (Tješiteljice), objavljen je uz veliko priznanje kritike 1957. Sadržavao je nekoliko referenci na katoličanstvo i obraćenje na katoličanstvo, iako se njegova glavna tema vrtjela oko mlade žene koja postaje svjesna da je lik u romanu.

The Proceed of Miss Jean Brodie (1961.)[a] bio je još uspješniji. Spark je pokazala originalnost teme i tona, opsežno koristeći flashforwarde i zamišljene razgovore. Jasno je da je srednja škola Jamesa Gillespieja bila model za školu Marcie Blaine u romanu.[17][18] Njezin boravak u Helena Clubu bio je inspiracija za izmišljenu May iz Teck Cluba u romanu Djevojke vitkih sredstava objavljenom 1963. godine.