ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Lui ima devetnaest godina, vrlo je lepa, nema gotovo nikakvo obrazovanje, bizarno je opčinjena pirsingom i tetoviranjem, i dosađuje se. Kad u nekom baru sretne Amu, shvati da je potpuno opčinjena njegovim rascepljenim jezikom. Odmah počinje da živi s njim i reši da i sama započne dugotrajan i tegoban proces pravljenja račvastog jezika. Odlučna da ispita vlastite psiho-fizičke granice, ona zatraži od Aminog prijatelja Šibe-sana da joj osmisli i vrlo istančanu i lepu tetovažu za leđa...

Ali ono što Šiba zatraži kao honorar za tu tetovažu uvešće Lui u brutalan ljubavni trougao, ni nalik bilo čemu što je dotad iskusila. A onda, nakon neočekivanog nasilnog sukoba na mračnim ulicama Tokija, Ama nestane i Lui mora da se suoči s tim da zapravo ništa o njemu ne zna i da odluči šta joj preostaje da učini sa svojim životom.

Čim je objavljen u Japanu, ovaj debitantski roman Hitomi Kanehara prodat je u preko milion primeraka. To je šokantna pripovest o zadovoljstvu i bolu, svetlosti i mraku, ljubavi i mržnji, knjiga o novoj, otuđenoj, duševno i fizički drugačijoj generaciji, koja polako ali sigurno dolazi.

„Hitomi Kanehara ingeniozno opisuje nadrealnu brutalnost savremene japanske omladine. Zmijski jezik zadržava eleganciju i u sirovosti, a odlikuje ga moćna jednostavnost izraza.“
Bookforum

„Napet i uznemirujući debitantski roman koji bolje od ma koje sociološke studije opisuje otuđenje, uspevajući da šokira bez jeftinog senzacionalizma.“
The Guardian

„Šokantno, brutalno, bolno i, najbolje od svega, sjajno napisano.“
Marie Claire

„Moćan portret nove japanske generacije.“
The New York Times




Hitomi Kanehara (金原 ひとみ, Kanehara Hitomi, rođena 8. kolovoza 1983.) japanska je spisateljica. Njezin roman Hebi ni piasu (Zmije i naušnice) osvojio je književnu nagradu Shōsetsu Subaru i nagradu Akutagawa, a prodan je u više od milijun primjeraka u Japanu. Njezini su radovi prevedeni na više od desetak jezika diljem svijeta.

Rani život
Kanehara je rođen u Tokiju, Japan. Tijekom osnovne škole provela je godinu dana u San Franciscu s ocem.[1] S 11 godina napustila je školu, a s 15 je otišla od kuće.[2][3] Nakon što je otišla od kuće, Kanehara se posvetila svojoj strasti pisanju. Njezin otac, Mizuhito Kanehara, profesor književnosti i prevoditelj dječje književnosti, nastavio ju je podržavati.

Karijera
Kanehara je napisala svoj prvi roman, Hebi ni piasu (Zmije i naušnice), u dobi od 21 godine. Roman je osvojio književnu nagradu Shōsetsu Subaru i nagradu Akutagawa (ocjenjivao romanopisac Ryū Murakami), te je postao japanski bestseler, idući do prodati više od milijun primjeraka.[4][5] Kanehara i druga dobitnica nagrade Akutagawa 2003. Risa Wataya ostaju najmlađi ljudi ikada koji su dobili nagradu Akutagawa.[6] Iste godine kada je osvojila nagradu Akutagawa, Kanehara se udala.[7]

Kaneharin roman Autofiction, s pričom koja se odvija obrnutim kronološkim redoslijedom, objavljen je u Japanu 2006. Godine 2007. englesku verziju Autofictiona, u prijevodu Davida Jamesa Karashime, objavila je Vintage Books pod istim imenom,[8] a njezina u Japanu se tiskao roman Haidora (Hidra). Filmska adaptacija Hebi ni piasu, koju je režirao Yukio Ninagawa s Yuriko Yoshitakom u glavnoj ulozi, premijerno je prikazana 2008. godine.[9] Kaneharin roman Torippu torappu (ZAMKA ZA IZLET) objavljen je 2009. i osvojio je nagradu Sakunosuke Oda 2010..[10]

Kada se 2011. godine dogodila nuklearna katastrofa u Fukushimi Daiichi, Kanehara je napustila Tokio i otišla u Okayamu zbog zabrinutosti o učincima radijacije na njezinu djecu.[11] Godine 2012. preselila se u Francusku, a njezina knjiga Mazāzu (Majke) osvojila je književnu nagradu Bunkamura Deux Magots.[11] Dok je živjela u Francuskoj sa suprugom i dvije kćeri, [7][12] Kanehara je napisala nekoliko knjiga, uključujući Keihaku (Flerty) 2016. i Kuraudo gāru (Cloud Girl) 2017. Nakon šest godina života u Francuskoj, 2018. i njezina obitelj vratili su se u Japan, gdje je njezina zbirka eseja Pari no Sabaku, Tōkyō no Shinkirō (Pariška pustinja, Tokyo Mirage) objavljena 2020. [13]

Stil pisanja
Kaneharin rani rad poznat je po grafičkim prikazima seksualne aktivnosti, nasilja, modifikacije tijela, pedofilije, anoreksije, bulimije i samoozljeđivanja.[14][15][16] Kanehara je tvrdila da su njezina vlastita iskustva sa samoozljeđivanjem inspirirala njezino izmišljeno okruženje i likove, a recenzije Hebi ni piasu i Autofiction redovito su se fokusirale na njezin izgled i ponašanje.[17][18] Uobičajena tema u njezinom radu je osobni izbor, pri čemu likovi često donose odluke koje ih stavljaju izvan društvenih normi kako bi preuzeli kontrolu nad vlastitim postupcima i posljedicama.[19] Kako je Kanehara istraživala ovu temu u svojim kasnijim radovima u kontekstu majčinstva i obitelji, a ne mladosti i seksa, pala je medijska pozornost na njezin rad.