pregleda

Grčke tragedije - Eshil, Sofoklo, Euripid


Cena:
1.290 din
Želi ovaj predmet: 2
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

- Okovani prometej
- Car Edip
- Antigona
- Medeja

Antička tragedija ili grčka tragedija je pozorišni žanr koji je nastao u antičkoj Grčkoj. Svoju najznačajniju formu stekla je u 5. veku p. n. e. Najvažniji pisci tragedija su Eshil, Sofokle i Euripid.
Naziv
Termin tragedija (složenica nastala od grčkih reči tragos (grč. τράγος) „jarac“ i oide (grč. ωδη) „pesma“) kao naziv književne vrste javio se u Atini krajem 6. veka p. n. e. Postoji nekoliko hipotetičkih tumačenja ovog naziva. Pretpostavlja se da je označavao „pesmu prilikom žrtvovanja jarca“ ili „pesmu koja se peva da se osvoji jarac kao nagrada“ ili „pesmu kostimiranih pevača, članova hora, obučenih u jareće kože“.
Postanak i razvoj
Tragedije su izvođene za vreme praznika u čast boga Dionisa, o Velikim ili Gradskim Dionisijama od 9. do 13. dana meseca elafeboliona (mart-april) i o Lenejama od 11. do 13. antesteriona (februar-mart). Tom prilikom su se nadmetala tri tragička pesnika, svaki jednom trilogijom, ili, ako se računa i satirska drama, tetralogijom, i tri ili pet komičkih pesnika, svaki jednom komedijom. Tetralogije su obično predstavljale jednu organsku, sadržajnu celinu obrađujući jedan i to isti mit. To nije bio uvek slučaj; svaka tragedija mogla je da bude posebna sadržajna celina. O takmičenju sastavljan je zapisnik koji se zvao didaskalija. Didaskalija je sadržala naziv arhonta, praznik, imena pesnika i horega koji su se nadmetali, natpise drama kojima su se pesnici takmičili, imena protagonista i sudijsku ocenu.
Grčka tragedija se razvila iz horskih priredbi ritualno-religijske prirode. U njima je horska pesma bila praćena svirkom i igrom koja je sadržala dramski element. Igra je «predstavljala» (prvobitno značenje grčke reči mimezis) neki mit strogo stilizovanim i konvencionalnim načinom glume. Razvijena atička tragedija sačuvala je sva tri osnovna elementa horske priredbe iz koje je potekla: horski, dramski i religiozni element. Od samih početaka grčka tragedija bila je u vezi sa kultom boga Dionisa (prvobitno seoski i vegetativni), rasprostranjenim među srednjim i nižim slojevima grčkog stanovništva. Kod starih Helena prikazivanje tragedije predstavljalo je službu bogu, deo državnog kulta i po tome se helenska tragedija razlikovala od potonjih, modernih. Širenju i jačanju kulta boga Dionisa doprineli su grčki tirani u 6. veku p. n. e. koji su na taj način pokušavali da suzbiju društveni uticaj aristokrata u čijim su rukama bili kultovi starijih, olimpijskih božanstava. Za vreme vladavine atinskog tiranina Pizistrata oko godine 535. p. n. e. prvi put je izvedena tragedija o Velikim ili Gradskim Dionisijama. I tokom 5. veka p. n. e. prikazivanje tragedija bilo je sastavni deo prolećnih svetkovina.
Tvorcem tragedije smatra se pesnik Tespid (oko 535. p. n. e.). Njemu se pripisuje uvođenje prvog glumca i maski. Nepouzdani su i podaci da je Tespis uveo prolog i govorne odseke u horsku priredbu iz koje proizišla tragedija. Frinihu se pripisuje uvođenje maske za ženske likove i tetrametar, a razvoju tragedije je doprineo obradom tema teških patnji i stradanja iz mitologije.
Broj glumaca je u početku bio ograničen, i svi su bili muškarci. U početku je sve uloge igrao jedan glumac. Eshil je uveo drugog glumca, a Sofokle trećeg. Hor je u tragediji bio sastavljen od dvanaest horeuta, kasnije (za Sofokla) od petnaest, a u komediji od dvadeset i četiri. U različitim periodima hor je imao razne zadatke. Tako je kod Eshila hor učestvovao u samoj radnji. I kada ne učestvuje u radnji, hor prati sa dubokim saosećanjem sudbinu karaktera na pozornici. Sofoklov hor ne utiče na radnju, on je samo pasivni posmatrač, radnju prati sa interesovanjem, a u svom sudu se ne uzdiže nad običnim ljudima. Kod Euripida horske partije zauzimaju još manje prostora i gube na značaju. Ono što se kod Euripida tek pojavljuje, kod potonjih pesnika preovlađuje: horske pesme su izgubile svaku vezu sa radnjom i postale su goli umeci.
Grčka tragedija je svoj puni, razvijeni umetnički oblik dostigla tokom 5. veka p. n. e. u doba obaranja tiranide i uspostavljanja atinske demokratije, odražavajući duh koji je vladao u Atini od vremena velikih grčkih pobeda nad Persijancima (490. p. n. e. Maraton, 480–479. p. n. e. Salamina i Plateja) do sloma atinske moći u sukobima sa Spartom (peloponeski ratovi, konačan poraz Atinjana 404. p. n. e.) Najznačajniji tragediografi tog perioda su Eshil (oko 525–456. p. n. e), Sofokle (496–406. p. n. e.) i Euripid (480–406. p. n. e.). Sačuvan je srazmerno mali broj dela ovih pesnika. Sedam sačuvanih Eshilovih su tragedija: Persijanci, Sedmorica protiv Tebe, Hiketide („Pribeglice“), trilogija Orestija koju sačinjavaju Agamemnon, Hoefore, („Pokajnice“ ili „Žrtva na grobu“) i Eumenide i Okovani Prometej. Takođe je sačuvano sedam Sofoklovih tragedija: Ajant, Trahinjanke, Antigona, Kralj Edip, Elektra, Filoktet, Edip na Kolonu i sedamnaest Euripidovih tragedija (kojima je kao 18. pridružen Res u čiju se autentičnost sumnja): Alkesta, Medeja, Heraklidi, Andromaha, Hekaba i Hiketide, Hipolit, Elektra i Herakle, Trojanke, Ifigenija na Tauridi, Helena, Ion, Feničanke, Orest, Ifigenija u Aulidi i Bakhantkinje.
Sačuvana su uglavnom najbolja dela trojice tragediografa koja su već antički filolozi svrstali u antologijska izdanja.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 81007649
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

- Okovani prometej
- Car Edip
- Antigona
- Medeja

Antička tragedija ili grčka tragedija je pozorišni žanr koji je nastao u antičkoj Grčkoj. Svoju najznačajniju formu stekla je u 5. veku p. n. e. Najvažniji pisci tragedija su Eshil, Sofokle i Euripid.
Naziv
Termin tragedija (složenica nastala od grčkih reči tragos (grč. τράγος) „jarac“ i oide (grč. ωδη) „pesma“) kao naziv književne vrste javio se u Atini krajem 6. veka p. n. e. Postoji nekoliko hipotetičkih tumačenja ovog naziva. Pretpostavlja se da je označavao „pesmu prilikom žrtvovanja jarca“ ili „pesmu koja se peva da se osvoji jarac kao nagrada“ ili „pesmu kostimiranih pevača, članova hora, obučenih u jareće kože“.
Postanak i razvoj
Tragedije su izvođene za vreme praznika u čast boga Dionisa, o Velikim ili Gradskim Dionisijama od 9. do 13. dana meseca elafeboliona (mart-april) i o Lenejama od 11. do 13. antesteriona (februar-mart). Tom prilikom su se nadmetala tri tragička pesnika, svaki jednom trilogijom, ili, ako se računa i satirska drama, tetralogijom, i tri ili pet komičkih pesnika, svaki jednom komedijom. Tetralogije su obično predstavljale jednu organsku, sadržajnu celinu obrađujući jedan i to isti mit. To nije bio uvek slučaj; svaka tragedija mogla je da bude posebna sadržajna celina. O takmičenju sastavljan je zapisnik koji se zvao didaskalija. Didaskalija je sadržala naziv arhonta, praznik, imena pesnika i horega koji su se nadmetali, natpise drama kojima su se pesnici takmičili, imena protagonista i sudijsku ocenu.
Grčka tragedija se razvila iz horskih priredbi ritualno-religijske prirode. U njima je horska pesma bila praćena svirkom i igrom koja je sadržala dramski element. Igra je «predstavljala» (prvobitno značenje grčke reči mimezis) neki mit strogo stilizovanim i konvencionalnim načinom glume. Razvijena atička tragedija sačuvala je sva tri osnovna elementa horske priredbe iz koje je potekla: horski, dramski i religiozni element. Od samih početaka grčka tragedija bila je u vezi sa kultom boga Dionisa (prvobitno seoski i vegetativni), rasprostranjenim među srednjim i nižim slojevima grčkog stanovništva. Kod starih Helena prikazivanje tragedije predstavljalo je službu bogu, deo državnog kulta i po tome se helenska tragedija razlikovala od potonjih, modernih. Širenju i jačanju kulta boga Dionisa doprineli su grčki tirani u 6. veku p. n. e. koji su na taj način pokušavali da suzbiju društveni uticaj aristokrata u čijim su rukama bili kultovi starijih, olimpijskih božanstava. Za vreme vladavine atinskog tiranina Pizistrata oko godine 535. p. n. e. prvi put je izvedena tragedija o Velikim ili Gradskim Dionisijama. I tokom 5. veka p. n. e. prikazivanje tragedija bilo je sastavni deo prolećnih svetkovina.
Tvorcem tragedije smatra se pesnik Tespid (oko 535. p. n. e.). Njemu se pripisuje uvođenje prvog glumca i maski. Nepouzdani su i podaci da je Tespis uveo prolog i govorne odseke u horsku priredbu iz koje proizišla tragedija. Frinihu se pripisuje uvođenje maske za ženske likove i tetrametar, a razvoju tragedije je doprineo obradom tema teških patnji i stradanja iz mitologije.
Broj glumaca je u početku bio ograničen, i svi su bili muškarci. U početku je sve uloge igrao jedan glumac. Eshil je uveo drugog glumca, a Sofokle trećeg. Hor je u tragediji bio sastavljen od dvanaest horeuta, kasnije (za Sofokla) od petnaest, a u komediji od dvadeset i četiri. U različitim periodima hor je imao razne zadatke. Tako je kod Eshila hor učestvovao u samoj radnji. I kada ne učestvuje u radnji, hor prati sa dubokim saosećanjem sudbinu karaktera na pozornici. Sofoklov hor ne utiče na radnju, on je samo pasivni posmatrač, radnju prati sa interesovanjem, a u svom sudu se ne uzdiže nad običnim ljudima. Kod Euripida horske partije zauzimaju još manje prostora i gube na značaju. Ono što se kod Euripida tek pojavljuje, kod potonjih pesnika preovlađuje: horske pesme su izgubile svaku vezu sa radnjom i postale su goli umeci.
Grčka tragedija je svoj puni, razvijeni umetnički oblik dostigla tokom 5. veka p. n. e. u doba obaranja tiranide i uspostavljanja atinske demokratije, odražavajući duh koji je vladao u Atini od vremena velikih grčkih pobeda nad Persijancima (490. p. n. e. Maraton, 480–479. p. n. e. Salamina i Plateja) do sloma atinske moći u sukobima sa Spartom (peloponeski ratovi, konačan poraz Atinjana 404. p. n. e.) Najznačajniji tragediografi tog perioda su Eshil (oko 525–456. p. n. e), Sofokle (496–406. p. n. e.) i Euripid (480–406. p. n. e.). Sačuvan je srazmerno mali broj dela ovih pesnika. Sedam sačuvanih Eshilovih su tragedija: Persijanci, Sedmorica protiv Tebe, Hiketide („Pribeglice“), trilogija Orestija koju sačinjavaju Agamemnon, Hoefore, („Pokajnice“ ili „Žrtva na grobu“) i Eumenide i Okovani Prometej. Takođe je sačuvano sedam Sofoklovih tragedija: Ajant, Trahinjanke, Antigona, Kralj Edip, Elektra, Filoktet, Edip na Kolonu i sedamnaest Euripidovih tragedija (kojima je kao 18. pridružen Res u čiju se autentičnost sumnja): Alkesta, Medeja, Heraklidi, Andromaha, Hekaba i Hiketide, Hipolit, Elektra i Herakle, Trojanke, Ifigenija na Tauridi, Helena, Ion, Feničanke, Orest, Ifigenija u Aulidi i Bakhantkinje.
Sačuvana su uglavnom najbolja dela trojice tragediografa koja su već antički filolozi svrstali u antologijska izdanja.
81007649 Grčke tragedije - Eshil, Sofoklo, Euripid

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.