ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Biblioteka Lastavica predstavlja pažljivo odabrana, najlepša klasična dela srpske i svetske književnosti za decu. Osmišljena sa ciljem da vas upozna i podseti na čudesne priče koje nikada ne zastarevaju, a koje su voleli i naše mame, tate, bake i deke. Lastavica raširenih krila donosi celokupna dela.Roman Bez porodice je priča o dečaku Remiju, siročetu koje provodi život lutajući drumovima Francuske sa trupom sinjora Vitalisa, njegovom teškom životu punom odricanja i nemaštine, ali u isto vreme punom slobode, iskrenih prijateljstava i ljubavi, i potrazi za onim najvrednijim u životu svakog od nas – porodicom.


Hector-Henri Malot (Hector Malot) (francuski izgovor: [ɛktɔʁ malo]; 20. svibnja 1830. - 18. srpnja 1907.) bio je francuski pisac rođen u La Bouilleu, Seine-Maritime. Studirao je pravo u Rouenu i Parizu, ali je s vremenom književnost postala njegova strast. Radio je kao dramski kritičar za Lloyd Francais i kao književni kritičar za L`Opinion Nationale.[1]

Njegova prva knjiga, objavljena 1859., bila je Les Amants. Ukupno je Malot napisao preko 70 knjiga. Daleko njegova najpoznatija knjiga je Sans Famille (Ničiji dječak, 1878.), koja se bavi putovanjima mladog siročeta Remi, koji je prodan uličnom sviraču Vitalisu u dobi od 8 godina. Sans Famille stekla je slavu kao dječja knjiga, iako izvorno nije bila zamišljena kao takva.

Osobni život
Rođenje
Roditelji Hectora Malota su Marie-Anne-Victoire Le Bourgeois i Jean Baptiste Malot. Vjenčali su se 30. rujna 1826., svaki po drugi put.[2]

Iz zajednice je prvo rođeno dijete po imenu Victor koje je umrlo u mladoj dobi. 20. svibnja 1830. Hector je rođen u obiteljskoj kući La Bouille, na obalama Seine.[3]

Nekoliko sati nakon njegova rođenja jedrilica usidrena ispred kuće iznenada opasno skreće prema njoj. Svojim pramčanim brodom razbija prozor novorođenčetove sobe. Kad se gomila okupi, pronađu malog Hectora kako mirno spava kao da se ništa nije dogodilo, što se smatra predznakom neobične sudbine.[4]

Djetinjstvo i mladost
Od La Bouillea do Bosc-Bénard-Commina
Hector prve godine djetinjstva provodi u La Bouilleu. Promatra brodove koji ukrcavaju ili iskrcavaju svoj teret, one koji odlaze u daleka odredišta; on promatra prolaz skele, dolaske i odlaske diližansa, goste gostionica itd.

U listopadu 1835. Hectorova obitelj napušta obale Seine kako bi se nastanila u Bosc-Bénard-Comminu u departmanu Eure. Ovaj potez uslijedio je nakon što je Jean-Baptiste Malot prenio svoju radnu sobu La Bouille svom zetu. Postaje mirovni sudac za kanton Bourgtheroulde.[5]

Ovo novo okruženje dopušta Hectorov okus čitanja. Ostaje zaključan satima gutajući knjige, radije napušta sate francuskog kako bi čitao Racinea, Lesagea ili čak Molièrea. [6]

Hector počinje cijeniti život na selu i upušta se u brojne eskapade tijekom kojih je “otkrio prirodu, ciklus godišnjih doba i usjeve, zainteresirao se za drveće, cvijeće, kukce, životinje...”. Razvio je ukus za prirodu i botaniku koji će trajati cijeli život.[7]

Internat u Rouenu
U dobi od 9 godina, s obzirom na loš napredak Hectora u obrazovanju, otac ga šalje u internat u Rouenu. Marie-Anne-Victoire čini sve što je moguće da odgodi ovaj rok, ali Jean-Baptisteova odluka je konačna. Hector odlazi u listopadu 1839.[8]

Hector stiže u Rouen u institut Heudron i Lamardeley, koji pohađaju uglavnom sinovi dobrostojećih seljaka i uglednika regije. Ovdje se sprijateljuje s budućim književnim kritičarom Julesom Levalloisom. [9]

Tri godine kasnije, 1842., Hector pohađa srednju školu Corneille u Rouenu, ali jedva da se ističe u učenju, pateći od školskog sustava u kojem osjeća da se ne može izraziti. Najviše voli sat povijesti, s profesoricom koju smatra originalnom, slobodoumnom osobom.