ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Knjiga br: 33

Stjepan Mitrov Ljubiša (Budva, 29. februar 1824 — Beč, 23. novembar 1878), bio je srpski pisac i političar[1] iz Paštrovića. Čuven je po svojim jedinstvenim pripovetkama, koje se uopšteno svrstavaju u remek dela srpske književnosti tog vremena. Ove priče su i simbol srpskog preporoda, kako zbog svoje patriotske poruke, tako i zbog toga što su bile temeljna prekretnica u reformi srpskog jezika.

Bio je predsednik Dalmatinskog sabora od 1870. do 1877. Kao dugogodišnji bokeljski predstavnik u Dalmatinskom saboru i poslanik u Carevinskom veću u Beču uspevao je da sprečava italijanizaciju Dalmacije i da isposluje mnoge ustupke za bokeljske Srbe i za srpskohrvatski jezik u Dalmaciji.[1]

Cilj njegove političke aktivnosti bio je poboljšanje ekonomskog položaja Boke. Takođe se zalagao za razvijanje svesti i razumevanja o široj nacionalnoj zajednici. Ostao je zapamćen i po istaknutoj borbi za nacionalne interese.

Biografija
Rani život
Stjepan[a] Mitrov Ljubiša je rođen u Budvi, poslednjeg dana februara 1824. godine. Otac mu se zvao Mitar, a majka Kata Brdareva. Roditelji su bili rodom iz obližnjih Paštrovića, selo Blizikuće,[2] odakle je Mitar porodicu preselio u Budvu. Nakon očeve smrti, Stjepan je ostao siroče sa nepunih četrnaest godina, na vrlo siromašnom imanju.

U Budvi, kao i u celom Primorju, u to doba nije postojala osnovna škola na srpskom jeziku, pa je Ljubiša svoje osnovno i jedino školovanje stekao u jednoj privatnoj maloj školi na italijanskom. Kasnije je svoje znanje upotpunio samoučki te je postao prvi građanski intelektualac među Paštrovićima, kod kojih se dotada samo kaluđeri nisu bavili fizičkim radom.[3]

Detinjstvo, kao i najveći deo svog života proveo je u Budvi. U to vreme, Budva je bila mala varošica, pretežno naseljena pomorcima, ribarima, sitnim trgovcima i zanatlijama. U njoj su se, kao i u ostalim primorskim gradovima, izdvajala dva sloja građanstva, jedan prema drugom neprijateljski nastrojeni. Jedan sloj je činila gradska aristokratija, koja je bila u manjini, ali bogata i privilegovana od strane Mletačke republike. Drugi sloj su činili zavisni siromašni građani, ribari, zanatlije i sl. koji su činili veliku većinu i čiji je broj stalno rastao dolaskom stanovnika iz okolnih sela ili daljih mesta iz zaleđa.[4]

Karijera

Stjepan Mitrov Ljubiša, oko 1860. godine.

Stjepan Mitrov Ljubiša, oko 1878. godine.
Godine 1843. devetnaestogodišnji Ljubiša je postao opštinski sekretar u Budvi i na tom mestu je ostao čitavih 18 godina, sve do 1861. U to doba, u celom Primorju vladala je italijanska kultura, pa je italijanski jezik bio obavezan u celoj javnoj upravi: u sudovima, u opštinama i u svima nadleštvima. Prinuđen svojim zvaničnim poslom da često prebira upravne i sudske zakone, Ljubiša ih je u kratko vreme izučio tako iscrpno da su k njemu dolazili, kao kakvom advokatu, seljaci iz čitave okoline, kojima je on sastavljao sudska akta i branio ih pred sudom. To njegovo samoučko pravničko znanje priznala je kasnije i sama austrijska vlada, kad ga je rešila dužnosti da polaže državno-pravne ispite i imenovala ga javnim beležnikom.

Godine 1860. Ljubiša je stupio kao poslanički kandidat za državni sabor u Beču. Potom, 1861. godine izabran je za člana dalmatinske deputacije, koja je vodila pregovore pri banskoj konferenciji u Zagrebu. Od 1861. do 1876. godine bio je poslanik na dalmatinskom saboru i carskom veću u Beču. Godine 1870. postao je predsednik dalmatinskog sabora, u kom svojstvu je ostao do 1878. godine kada su ga sa mesta predsednika oborili lični protivnici, poduprti klerikalnom frakcijom tadašnje Narodne stranke, na čijem je čelu bio čuveni pop-političar Don Mijo Pavlinović.

Kasni život i smrt
Doba između 1870. i 1878. godine Ljubiša je proveo u Zadru, kao predsednik Dalmatinskog sabora. Kao bokokotorski predstavnik u Dalmatinskom saboru i član veća u Beču, Ljubiša se trudio da pridobije što više sitnih praktičnih koristi za svoj zavičaj i poboljša ekonomski položaj Boke. U isto vreme trudio se da kod svojih saplemenika i u čitavom kraju razvije razumevanje za jednu širu nacionalnu zajednicu i pomogne borbu protiv tuđinštine.[5]

Predsednik Dalmatinskog sabora
Ponovo je juna 1870. bio izabran za poslanika na Dalmatinskom saboru, a sabor ga je ponovo izabrao kao poslanika za Carevinsko veće.[6] Car ga je 1870. imenovao za predsednika Dalmatinskog sabora i na tom mestu je bio do 30. januara 1877. Dok je Alfred Jozef Potocki bio predsednik vlade (1870—1871), Ljubiša je uspeo da isposluje da se Boka Kotorska i Dubrovnik odvoje od pravoslavne dalmatinske eparhije i da se u Kotoru uspostavi pravoslavno vladičanstvo.[6]

Bio je u grupi od pet dalmatinskih poslanika, koji su od Dalmatinskog sabora dobili imperativni mandat da o svim važnim političkim pitanjima moraju pre toga da konsultuju sabor. Međutim kada je jednom prilikom trebalo nešto da se hitno izglasa, a nisu mogli da konsultuju sabor Ljubiša je kao kompenzaciju tražio i dobio određene ustupke, a to je bilo:[6]

Sprovođenje ravnopravnosti srpskohrvatskog jezika sa italijanskim u upravi, sudovima i školi
Ozakonjenje dalmatinskih železnica
uređenje Neretve i isušivanje okolnih močvara.
Ljubiša je u to vreme isposlovao da se o državnom trošku osnuje velika srpska gimnazija u Kotoru. Pored toga protivio se da se spoje italijanska i srpsko-hrvatska učiteljska škola u Zadru, jer je smatrao da bi to bilo loše za srpsko-hrvatski jezik. Dalmatinski sabor je 1872 svojoj petorici poslanika u Carevinskom veću ukinuo imperativni mandat, pa su slobodno mogli da glasaju po svojoj volji.[6]

Sukob sa velikohrvatskom politikom
Tokom 1873. na Carevinskom veću su glasali za izborni zakon po kome poslanike Carevinskog veća ne biraju sabori, nego ih neposredno bira narod.[7] Ljubiša je isposlovao da Boka kao posebna izborna jedinica daje jednog predstavnika za carsko veće.[7] Iako bi i bez njihovih glasova prošao taj novi izborni zakon većina zastupnika Dalmatinskog sabora protestvovala je protiv odluke svojih predstavnika.[7] Nakon toga njih petorica osnovali su list Zemljak, u kome su se zalagali za bratstvo između Srba i Hrvata.[7] Narodna stranka je nakon osvajanja većine 1870. počela da vodi klerikalnu i ekskluzivnu hrvatsku politiku, pa se Ljubiša zbog toga često sukobljavao sa vođom Narodne stranke Mihovilom Pavlinovićem.[8]

Hrvati su nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe počeli da se drugačije ponašaju prema Srbima.[8] Usprotivio se 26. januara 1877. da se Dalmacija pripoji Ugarskoj i Hrvatskoj bez dozvole Dalmatinskog sabora. Posebno je naglašavao da Dubrovnik i Boka Kotorska nikada nisu pripadali ni Dalmaciji, a posebno ne Hrvatskoj. Odmah nakon toga govora Narodna stranaka je 30. januara 1877. odlučila da mu oduzme poslanički mandat.[8] On im je tada poručio: „Ja znam da vi mene ne trpite, jer sam Srbin pravoslavne vjere”.[7]

Smrt
Smrt ga je 23. novembra 1878. godine zatekla u Beču, odakle je 1885. godine prenesen u zavičaj.



Marko Miljanov Popović Drekalović (Medun, 25. april 1833 — Herceg Novi, 2. februar 1901) bio je crnogorski književnik i vojvoda. Potiče iz plemena Kuči i predstavlja jednog od uticajnijih srpskih glavešina u Crnoj Gori.[1][2]

U mladosti je bio perjanik kod kneza Crne Gore Danila I Petrovića. Vojvodske oznake mu je dao crnogorski knjaz Nikola I Petrović, s kojim se kasnije razišao zbog političkih nesporazuma. Nakon oslobođenja Podgorice (1878) Marko Miljanov bio je jedno vrijeme gradonačelnik.

Tek se u 50. godini opismenio a svoju je poznu književnu djelatnost smatrao životnim zadatkom. Ostavio je iza sebe nekoliko djela, poput radova Pleme Kuči i Život i običaji Arbanasa, no njegovo je najvažnije i najpoznatije djelo Primjeri čojstva i junaštva.

Biografija

Grob Marka Miljanova Popovića na tvrđavi u Medunu. Desno je stara, originalna nadgrobna ploča koju je podigla njegova žena Stefa. Nekoliko godina nakon njene smrti, ona je zamenjena novom (na levoj strani)

Ostaci tvrđave na mestu antičkog Meteona, gde se nalazi grob Marka Miljanova
Marko Popović je rođen u Medunu od oca Miljana Popovića iz plemena Kuči i majke Borike Milić. U vrijeme njegovog rođenja i mladosti, Medun i Kuči sa svijem Brdima još uvek nijesu bili podvedeni pod tadašnju Crnu Goru, već su se Brda u svemu držala kao ravna sa Crnom Gorom, te se tako i sama država crnogorsko-brdska u svome nastajanju uvijek nazivala punim nazivom: Crna Gora i Brda.[3] Kao i svi njegovi sunarodnici iz tog vremena, Marko Miljanov je ratovao protiv Turaka. Godine 1856. je došao u Cetinje i ušao u službu knjaza Danila kao perjanik. Zbog svog junaštva i uspešnih napada na Turke, i kao čovek od poverenja, knjaz Nikola Petrović ga je nagradio položajem sudije i vođe plemena Bratonožića. Zbog njegovog rada na prisajedinjenju Kuča Crnoj Gori, Turci su za njegovu glavu raspisali nagradu. Godine 1874. je izabran u Crnogorski senat (od 1879. pretvoreno u Državni savjet). U ratu protiv Turske, komandovao je crnogorskim vojnicima u bici na Fundini. Nakon oštrog sukoba sa knjazom Nikolom 1882. Marko Miljanov je napustio Državni savjet i odlučio da se vrati u rodni Medun.

Vojvoda Popović je jasno razlikovao naciju (Srbi) od regionalnih pojmova (Šumadinac, Banaćanin, Ličanin, Bačvanin, Crnogorac itd.). On je govorio da su Šumadinac ili Crnogorac samo regionalni pojmovi za stanovnike koji su po naciji Srbi, ali žive na odvojenim teritorijama samim tim i imaju neke svoje karakteristike kao što su narodna nošnja, naglasak, jela koja kusaju itd. Po njemu, distinkcija Srbi - Crnogorci nije ispravna jer je Srbin širi pojam koji u sebe obuhvata i pojam Crnogorca, Hercegovca, Banaćanina, Bačvanina... Samo je Crnogorac - Ličanin, Crnogorac - Banaćanin itd. pravilna distinkcija jer su to uži pojmovi jedne, srpske nacije.[4] Njegove reči bile su proročke s obzirom šta će se, pogrešnom interpretacijom povesti, desiti u 20. stoleću i kasnije.[4]

Iako mu je bilo 50 godina i do tada bio nepismen kao i većina njegovih sunarodnika, Marko se opismenio i posvetio pisanju.

Sahranjen je na tvrđavi u Medunu, gde se danas nalaze dva spomenika - stara, originalna nadgrobna ploča koju je podigla njegova žena Stefa (1860–1914) i druga, podignuta nekoliko godina nakon njene smrti.

Književni rad

Spomen-bista Marku Miljanovu na Kalemegdanu
Vojvoda Marko Miljanov je naučio da piše tek u starosti pošto su skoro sve tadašnje vojvode iz Crne Gore bile nepismene, kao i u Srbiji u Miloševo doba. Napisao je neku vrstu memoarskog kazivanja bez ijedne riječi o njemu samom, o onom što je on činio i što je, nesumnjivo, predmet jednog dijela srpske nacionalne istorije.

Miljanov nije bio veliki stvaralački i filozofski duh poput Njegoša. Nije bio ni pisac-stvaralac u pravom smislu. Narodni čovjek u najboljem značenju, mudra glava i razborit rodoljub, sam sobom primjer junaštva i čestitosti, on se prihvatio pisanja ne samo da — kao što on kaže — zabilježi ono što ne treba zaboraviti, što bi bilo grijeh zaboraviti o njegovom plemenu i o ljudima i junacima iz njegovog kraja, nego i da da moralnu istoriju i da, po svome iskustvu ratnika, vojskovođe i narodnog predvodnika i čovjeka, pouči i podstakne na dobro.

Marko Miljanov nije pisao „umjetničko“ djelo već je išao direktno u istoriju, u zbivanje, išao neposredno u događaj i u tom događaju ostajao sve vrijeme. On mnogo drži do istinitosti svojih primjera, ne izmišlja i ne dodaje, ne obuhvata cijela zbivanja, cjelinu događanja, već samo vadi pojedine trenutke.

On nije pravio književnost, nije bio poznavalac nijedne literarne škole i nije ga zbunjivala nijedna učena filozofija. On nije davao „slike iz života“, još manje realističke dokumente ili romantičarski idealizovane ličnosti. Ostajući uvijek na vrelom tragu istorije i neposrednih životnih zbivanja, davao je moralne obrasce i moralne povjesti.

U istorijskim kazivanjima nije ništa „zaboravio“. Cijela nevjerovatno teška, krvava povijest njegovog plemena vrila je neprekidno u njemu, u njegovim pamćenjima, u njegovom duhovnom suštastvu i u njegovim osjećanjima. On i neće drugo nego da ispriča stvarne, istinite događaje. Ondje gdje sam nije bio očevidac, često se poziva poimence na ljude koji su to svojim očima gledali ili koji su to pričali: „Ovo je Novo Mušikin priča, ka je tu bio“, ili: „ ... to je u istoriju i narodne pjesme zapisano“. Narodna pjesma mu je isto što i istorija. I narodna pjesma, kao i istorija, „zapisuje“ događaje, ljude i njihova djela.

Postupajući strogo po moralnom kodeksu da junaci „treba da čine dobra i da ne zbore o njemu“, jer je „to narodnje da o njemu govori i raspolaže, a rukočinac ne smije svoj rad uveličavat` pričom nako da ga brlja“, on nije nigdje govorio neposredno o sebi, a kamoli da je gdjegod pokušao da svoje djelo ili svoju ličnost „uveliča“. Njegovo književno djelo, uzeto u cjelini, nije ništa drugo nego ono što je bio on sam, glavom i duhom i srcem svojim.

Primjeri čojstva i junaštva

Marko Miljanov

Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom Primjeri čojstva i junaštva.
„Primjeri čojstva i junaštva“ počinju jednom pričom o tome kako je ljutnja štetna i o tome kakve neprilike ljudima donosi naprasita i prijeka narav. Ovim primjerom, ispričanim u svega sedam redaka, intonirana je cijela knjiga.

Kroz cijelo djelo postoje teme o kojima govore ovi primjeri: pobjeda nad svojim osjećanjima uzvisuje čovjeka; pazi šta ćeš reći, a kad si dao riječ, ona te obavezuje i na zlo i na dobro; bratska ljubav; čast je skuplja od života; velikodušnost; opšte dobro iznad svega; ne gubi svijest o dužnosti ni onda kad ti je najteže; šta je pravo junaštvo ili ne zaboravi da je junak samo onaj koji nikada ne zaboravlja da je čovjek; pobratimstvo; priznanje neprijatelju, i tako dalje do kraja knjige, ističući kroz najveći broj primjera prije svega čast. Osjećanju časti, podređena su i najdublja osjećanja, kao što je rodoljublje, ljubav, glad. Ljudi i junaci ginu, to je pogibija, ali ne i smrt. Oni ostaju da žive, u svojim djelima, u sjećanju, u pjesmi, u narodu, u moralnoj i duhovnoj povjesnici njegovoj. Ljudi prolaze, junaci ginu, ali za njima ostaju junački spomeni.

Kao sve moralno jake ličnosti, i ovdje poznanici i drugovi Marka Miljanova odlaze, kada zatreba, u smrt mirno, svjesno, ne samo zato što pouzdano vjeruju u život i u ideale koji su bili ideali njihovi i njihovih predaka nego će, u to su duboko ubijeđeni, to biti ideali i njihovih potomaka.

Primjeri nisu moralisanje, niti kakvo apstraktno ili teorijsko razvijanje bilo kakvih etičkih načela, već jedan strog odabir postupaka i trenutaka iz bliže i dalje narodne prošlosti kroz koje se ispoljila duhovna i moralna snaga naroda u teškim okolnostima i nasuprot njima, i nasuprot narodnim manama i slabostima, koje takođe nisu prećutane.

Čitavo djelo podređeno je jednoj osnovnoj tezi i jednoj glavnoj temi — časti. U stegnutom opsegu toga pojma on je dao sve što je y njegovo vrijeme i u njegovoj sredini bio ljudski i nacionalni kvalitet.

Stvarni, visoko etički humanitet stvarao je svijest da se pregalaštvom i požrtvovanjem može služiti i narodnoj i ljudskoj časti samo kroz časnost pojedinaca. U tom stepenovanju vrijednosti, duhovna i moralna svojstva dobijaju prvo mjesto. Junaštvo bez čojstva samo je dokaz divlje snage. Jedino duhovna snaga i visoki moralni kvaliteti mogu istrajati u zlu i ostati nepobijeđeni i onda kada sve materijalne moći izgledaju nepovratno skršene.

Adam Pribićević u knjizi `Moj život` navodi podatak o gimnazijskom životu u Sremskim Karlovcima: `Gimnaziju je obišao i Marko Miljanov i održao nam govor`.

Život i običaji Arbanasa
U ovoj knjizi Miljanov je dao sintezu svih svojih pregalaca i viteških podviga u dvojici srpskih hajduka, Raku Đuriću i Iliji Turovu, odnosno Ili-Kuču, kako su ga arbanaške narodne pjesme nazvale. Govoreći o njima, Marko je opjevao „sve što je pjevanja i tužnoga plakanja zaslužno“ bilo, opjevao mnogo od onog što je i sam bio.


Spomenik Marku Miljanovu u Podgorici
Svojoj želji da posluži boljem međusobnom razumijevanju susjednih plemena on je namijenio cijelo djelo. O Arbanasima Marko Miljanov pisao je najljepše, govoreći: “Niko nije više od Arbanasa s malijem dobrim zadovoljan, i malijem zlim ogorčen!” Na 60. strani drugog izdanja ove knjige, kaže: `...mi Brđani i Crnogorci...` čime dokazuje da iako je bio crnogorski perjanik knjaza Nikole, izvorno nije Crnogorac već Brđanin. Mnogi Srbi su bili i austrijski generali, plemići, pa nisu zbog toga bili Austrijanci.

Pisma Marka Miljanova i njegovo nacionalno opredeljenje
U svojim pismima Marko Miljanov, uz teme kojima se bavi, na najjasniji način izražava svoje nacionalno opredeljenje.[2]

Iz pisma Tomu Orovcu:
„Recite austrinskome poslaniku, da kaže njegovom caru, kad bi ga Bog na dobro obrnuo, pa da sjedini Srpstvo: Bosnu i `Ercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Staru Srbiju, pa da je to srpska kraljevina, a Srbi će znat` kako će bit` blagorodni svojemu izbavitelju - bismo mu svakojako dobro željeli, više, ako se može, no što mu zla sada želimo.“

Iz pisma Stojanu Popoviću, komandiru kučkom:
„Sad ako ne umrem s Bogom te do viđenja i čujanja, a ako li umrem z Bogom te za navijek. Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan.“

Lični život
Njegova ćerka Milica Miljanov je učestvovala u Prvom svjetskom ratu.[5] Milicina ćerka Olga Ivanova Lazović bila je spisateljica, plesačica, kompozitorka, filozof i učiteljica, ali je ostala zapamćena kao Olgivana Lojd Rajt (Olgivanna Lloyd Wright) supruga i saradnica američkog arhitekte Frenka Lojda Rajta (Frank Lloyd Wright).[6]

Nasleđe
Čast, junaštvo i čojstvo
Za njega je čast imala cijenu i bila čast samo onda kad se mogla oduprijeti zlu u čovjeku i zlu oko čovjeka, oduprijeti oskudici, kurjačkoj gladi, nasilju vlasti i beščašću silnika, primamljivosti titula i opačinama vlastoljublja, plitkoumnosti privilegija i brzopletosti sujeti.

Siromašno seosko čobanče postalo je vojvoda. Nuđena mu je i kneževska titula. U jednoj sredini gdje je korijen kupusne trske ponekada značio imanje, gdje se za dobar gunj ili za malu pušku zalagala i ljudska glava, on je ostavio vojvodovanje, počeo da uči azbuku da bi mogao da priča, da pjeva, na svoj osobit način, o časti i o čojstvu. Tim pojmom pisac obuhvata sve, ili skoro sve ono što sačinjava moralno biće čovjekovo. Sva druga osjećanja podređena su osjećanju časti. Njoj je podređeno i junaštvo. Čovjeku koji je veći dio života proveo u hajdukovanju i ratovanju junaštvo postaje moralna kategorija samo kada je ono čojsko, kad je čovječno, kad se ni pri najtežim odlukama ne ogrešuje o čast i o ono što čojstvo nameće i traži od pravog viteštva. U svijetu iz koga je Marko Miljanov izvadio svoje primjere čojstva i junaštva, junaštvo, smjelost, pregalaštvo, reskiranje glave nisu bile nimalo usamljene pojave: odbraniti se, osvetiti se, pročuti se, pa čak i prehraniti se zlih godina, a njih je bilo dosta, — za sve to trebalo je imati smjelosti, mnogo smjelosti i junaštva. Junaštvo je vrlo često bilo jedini način održavanja života.

Junaštvo je za njega junaštvo samo kad ima neki plemenitiji, viši cilj, kad je atribut ljudskosti i ljudske časti. „Radije sam poginuti glavom, no obrazom“, vrlo je česta misao kod Marka Miljanova, što bi govorilo samo o visokom kultu koji je čast imala i kod pisca i kod ličnosti koje su nosioci njegovih Primjera.