| Cena: |
| Stanje: | Nekorišćen |
| Garancija: | Ne |
| Isporuka: | Pošta CC paket (Pošta) Post Express |
| Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) |
| Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 0000
Autor: Domaći
Jezik: Srpski
Nova, nekorišćena
Kratkoje napisanije o spokojnoj žizni / Aleksije Vezilić
priredila Mirjana D. Stefanović
Hrptni naslov O spokojnoj žizni
Vrsta građe poezija
Jezik crkvenoslovenski
Beograd : Službeni glasnik, 2011
Fizički opis 225 str. ; 18 cm
Biblioteka Književne nauke. Kolekcija Nova srpska književnost XVIII-XX veka
Tiraž 300
Hronološka tablica: str. 181-183
Napomena o priređivanju: str. 185-188
Rečnik manje poznatih reči i pojmova: str. 189-196
Str. 199-221: Živa tradicija srpske lirike / Mirjana D. Stefanović
Napomene i bibliografske reference uz tekst
Bibliografija: str. 179-180.
Predmetne odrednice
Vezilić, Aleksije, 1753-1792 -- `Kratkoje napisanije o spokojnoj žizni`
Aleksije Vezilić (Stari Ker, 17. mart 1753 — Novi Sad, 12. januar 1792) bio je srpski lirski pesnik. On je Srbima predstavio nemačku verziju prosvetiteljstva. Svrštava se u red rodonačelnika modernog srpskog pesništva.
Njegovo delo Kratkoje napisanije o spokojnoj žizni (Kratkoje napisanije o spokojnoj žizni) iz 1788. predstavlja prvu zbirku stihova u modernoj srpskoj književnosti. Ova knjiga sastoji se iz dva dela i predstavlja niz pobožno-poučnih razmišljanja o životu i ljudskim strastima. Sve pesme iz prvog dela čine jednu moralnu celinu, u duhu antičkog stoicizma i hrišćanskog suzbijanja strasti. Hrišćansko nadahnuće je osnovno i glavno, ali obilato je poduprto idejama i navodima klasičnih filozofa i pesnika. U drugom delu su prigodne i kitnjaste pohvale važnijim Srbima iz svih staleža. Na više mesta Vezilić izlaže moderne i prosvetiteljske misli, koje odaju savremenika Josifa II i pristalicu Dositeja Obradovića. On je i dobar srpski rodoljub i visoko ceni sposobnosti srpskog naroda u svim oblastima. Godine 1847. Jovan Subotić ga je nazvao `otcem srbskog učenog stihotvorstva`. Danas se ovi stihovi tumače kao vid kritičkog prosvetiteljstva kojem uopšte ne smeta što je ispevan u dva klasična oblika, heksametru i safičkoj strofi, onim formama koje su posrbljene u svojoj morfologiji i koje su iznikle iz tradicije latinskog svetovnog pesništva. Vezilićeva skepsa, koja je kasnije bila inspiracija i Jovanu Steriji Popoviću, izvorište je tražila u čuvenom jevanđeoskom: „A kakva je korist čoveku ako sav svet zadobije a duši svojoj naudi`. Prosvetiteljski je i njegov kritički način razmišljanja, zasnovan na prostornim a ne vremenskim koordinatama. Autorova, mnogo puta potvrđena, sklonost prema moralno-didaktičkom diskursu, dovela je do toga da je većina pesama utemeljena na kritici ljudskih poroka, o čemu vrlo jasno svedoče i njihovi naslovi (O gordosti, O zavisti, O gnevu, O pijanstvu, O bludodejaniji, O soblazni, O čarodejstvu, O licemerji, O uzdržaniji jezika, O zloj savesti...). Čvrsta rešenost Aleksija Vezilića da poduči svoju publiku, postaje razumljivija nakon pažljivijeg iščitavanja predgovora, u kojem je naglašeno da je delo namenjeno mlađim generacijama čitalaca, odnosno junosti slavenoserbskoj (Vezilić, 1788: V–VI). Ova knjiga predstavlja svojevrsno svedočanstvo o privatnog života Srba u 18. veku. Drugo izdanje pesničke zbirke Kratkoje napisanije o spokojnoj žizni objavljeno je u Budimu 1813. godine, gotovo dvadeset godina nakon smrti Aleksija Vezilića.