ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: St
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Dido Sotiriou (rođena Pappa; alternativni načini pisanja: Dido Sotiriu, Dido Sotiriyu; grčki: Διδώ Σωτηρίου; 18. veljače 1909. - 23. rujna 2004.)[1] je bio grčki romanopisac, novinar i dramatičar.

Život
Sotiriou je rođena u Aydınu, u zapadnoj Anatoliji iu to vrijeme dijelu Osmanskog Carstva, kao kći Evangelosa Pappasa i Marianthi Papadopoulou, [2] u bogatoj i poliglotskoj buržoaskoj obitelji Rûm koja je živjela u velebnoj kući. Njezino djetinjstvo, rekla je Sotiriou, činilo joj se kao `beskrajna bajka`. Imala je dvoje starije i dvoje mlađe braće i sestara. Nakon što joj je otac, poduzetnik, bankrotirao, a obitelj osiromašila, Dido, koja je tada imala oko osam godina, poslana je svom bogatom ujaku i njegovom suprugu u Atenu, gdje se kasnije školovala. Sotiriou je kasnije opisala ovo odvajanje od svoje obitelji kao `moje prvo iskustvo kao izbjeglica`.[3] Godine 1919. obitelj se preselila u Smirnu (danas İzmir), u to vrijeme okupiranu od strane Grčke, ali 1922. Turska je odbila grčku invaziju Male Azije (Grčko-turski rat), a Sotiriouova obitelj je morala napustiti Smirnu zbog pakla i pokolja koji su uslijedili 1922. (knjiga Marjorie Housepian).

Obitelj je pristala u luci Pirej, gdje je otac radio na dokovima i na brodovima kao činovnik. U Ateni je odrasla u kući svoje tetke u imućnoj sredini srednje klase. Tamo je završila studij pohađajući Francuski institut i imajući za učitelje Kostasa Paroritisa i Sofiju Mavroeidis-Papadakis [2], a kasnije je pohađala Sorbonnu.[4] No, kako je sama objasnila, u tom je razdoblju razvila snažan osjećaj socijalne pravde, posebice zbog kontrasta između vlastite privilegirane situacije i skromnog načina života njezinih roditelja i braće i sestara.[5] Postala je članica sindikata i tako došla u ljevičarski pokret. Godine 1933. pristupila je antifašističkoj fronti. Godine 1935. upoznala je u Ženevi kolegicu Vladimira Lenjina Alexandru Kollontai, a 1945. bila je suosnivačica Ženske međunarodne demokratske federacije u Parizu.[2] Godine 1936. započela je svoju novinarsku karijeru.[2] Borila se protiv diktature Ioannisa Metaxasa, a kasnije, u razdoblju okupacije sila Osovine, pridružila se Komunističkoj partiji Grčke i radila za podzemne antifašističke novine.[4]

Sotiriou je u intervjuu iz 1989. izjavila da je od početka svog političkog angažmana 1932. uvijek stajala `na lijevom krilu`. Bila je ponosna što se odrekla i svog nasljedstva i baštine svoje tete, s ciljem da bude slobodna i da može raditi što želi.[6]

Putujući u Pariz, upoznala je pisce kao što su André Malraux, André Gide i Louis Aragon. U 1950-ima je i sama počela pisati romane, `istinu govoreći`.


Protagonisti `Zbogom Anatolijo` žive u malom grčkom selu blizu Efeza, poput Şirincea (na slici).
Godine 1959. objavila je svoj prvi roman, The Dead Await (`Οι νεκροί περιμένουν`).[2] Godine 1962. pojavila se Krvava zemlja (`Ματωμένα Χώματα`; naslov engleskog izdanja: `Zbogom Anatolijo`), vjerojatno njezin najveći uspjeh. Knjiga se bavi traumom grčko-turske razmjene stanovništva i protjerivanjem Grka iz Male Azije. U predgovoru Sotiriou spominje da je roman napisala na temelju sjećanja malog maloazijskog farmera po imenu Axiotis Manolis, koji je proživio događaje kao očevidac. Iz njegove perspektive, knjiga je napisana u prvom licu. Knjiga je bila (i još uvijek je) vrlo popularna iu Turskoj, vjerojatno zato što, kako je rekao autor, `nema zlih Grka i Turaka, nego samo ljudi koji su žrtve i to skupo plaćaju`. Knjiga je pretiskana šezdeset pet puta u Grčkoj i prevedena na šest jezika, uključujući turski 1970. i francuski 1996. [4] Tema romana objavljenog 1976., Zapovijed (`Εντολή`), vrijeme je grčkog građanskog rata i tajnih makinacija protiv grčke demokracije. Tu je prikazana sudbina Nikosa Beloyannisa, borca ​​komunističkog pokreta otpora koji je pogubljen 1952. godine.[2] Drugo djelo je Katedafizometha (`Shattered`), objavljeno 1982. [2]

Sotiriou je bila glavna urednica ženskog časopisa, Gynaika (`Žena`), i vanjskopolitički komentator u raznim novinama, kao što su Neos Kosmos (`Novi svijet`) i dnevnik grčke komunističke partije Rizospastis, gdje je postala glavna urednica od 1944.[2] Kao romanopisac dobila je mnoge nagrade.

Godine 1986. bila je sa Zulfu Livanelijem i Mikisom Theodorakisom među osnivačima Udruge za tursko-grčko prijateljstvo (Daphne/Defne).

Umrla je u Ateni u 95. godini od upale pluća.[7]

Kulturna nagrada Dido Sotiriou, koju dodjeljuje Hellenic Authors` Society, nazvana je po njoj.

Dido Sotiriou je realistična spisateljica koja koristi samobiografske elemente emocionalno sudjelujući u pustolovinama svojih protagonista.[2] Njezini romani bave se maloazijskom katastrofom, razdobljem građanskog rata i poslijeratnim razdobljem u Grčkoj.