Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Enver Colakovic - Legenda o Ali-pasi

Islamska zajednica, Zagreb, 1989.
Tvrdi povez, 436 strana.
RETKO!

Enver Čolaković bio je bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac.

Prevodio je s mađarskog i njemačkog jezika, objavljivao je i stručne tekstove iz fizike i matematike, a radio je kao profesor, pozorišni režiser, korektor i urednik. Najpoznatiji je po svom romanu Legenda o Ali-paši iz 1944.
Biografija

Rođen je 27. maja 1913. u Budimpešti od oca Vejsilbega i majke Ilone Mednyanszki, Mađarice.[1] Prve godine života proveo je selio se sa roditeljima različitim krajevima regije. Nakon Prvog svjetskog rata s porodicom se nastanio u Sarajevu.

Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a 1959. diplomirao je historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na dva jezika: bosanskom i mađarskom. Između 1931. i 1939. pisao je na mađarskom i njemačkom jeziku.[1] U tom periodu objavljuje svoja najranija djela, razne pjesme, pripovijetke, eseje i prepjeve s drugih jezika.

Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu, gdje nastavlja s objavljivanjem pripovjedaka i eseja. Između 1939. i 1945. objavio je dvadesetak pripovijedaka i novela, kratki roman Mujića Hanka, te niz eseja i prikaza.[1]

Osim najvažnijeg djela iz tog perioda, romana Legenda o Ali-paši, Čolaković 1942. završava i autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje iako će poslije biti proganjan i pritvaran, a u njemu opisuje savremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Jevreja, Srba i zatiranje muslimanskih sela.[2]

Nakon što su mu 1944. poginuli roditelji u bombardiranju Sarajeva, seli se u Zagreb, gdje ostaje do smrti. Iste godine na poziv Ante Pavelića prihvata poziciju atašea za kulturu pri poslanstvu Nezavisne Države Hrvatske u Mađarskoj, te odlazi u Budimpeštu, odakle se vraća sa slomom pronacističke vlasti u toj zemlji. Po završetku rata nove jugoslavenske vlasti privodile su ga nekoliko puta, ali optužnica nije podignuta, pa je veoma brzo pušten. Nakon rata anonimno objavljuje prijevode djela Ervina Šinke s mađarskog (tri romana, knjige pripovjedaka i brojnih eseja). Četvrt stoljeća kasnije izašlo je drugo izdanje njegovog romana (1970). Iza Čolakovića je ostalo mnogo djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovjedaka, brojne knjige poezije i prijevoda te dnevnici.[1]

Umro je 18. augusta 1976. od posljedica srčanog udara.

U njegovu čast danas jedna ulica u Sarajevu nosi njegovo ime, kao i nekoliko osnovnih škola u Bosni i Hercegovini.
Bibliografija

Legenda o Ali-paši, Zagreb, 1944, 1970, 1989; Sarajevo 1991, 1997, 1998.
Moja žena krpi čarape, salonska komedija, 1943.
Mali svijet, Zagreb, 1991.
Gyula Illyés, Poezija, Zagreb, 1971.
Zoltán Csuka, Moje dvije domovine, Sarajevo, 1972.
Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb, 1975.
Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb, 1978.
Izabrane pjesme, Zagreb, 1990.
Lokljani. Iz Bosne o Bosni, Zagreb, 1991.
Bosni, Zagreb, 1998.
Pismo majci, Sarajevo, 2013.
Melun, Sarajevo, 2023.

Nagrade

Nagrada Matice hrvatske za najbolji roman (1943 – Legenda o Ali-paši)
Plaketa Društva pisaca Mađarske Pro Litteris Hungaricis, Petőfi za prevodilački rad s mađarskog i njemačkog jezika
Plaketa i visoko odlikovanje predsjednika Republike Austrije – Austrijski Križ časti za nauku i umjetnost I reda (1970)
Legenda o Ali-paši je djelo bosanskohercegovačkog književnika Envera Čolakovića.
O autoru

Enver Čolaković (1913. Budimpešta - 1976. Zagreb) studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a historiju u Zagrebu. Pisati je počeo kao dječak, i to na dva jezika: hrvatskom i mađarskom. U periodu do 1945. objavio je više pripovijedaka i eseja te roman Legenda o Ali-paši (1944).
Radnja

U ovoj knjizi se radi o hamalu Aliji, njegovom putu do bogatstva i ujedno o njegovoj velikoj ljubavi. Alija je mladi hamal dobrog srca koji svima pomaže, dobio je nadimak Alija Lepir zbog njegovog dobrog karaktera i ljubavi prema Suncu. Uvijek je veseo i radostan i osoba koja je uvijek rado viđena i veoma znana. Alija je zaljubljen u Almasu, kćer Mehage bakala, ali se nikada nije usudio pokazati joj svoju ljubav, te se ona udaje za drugog, Ismet-efendiju. Međutim, Almasa nije bila sretna u tom braku prvenstveno zbog Ismetove teške bolesti, za koju joj on nije rekao prije braka. U tom periodu Aliji se za pomoć obratio mrzovoljni i škrti Mula-Hasan dedo koji mu je jednom prilikom pokazao svoje skriveno blago. Jedno vrijeme Alija je bio u Travniku, gdje ga je poslao Ali-hodža, čovjek koji ga je volio kao vlastitog sina. Tamo je patio za svojom Almasom, ali se brzo vratio kući i našao dugo traženu sreću. Nakon smrti dede, Alija kupuje dedinu kuću u kojoj pronalazi bogatstvo. Vjenčava se sa Almasom, koja se nešto prije razvela od Ismet-efendije, koji je otišao iz Sarajeva i postaje Ali-paša. Osvojio je svoju voljenu i postao bogat, ali je njegova duša ostala ista. Volio je pomagati drugima, pogotovo nakon što je stekao puno novca. Ovo je topla ljudska priča o čovjeku koji je našao dugo traženu sreću, i dobio sve što je želio, zahvaljujući svojoj dobroti.
Jezik i stil

- Epiteti:Crna noć, hladni dan, sretna majka, nov rad, stari čovjek, lijep grad,umorni pas, crne brčine, bolji svijet
- Personifikacije: čaršija je, dakle, živjela tiho; brige su bile svedene na prepričavanja; crkve su pozivale na jutarnju molitvu; gradske kapije se otvaraju.
- Metafore: blage i glupe oči; manjih prodaja; mirnim Sarajevom; čudni vilajet; krupni glas.
- Onomatopeje: zvonjivom dozivale; melodiozno pjevali; pozdravljaju se tihim glasom; glas mu se zaori.
- Komparacije (Usporedbe): našao je na cepenku kao i uvijek hamala Aliju; kapi padaju brzo kao da se nadmeću; noge dršću kao lišće žalosne vrbe.