pregleda

Persijske bajke - Mahdi Azar Jazdi


Cena:
990 din
Želi ovaj predmet: 2
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Persijske bajke - sveže priče iz starih knjiga.

Broj strana - 200

Mahdi Azar Jazdi (persijski: مهدی آذر یزدی‎ 1921—2009) bio je značajan iranski dečiji pisac. Karijeru je započeo 1956. godine.[1] Njegove knjige su adaptacije dela klasične persijske književnosti koja su prerađena za decu jednostavnim razumljivim stilom. Njegova najznačajnija knjiga je Dobre priče za dobru decu, koja je i nagrađena.

Lični život
Prepoznatljiv autor dečijih knjiga Mahdi Azar Jazdi rođen je 1921. godine u Jazdu. Njegovi preci su bili pripadnici zoroastrijanske vere koji su se, docnije, preobratili u islam. Naučio je da čita i piše od svog oca, a kasnije je sam nastavio svoje obrazovanje. Dok je bio tinejdžer, provodio je svoje vreme čitajući knjige, uključujući „Kur`an”, „Mafatih-ul-DŽinan”, „Masnavi”, dela „Sadija Širazija” i „Hafezov Divan”. Godine 1944. napustio je svoj rodni grad i došao da živi u Teheran. Azar Jazdi je radio kao građevinski radnik i običaan radnik u radionicama čarapa, izdavačkim kućama i knjižarama. Radio je za izdavačke kuće kao što su „Amir Kavir”, „Ašrafi” i „Etela`at”.[2][3] NJegov usvojeni sin Mohamad Saburi se 1949. upoznao sa Azarom Jazdijem. Mohamad je bio zaposlen u fotografskoj kući u Jazdu u kojoj je i Azar Jazdi radio. U stvari, Azar Jazdi je napustio firmu kada je naišao na osmogodišnjeg Mohameda koji je plakao nakon što ga je vlasnik firme odbio. Usvojio ga je po savetu jednog od njegovih prijatelja.

„Podsticanje je glavni faktor koji tera osobu da započne neki zadatak i da ga nastavi. Nisam imao nikoga da me ohrabi (kada sam bio mlad), a moji roditelji su me prekorevali zbog toga što pišem detinjaste priče“

rekao je Azar Jazdi tokom ceremonije koju je, u njegovu čast, održala Udruženje iranskih uzornih ličnosti u februaru 2007. godine.

„Kada sam imao 35 godina, napustio sam Jazd i kasnije sam počeo čitati „Kalilu i Dimnu”, što je bilo veoma teško. Međutim, bilo mi je vrlo lepo i nakon toga sam odlučio da pišem za decu. Nisam tražio ni slave ni novca, ja sam samo želeo da uradim dobar posao, pa sam napisao Dobre priče za dobru decu“

, rekao je on tokom pomenute ceremonije. Azar Jazdi se nikad nije ženio. Jednom su ga pitali koji je razlog za to i on se našalio:

„Ne bih mogao da živim sa ludom ženom, a da je ona mudra žena, nikad ne bi mogla živeti sa mnom!“

Verovao je da mu život duguje nešto,

rekavši: „Često sam bio samo na nečijoj usluzi, uvek sam štedeo i bilo mi je teško da to činim.“

„Nikada ne jedem dobro, osim na zabavama ili ovde (u domu njegovog usvojenog sina u Karadžu). Nikad nisam lepo obučen. Neki ljudi smatraju da sam škrtica zbog mog štedljivog načina života. Kada nemam prihoda, moram da budem štedljiv . Hvala Bogu da nikada nisam učinio zlo i nikada nisam bio na lošem glasu.“

Azar Jazdi je umro 2009. godine, nakon kraće bolesti u bolnici Teheran Atijeh, a njegovo telo je sahranjeno u njegovom rodnom gradu, Jazdu.[4][5] Dan njegove smrti izabran je za Nacionalni dan dečije književnosti.[6]

Knjige
Najpoznatija knjiga Azar Jazdija bila je Dobre priče za dobru decu (قصه‌های خوب برای بچه‌های خوب) štampana u osam knjiga. Radi se o zbirci priča i basni koje su izabrane na osnovu nekoliko dela klasične persijske literature, uključujući „Kalilu va Dimna”, „Đulistan”, „Masnavi-e Ma`navi”, „Marzban-Nameh”, „Sindbad-Name”, „Kabus-Name”, „Makalat Šamsa Tabrizija”, „DŽami`-ul-Hikajat”, „Sijasat-Name”, i nekih priča iz Kur`ana i života Muhameda i Četrnaest Nepogrešivih. Knjiga je dobila nagradu UNESCO-a 1966. godine i bila je najbolja knjiga godine 1967. godine, osvojivši Imperijalnu nagradu za knjigu godine (جایزه سلطنتی کتاب سال).[3][7] „Dobre priče za dobru decu” je prevedena na razne jezike, uključujući španski[8], jermenski,[9][10] Chinese,[11] kineski i ruski.[12] Azar Jazdi je planirao da načini još knjiga za ovaj serijal. Još je i autor „Nestašne mačke”, „Razigrane mačke”, „Prostih priča”, `Poezije šećera i Med`a i „Masnavija Dobre Dece”. Još jedno od njegovih dela, „Adam”, izabrano je za najbolju knjigu godine 1968.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 81456897
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Persijske bajke - sveže priče iz starih knjiga.

Broj strana - 200

Mahdi Azar Jazdi (persijski: مهدی آذر یزدی‎ 1921—2009) bio je značajan iranski dečiji pisac. Karijeru je započeo 1956. godine.[1] Njegove knjige su adaptacije dela klasične persijske književnosti koja su prerađena za decu jednostavnim razumljivim stilom. Njegova najznačajnija knjiga je Dobre priče za dobru decu, koja je i nagrađena.

Lični život
Prepoznatljiv autor dečijih knjiga Mahdi Azar Jazdi rođen je 1921. godine u Jazdu. Njegovi preci su bili pripadnici zoroastrijanske vere koji su se, docnije, preobratili u islam. Naučio je da čita i piše od svog oca, a kasnije je sam nastavio svoje obrazovanje. Dok je bio tinejdžer, provodio je svoje vreme čitajući knjige, uključujući „Kur`an”, „Mafatih-ul-DŽinan”, „Masnavi”, dela „Sadija Širazija” i „Hafezov Divan”. Godine 1944. napustio je svoj rodni grad i došao da živi u Teheran. Azar Jazdi je radio kao građevinski radnik i običaan radnik u radionicama čarapa, izdavačkim kućama i knjižarama. Radio je za izdavačke kuće kao što su „Amir Kavir”, „Ašrafi” i „Etela`at”.[2][3] NJegov usvojeni sin Mohamad Saburi se 1949. upoznao sa Azarom Jazdijem. Mohamad je bio zaposlen u fotografskoj kući u Jazdu u kojoj je i Azar Jazdi radio. U stvari, Azar Jazdi je napustio firmu kada je naišao na osmogodišnjeg Mohameda koji je plakao nakon što ga je vlasnik firme odbio. Usvojio ga je po savetu jednog od njegovih prijatelja.

„Podsticanje je glavni faktor koji tera osobu da započne neki zadatak i da ga nastavi. Nisam imao nikoga da me ohrabi (kada sam bio mlad), a moji roditelji su me prekorevali zbog toga što pišem detinjaste priče“

rekao je Azar Jazdi tokom ceremonije koju je, u njegovu čast, održala Udruženje iranskih uzornih ličnosti u februaru 2007. godine.

„Kada sam imao 35 godina, napustio sam Jazd i kasnije sam počeo čitati „Kalilu i Dimnu”, što je bilo veoma teško. Međutim, bilo mi je vrlo lepo i nakon toga sam odlučio da pišem za decu. Nisam tražio ni slave ni novca, ja sam samo želeo da uradim dobar posao, pa sam napisao Dobre priče za dobru decu“

, rekao je on tokom pomenute ceremonije. Azar Jazdi se nikad nije ženio. Jednom su ga pitali koji je razlog za to i on se našalio:

„Ne bih mogao da živim sa ludom ženom, a da je ona mudra žena, nikad ne bi mogla živeti sa mnom!“

Verovao je da mu život duguje nešto,

rekavši: „Često sam bio samo na nečijoj usluzi, uvek sam štedeo i bilo mi je teško da to činim.“

„Nikada ne jedem dobro, osim na zabavama ili ovde (u domu njegovog usvojenog sina u Karadžu). Nikad nisam lepo obučen. Neki ljudi smatraju da sam škrtica zbog mog štedljivog načina života. Kada nemam prihoda, moram da budem štedljiv . Hvala Bogu da nikada nisam učinio zlo i nikada nisam bio na lošem glasu.“

Azar Jazdi je umro 2009. godine, nakon kraće bolesti u bolnici Teheran Atijeh, a njegovo telo je sahranjeno u njegovom rodnom gradu, Jazdu.[4][5] Dan njegove smrti izabran je za Nacionalni dan dečije književnosti.[6]

Knjige
Najpoznatija knjiga Azar Jazdija bila je Dobre priče za dobru decu (قصه‌های خوب برای بچه‌های خوب) štampana u osam knjiga. Radi se o zbirci priča i basni koje su izabrane na osnovu nekoliko dela klasične persijske literature, uključujući „Kalilu va Dimna”, „Đulistan”, „Masnavi-e Ma`navi”, „Marzban-Nameh”, „Sindbad-Name”, „Kabus-Name”, „Makalat Šamsa Tabrizija”, „DŽami`-ul-Hikajat”, „Sijasat-Name”, i nekih priča iz Kur`ana i života Muhameda i Četrnaest Nepogrešivih. Knjiga je dobila nagradu UNESCO-a 1966. godine i bila je najbolja knjiga godine 1967. godine, osvojivši Imperijalnu nagradu za knjigu godine (جایزه سلطنتی کتاب سال).[3][7] „Dobre priče za dobru decu” je prevedena na razne jezike, uključujući španski[8], jermenski,[9][10] Chinese,[11] kineski i ruski.[12] Azar Jazdi je planirao da načini još knjiga za ovaj serijal. Još je i autor „Nestašne mačke”, „Razigrane mačke”, „Prostih priča”, `Poezije šećera i Med`a i „Masnavija Dobre Dece”. Još jedno od njegovih dela, „Adam”, izabrano je za najbolju knjigu godine 1968.
81456897 Persijske bajke - Mahdi Azar Jazdi

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.