ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Poema `Roždestvo tvoje...` nosi vojvođansku temu sa zapanjujućom autentičnošću i lepotom u govoru... `... To je bilo jedne noći o Božiću, triestosme. Nije mesec na krov seo senke prstom da našara. Nije nebo bilo usna što će oku reći osmeh, otečeno, teško nebo, niz smrznuta polja stara. Vojvodina...`,
Miroslav „Mika“ Antić rođen je 14. 3. 1932. u Mokrinu kod Kikinde. Osnovnu školu učio u Mokrinu i Pančevu, gde se porodica u leto 1941. preselila iz Mokrina. Gimnaziju pohađao u Pančevu, sedmi razred u Kikindi, maturirao u Pančevu. Studirao slavistiku (ruski i češki jezik) na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Posle mature radio je u tehnici pančevačkog Narodnog pozorišta, a 1951. počeo se baviti novinarstvom u listu „Pančevac“. Prešao 1954. u Novi Sad i zaposlio se kao novinar u „Dnevniku“, radeći jedno vreme u izdanju sredom – „Novosadskom dnevniku“, do 1959.
Više od godinu dana bio u Beogradu urednik „Pionira“ (1959–1960). Po povratku u Novi Sad 1961. član je redakcije u „Izdavačkom odeljenju Foruma“, a od 1962. do penzionisanja (zbog bolesti) – novinar u novinskoj „Izdavačkoj kući Dnevnik“ — saradnik kulturne rubrike i slobodni reporter u listu Dnevnik, glavni urednik revije za džez i zabavnu muziku Ritam (1962–1965), obnovio i radio kao glavni urednik „Neven Čika Jove Zmaja“ (1979) kao scenarista i reditelj radio na dokumentarnim i igranim filmovima, a kao slikar naslikao impresivnu galeriju slika (ulja, kolaža) i samostalno izlagao u Zagrebu, Sarajevu, Novom Sadu, Kikindi, Mokrinu.
Prema njegovim stihovima komponovao je više zabavnih pesama koje su bile zapažene na festivalima.
Sem knjiga za odrasle, objavio je i knjige pesama za decu: „Plavi čuperak“, „Garavi sokak“, „Nasmejani svet“, „Šašava knjiga“, „Olovka ne piše srcem“, „Ptice iz šume“, „Tako zamišljam nebo“...
Pesnik koji je svojom poezijom i slikar koji je svojim umetnički radom ostavio neizbrisiv trag.
Prerano je otišao sa ovoga sveta, a u svome relativno kratkom životu dosegao je zvezdano nebo popularnosti, i kod dece i kod odraslih. Bio je svestrani umetnik, pesnik, slikar, sanjar i boem, osobenog životnog i stvaralačkog stila.
Umro je 24. 6. 1986. u Novom Sadu.
Dela
Njegova poznatija dela su:
„Ispričano za proleće“
„Roždestvo tvoje“
„Plavo nebo“
„Olovka piše srcem“
„Nasmejani svet“
„Psovke nežnosti“
„Koncert za 1001 bubanj“ (pesme)
„Mit o ptici“
„Šašava knjiga“
„Izdajstvo lirike“
Za decu je napisao:
„Plavi čuperak“
„Horoskop“ (pesme u prozi napisane za sina Vuka pred njegov polazak u osnovnu školu)
„Prva ljubav“
„Garavi sokak“.
Režirao je filmove „Doručak sa đavolom“, „Sveti pesak“, „Široko je lišće“, „Strašan lav“ i dr.
Pored ovog pisao je dramska dela i jedan roto roman.
Nagrade
Za sva ta dela dobio je mnogobrojna priznanja kao što su: dve „Nevenove“ nagrade, Nagradu za životno delo u poeziji za decu, Goranovu nagradu, Nagradu Sterijinog pozorišta, Zlatnu arenu za filmski scenario, nagradu Oslobođenja Vojvodine, Orden zasluga za narod i dr.
◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼
☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.
☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !
❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗
☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!
☑ Tu sam za sva pitanja!
☑ Knjige saljem nakon uplate!
☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!
☑ Filmski plakati:
☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.
☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...
☑ Antikvarne knjige:
☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.
Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.
Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]
Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.
Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]
Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]
U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]
Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]
Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.
Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.
Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)
Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`