ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Godina izdanja: K208
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


`Poezija i proza Marije Čudine (1937-1986) spadaju u red duhovno najrafiniranijih dela u srpskoj i hrvatskoj književnosti . Ako bismo želeli da preciznije odredimo duhovni prostor njenom delu najbliži bismo bili istini ako kažemo da je M.Cudina najsrodnija umetnicima metafizičarima, dakle onima najređim kod nas. Zašto metafizičarima? Zato što je M. Čudina postavila staro zaboravljeno pitanje o čovekovom položaju u svetu, pa samim tim i u Kosmosu, što se bavila transcendentnim pitanjima uticaja božanskog na čovekov položaj i što je pokušala da utvrdi (ne)mogućnosti savremenog čoveka da svoje apsurdno, bolesno i poniženo stanje prevaziđe opirući se ukletoj ulozi sa ove strane dobra i zla. Očigledno, čovek je pozvan da krene. Ali, kuda da krene?

Ovo pitanje je suština romana Amsterdam, romana koji je ostao gotovo neprimećen kada se 1975. pojavio u beogradskoj sredini, u kojoj je M. Čudina tada živela. Ostao je neprimećen i do dana današnjeg iako je napisan 1967-68. u najboljoj beketovskoj tradiciji koja je tada u našoj književnoj praksi bila nepoznata i strana, u tradiciji koja se danas i ovde prikazuje kao inovacija.

Roman Amsterdam govori o odnosu pojedinca i njegovog okruženja, o odnosu prema drugom pojedincu i prema samom sebi . U svim ovim odnosima isprečila se nesavladiva prepreka pošto su u čoveku pouzdani i konstantni jedino sumnja i neodlučnost, nemogućnost komunikacije sa drugim, besmislenost delanja, jer nema na ovom svetu (niti u ovom romanu) ničeg pouzdanog niti konačnog, ničeg definisanog, sve je hipotetično, moguće koliko i nemoguće, svrhovito koliko i bezrazložno. Ovde je svet prikazan kao lavirint - ili kao pustinja, svejedno - u kome čovek tumara tražeći nešto ali ne znajući šta, izložen zvezdama, ali u mraku. `Mrak je, to je ono veliko ništa koje me ispunjava`, kaže usamljena i neodlučna ličnost romana. Dezorijentisan u vremenu i prostoru, čovek je opterećen slobodom, najvećom božjom datošću: `Jer, čim sam izišao na slobodu... već sam imao briga i muka oko toga`. Čovek je, jednostavno, nesposoban da stigne do cilja, jer ne samo da je taj cilj fatamorgana, nego je besmislen pošto čovek, budući da je tvorac planetarne laži , završava u sopstvenoj, unutrašnjoj pustinji, i u pustinji sveta, u izlišnosti svega postojećeg: `Koliko je besmisleno ići dalje, jer u tome dalje, na kraju toga dalje tek više nema ničeg, to treba zamisliti kao taman otvor`.

Ovo je roman o ljudskioj jedinki koja je izgubila ličnost (ljudski rod je púki lanac slugu), slika sveta u kome su `svi putevi isti` kojima se čovek, umesto da se približava, udaljava. Od čega, pitate? To niko ne zna na ovom usamljenom kloniranom svetu. - Branko Kukić`



Marija Čudina (Lovinac 1937 — Beograd 1986.) je bila jugoslovenska pesnikinja.

Jedno vreme je živela i radila u Zagrebu. Sa Leonidom Šejkom se upoznala u Splitu, gde je on bio u vojsci, a ona kao novinar radila u listu „Slobodna Dalmacija“. U Beogradu je živela od 1966. godine.

Objavila je zbirke pesama: „Nestvarne devojčice“ (1958), „Čađ i pozlata“ (1963), „Pustinja“ (1966) koju je izdala zajedno sa Leonidom Šejkom i Slobodanom Mašićem, „Tigar“ (1971), „Paralelni vulkani“ (1982), „Divlja duša“ (1986) i knjigu proznih zapisa „Amsterdam“ (1975).

Bila je supruga Leonida Šejke i jedan od osnivača Mediale, što je osporavano.


Izvor: zbirke pesama „Nestvarne devojčice“ (1958), „Čađ i pozlata“ (1963), „Pustinja“ (1966) koju je izdala zajedno sa Leonidom Šejkom i Slobodanom Mašićem, „Tigar“ (1971), „Paralelni vulkani“ (1982), „Divlja duša“ (1986) i knjigu proznih zapisa „Amsterdam“ (1975), Narodna biblioteka Srbije.


“Čovjek Divlje duše je melankolik naklonjen iznenadnim i vrućim euforijama, umišljenom ludilu, sudbinskoj predodređenosti, sanjarenju o suicidu, fantazmagoričnoj poročnosti, savršenstvu (u snovima samo); voli osamu, grafičke znakove, stara gotska pismena, inicijale-hijeroglife, ogledala mutna sjaja, bunare, vulkane postavljene paralelno s olujnim morima-oceanima, mjesečev disk, strijele, tigrove. Samovoljan je. Osamljen.”

Ne treba nas čuditi što je Marija Čudina slabo poznata široj javnosti, a još manje to što većina nas nikada nije čula njezino ime tijekom školovanja, iako je zastupljena u gotovo svim antologijama hrvatske suvremene poezije. Marija Čudina nema nevinije ruke, nema domovinu ni Boga, treperavu ljubavnu čežnju ni nostalgiju. Njezino pismo nije autobiografsko niti žensko pismo, već Poezija čistih koncepata.
Autorica je, kako je često spominjano, bježala od svoje biografije i faktografije koliko god je mogla, a Danilo Kiš u svom eseju o pjesnikinji piše: “Na osnovu njenih pesama niko neće moći sastaviti biografiju Marije Čudine. U njima ne možete pratiti pesnikovu privatnu sudbinu; Čudina nema privatne sudbine.”

Rođena je u Lici 1937. godine, završila gimnaziju u Sisku, a potom u Zagrebu studirala jugoslavenske jezike i književnosti. Prekinuvši studij, neko je vrijeme radila kao novinarka u Slobodnoj Dalmaciji. 1961. godine udaje se za umjetnika Leonida Šejku te sele zajedno u Beograd gdje će ostati do njezine smrti 1986. godine.

Ovi šturi podaci su gotovo sve što znamo o njezinom životu, kao i to da je bila aktivna sudionica u nadrealističkoj umjetničkoj grupi Mediala koju je osnovao Šejka, no to njezino sudjelovanje bilo je često osporavano.
Bila je tiha pratnja svih aktivnosti grupe i ostala potpuno marginalizirana, nigdje navedena članica. Ovu nepravdu pokušao je ispraviti dokumentarni televizijski esej iz 1993. godine Ogledalo pesnika – Marija Čudina redatelja Slobodana Ž. Jovanovića koji je svojedobno bio uvršten u selekciju internacionalnog festivala kratkog filma u Torontu, no danas se do njega teško može doći.

Prve je pjesme Čudina objavila u Poletu 1954., te nastavila razvijati svoj pjesnički stil surađujući sa brojnim časopisima poput Krugova, Mogućnosti, Kola, Suvremenika. Prva zbirka Nestvarne djevojčice izdana je 1959., a nakon toga je uslijedila Čađ i Pozlata 1963.

U ranim zbirkama Čudinin pjesnički subjekt još je djelomice naivan, iako pesimističan i već raz-očaran u svojoj viziji svijeta, kao da nije spreman do kraja se predati gnostičkom doživljaju ljudskog života kao potpunog promašaja, koji zaokružuje njezine kasnije poeme.