ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 780
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


`Plodovi zemlje` (rumunjski original: Ion) je monumentalni roman Liviu Rebreanua, objavljen 1920., koji se smatra temeljem modernog rumunjskog romana. To je opsežno djelo o seoskom životu, a u nekim izdanjima (npr. Nakladni zavod Ante Velzek, Zagreb 1943.) izlazilo je u više svezaka.



Liviu Rebreanu (rumunjski izgovor: [ˈlivju reˈbre̯anu]; 27. studenog 1885. – 1. rujna 1944.) bio je rumunjski romanopisac, dramatičar, pisac kratkih priča i novinar.

Život
Rođen u Felsőilosvi (danas Târlișua, županija Bistrița-Năsăud, Transilvanija), tada dijelu Kraljevine Mađarske, Austro-Ugarske, bio je drugo od trinaestero djece Vasilea Rebreanua, učitelja, i Ludovice Diuganu, potomaka seljaka. Njegov otac bio je kolega iz razreda Georgea Coșbuca i bio je amaterski folklorist. Liviu Rebreanu je pohađao osnovnu školu u Majoru (danas Maieru), gdje ga je podučavao otac, a zatim u Naszódu (danas Năsăud) i Beszterceu (danas Bistrița), vojnu školu u Sopronu, a potom Vojnu akademiju Ludovica u Budimpešti. Radio je kao časnik u Gyuli, ali je dao otkaz 1908., a 1909. ilegalno je prešao Južne Karpate u Rumunjsku i živio u Bukureštu.

Pridružio se nekoliko književnih krugova i radio kao novinar za Ordineu, a zatim za Falanga literară și artistică. Na zahtjev austro-ugarske vlade uhićen je u veljači 1910.; nakon što je bio zatočen u zatvoru Văcărești, izručen je. Rebreanu je bio zatvoren u Gyuli, a pušten je u kolovozu; nakon kratkog boravka u regiji Beszterce-Naszód (danas Bistrița-Năsăud) vratio se u Bukurešt. Od 1911. do 1912. bio je tajnik Nacionalnog kazališta u Craiovi, gdje je radio pod vodstvom pisca kratkih priča Emila Gârleanua. Oženio se glumicom Fanny Rădulescu.

Prva priča objavljena mu je 1912. godine, a zbirka novela okupljena je pod naslovom Frământări (`Nevolje`). Tijekom Prvog svjetskog rata Rebreanu je bio novinar za novine Adevărul, a nastavio je objavljivati ​​kratke priče: Golanii (`Huligani`) i Mărturisire (Ispovijest) 1916. i Răfuială (`Ogorčenost`) 1919. Nakon rata postao je važan suradnik u književnom društvu Sburătorul koje je vodio književni kritičar Eugen Lovinescu.

Godine 1920. Rebreanu je objavio svoj roman Ion, prvi moderni rumunjski roman, u kojem je prikazao borbe oko vlasništva nad zemljom u ruralnoj Transilvaniji. Za Iona je Rebreanu dobio nagradu Rumunjske akademije; Punopravni član institucije postao je 1939. Između 1928. i 1930. bio je predsjednik Nacionalnog kazališta u Bukureštu, a od 1925. do 1932. predsjednik Rumunjskog društva pisaca. Godine 1942. odlikovan je Redom rumunjske krune, ranga Velikog križa.[2]

Rebreanuov grob na groblju Bellu
Godine 1944., u dobi od 59 godina, umro je od bolesti pluća u svojoj seoskoj kući u Valea Mare-Podgoria, okrug Argeș. Pokopan je na groblju Bellu u Bukureštu.