ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Engleski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!



Five Jacobean Tragedies

Thomas Middleton
,
John Webster
,
Andrew Hadfield



Progonjene `plesom smrti`, ove drame sadrže snažne kritike postojećih nejednakosti. Zajednička tema je moćna žena koja je više nego dorasla muškarcima koji je pokušavaju ušutkati.




Thomas Middleton (kršten 18. travnja 1580. – srpnja 1627.; također se piše Midleton) bio je engleski jakobinski dramatičar i pjesnik. On je, zajedno s Johnom Fletcherom i Benom Jonsonom, bio među najuspješnijim i najplodnijim dramatičarima u jakobinskom razdoblju, te među rijetkima koji su postigli jednak uspjeh u komediji i tragediji. Također je bio plodan pisac maski i predstava.

Život
Middleton je rođen u Londonu i kršten 18. travnja 1580. Bio je sin zidara, koji se uzdigao do statusa gospodina i posjedovao imanje uz kazalište Curtain u Shoreditchu. Middleton je imao pet godina kada mu je otac umro, a kasniji ponovni brak njegove majke pretvorio se u 15-godišnju bitku oko nasljedstva Thomasa i njegove mlađe sestre – iskustvo koje ga je informiralo o pravnom sustavu i možda potaknulo njegovu ponovljenu satiru protiv pravne profesije.

Middleton je pohađao Queen`s College u Oxfordu, gdje je upisao 1598., ali nije diplomirao. Prije nego što je napustio Oxford negdje 1600. ili 1601.,[1] napisao je i objavio tri duge pjesme u popularnim elizabetinskim stilovima. Čini se da nijedna od njih nije bila osobito uspješna, a jedna, Microcynicon: Six Snarling Satires, prekršila je zabranu stihovne satire anglikanske crkve i spaljena je. Ipak, njegova književna karijera je započela.

Početkom 17. stoljeća Middleton je zarađivao za život pišući tematske pamflete, uključujući jedan – Penniless Parliament of Threadbare Poets – koji je nekoliko puta ponovno tiskan i postao predmetom parlamentarne istrage. Istodobno, zapisi u dnevniku Philipa Henslowea pokazuju da je Middleton pisao za Admiral`s Men. Za razliku od Shakespearea, Middleton je ostao slobodan agent, sposoban pisati za bilo koju tvrtku koja ga je angažirala. Njegova rana dramska karijera obilježena je kontroverzama. Njegovo prijateljstvo s Thomasom Dekkerom dovelo ga je u sukob s Benom Jonsonom i Georgeom Chapmanom u Ratu kazališta.[potreban citat] Neslaganje s Jonsonom nastavilo se sve do 1626., kada Jonsonova drama The Staple of News omalovažava Middletonov veliki uspjeh, A Party at Chess.[2] Tvrdi se da Middletonova Inner Temple Masque (1619.) ismijava Jonsona (tada odsutnog u Škotskoj) kao `ušutkanog zidara`.[3]

Godine 1603. Middleton se oženio. Iste godine izbijanje kuge prisililo je londonska kazališta na zatvaranje, dok je James I. došao na englesko prijestolje. Ovi događaji označili su početak Middletonovog najvećeg razdoblja kao dramatičara. Nakon što je proveo vrijeme tijekom kuge pišući prozne pamflete (uključujući nastavak Thomas Nasheovog Pierce Pennilessa), vratio se drami s velikom energijom, producirajući gotovo desetak drama za nekoliko trupa i u nekoliko žanrova, posebno gradsku komediju i tragediju osvete. Nastavio je suradnju s Dekkerom: njih dvoje su producirali The Roaring Girl, biografiju suvremene lopovkinje Mary Frith.

U 1610-ima, Middleton je započeo plodnu suradnju s glumcem Williamom Rowleyjem, producirajući Wit at Several Weapons i A Fair Quarrel. Radeći samostalno 1613., Middleton je producirao komično remek-djelo: A Chaste Maid in Cheapside. Također se sve više uključivao u gradske priredbe, a 1620. je službeno imenovan kronologom u Londonu, dužnost koju je obnašao do svoje smrti 1627., kada je prešla na Jonsona.

Takve službene dužnosti nisu prekinule Middletonovu dramsku karijeru; 1620-e su svjedočile produkciji njegove i Rowleyjeve tragedije The Changeling, te nekoliko tragikomedija. Godine 1624. dosegao je vrhunac zloglasnosti kada je njegovu dramsku alegoriju A Part at Chess postavila grupa King`s Men. Predstava je koristila domišljatost šahovske igre kako bi predstavila i satirizirala nedavne intrige oko Španjolske utakmice. Iako je Middletonov pristup bio snažno patriotski, Tajno vijeće je ušutkalo predstavu nakon devet izvedbi, nakon što je primilo pritužbu španjolskog veleposlanika. Middleton se suočio s nepoznatom, vjerojatno zastrašujućom kaznom. Budući da nije zabilježena nijedna predstava kasnije od `Igre šaha`, sugerira se da je kazna uključivala zabranu pisanja za kazalište.

Smrt
Middleton je umro u svom domu u Newington Butts u Southwarku 1627. godine, a pokopan je 4. srpnja na groblju Svete Marije.[4] Stara crkva Svete Marije srušena je 1876. godine radi proširenja ceste. Njena zamjena na drugom mjestu u Kennington Park Roadu uništena je u Drugom svjetskom ratu, ali je obnovljena 1958. godine. Staro groblje na kojem je Middleton pokopan preživjelo je kao javni park u Elephant and Castleu.

Ugled
Middletonov rad dugo su hvalili književni kritičari, među njima Algernon Charles Swinburne i T. S. Eliot. Potonji je smatrao da je Middleton drugi najbolji nakon Shakespearea.[5]

Middletonove drame postavljane su tijekom cijelog 20. stoljeća i u 21. stoljeću, a svako desetljeće nudilo je više produkcija od prethodnog. Čak su i neka manje poznata njegova djela postavljena na scenu: Pravedna svađa u Nacionalnom kazalištu i Stari zakon u izvedbi Kraljevske Shakespeareove družine. Adaptiran je i Changeling. za film nekoliko puta. Tragedija Žene, čuvajte se žena ostaje omiljena na pozornici. Osvetnička tragedija adaptirana je za film Alexa Coxa Osvetnička tragedija, čija uvodna špica pripisuje autorstvo drame Middletonu.

Djela
Middleton je pisao u mnogim žanrovima, uključujući tragediju, povijesnu i gradsku komediju. Njegove najpoznatije drame su tragedije Promjenjivac (s Williamom Rowleyjem) i Žene, čuvajte se žena, te cinično satirična gradska komedija Čedna djeva u Cheapsideu. Ranija izdanja Osvetničke tragedije pripisala su dramu Cyrilu Tourneuru,[6] ili su odbila arbitrirati između Middletona i Tourneura.[7] Međutim, od statističkih studija Davida Lakea[8] i MacDonalda P. Jacksona,[9] Middletonovo autorstvo nije ozbiljno osporavano i nijedan daljnji znanstvenik nije branio Tourneurovu atribuciju.[10] Oxfordski Middleton i njegovo prateće djelo, Thomas Middleton i ranonovovjekovna tekstualna kultura, nude opsežne dokaze i za Middletonovo autorstvo Osvetničke tragedije, za njegovu suradnju sa Shakespeareom na Timonu Atenskom, te za njegovu adaptaciju i reviziju Shakespeareova Macbetha i Mjera za mjeru. Također se tvrdilo da je Middleton surađivao sa Shakespeareom na djelu Sve je dobro što dobro svrši.[11][12] Međutim, ove potonje zajedničke atribucije nisu univerzalno prihvaćene od strane znanstvenika.

Middletonov rad je raznolik čak i prema standardima njegovog doba. Nije imao službeni odnos s određenom dramskom skupinom kakav su imali Shakespeare ili Fletcher. Umjesto toga, čini se da je pisao kao honorarni pisac za brojne dramske skupine. Njegov opus kreće se od `režave` satire Michaelmas Term (u izvedbi Djece Pavla) do sumornih intriga Osvetničke tragedije (u izvedbi Kraljevih ljudi). Njegov rani rad bio je oblikovan procvatom satire u kasnom elizabetanskom razdoblju,[13] dok je na njegovu zrelost utjecao uspon fletcherovske tragikomedije. Njegov kasniji rad, u kojem je njegov satirični bijes ublažen i proširen, uključuje tri njegova priznata remek-djela. Čedna djeva u Cheapsideu, koju su producirali Lady Elizabeth`s Men, vješto kombinira londonski život sa širokim pogledom na moć ljubavi da postigne pomirenje. Changeling, kasna tragedija, vraća Middletona u talijansko okruženje poput onog u Osvetnikovoj tragediji, osim što su ovdje glavni likovi potpunije prikazani i uvjerljiviji kao pojedinci.[14] Sličan razvoj može se vidjeti u Žene, čuvajte se žena.[15]

Middletonove drame obilježene su često zabavno prikazanim cinizmom o ljudskoj rasi. Pravi junaci su rijetkost: gotovo svaki lik je sebičan, pohlepan i samodopadan. Čedna djeva u Cheapsideu nudi panoramski pogled na London naseljen isključivo grešnicima, u kojem nijedan društveni rang ne prolazi nekažnjeno. U tragedijama Žene, čuvajte se žena i Osvetnikova tragedija, amoralni talijanski dvorjani neprestano kuju zavjere jedni protiv drugih, što rezultira klimaksnim krvoprolićem. Kada Middleton portretira dobre ljude, likovi imaju male uloge i prikazani su kao besprijekorni.

Teološki pamflet koji se pripisuje Middletonu neki smatraju dokazom snažnog vjerovanja u kalvinizam.