ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Godina izdanja: xxxx

ANATOLIJ KUZNJECOV NASTAVAK LEGENDE
Meki povez
Džepni format

Anatolij Vasiljevič Kuznjecov (ruski: Anatólij Vasilʹevič Kuznecóv; 18. kolovoza 1929., Kijev – 13. lipnja 1979., London) bio je sovjetski pisac na ruskom jeziku koji je opisao svoja iskustva u njemačkom okupiranom Kijevu tijekom Drugog svjetskog rata u svom međunarodnom romanu Babcila Yar: Dokument u obliku romana. Knjiga je izvorno objavljena u cenzuriranom obliku 1966. na ruskom jeziku.

Kuznjecov je rođen od oca Rusa i majke Ukrajinke, u njegovoj putovnici stajalo je da je Rus. Odrastao je u kijevskom okrugu Kurenivka, prema vlastitim riječima `na dohvat ruke od goleme jaruge, čije je ime, Babi Jar, nekoć bilo poznato samo mještanima.`[1] U dobi od četrnaest godina, Kuznjecov je počeo snimati u jednoj pjesmi. bilježi sve što je vidio kao svjedok i čuo o pokolju u Babi Jaru. Jednom je njegova majka otkrila i pročitala njegove bilješke. Plakala je i savjetovala mu da ih sačuva za knjigu koju bi jednog dana mogao napisati.

Prije nego što je postao pisac, Kuznjecov je studirao balet i glumu, okušao se u slikarstvu i glazbi, radio kao stolar, graditelj cesta, betonski radnik, pomagao je u izgradnji hidroelektrane Kahovka na rijeci Dnjepar i radio na hidroelektranama Irkutsk i Bratsk. u Sibiru.` Godine 1955. pristupio je Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza. Naposljetku je počeo `učiti za pisca` i upisao se na Književni institut Maxim Gorky.

Godine 1957. književni časopis Yunost objavio je njegovu novelu pod naslovom Nastavak legende. Kuznjecov je svoje prvo iskustvo s izdavačima opisao na sljedeći način:

Napisao sam novelu `Nastavak legende` i ponudio je časopisu Yunost. Priča o mladiću, koji je došao raditi u Sibir sa čvrstom mladenačkom vjerom u nešto bolje, u neko konačno dobro, unatoč svim nedaćama i siromaštvu. Urednicima Junosti se novela jako svidjela, ali su rekli da je ne mogu objaviti: cenzori to neće dopustiti, časopis će biti zatvoren, a mene će uhititi ili, u najgorem slučaju, doživotno isključiti iz književnosti. Iznad svega, zapadni propagandisti bi mogli pokupiti ovu priču i krenuti s njom: `Vidiš, ovo je dokaz koliko je život u Sovjetskom Savezu zapravo užasan!` Iskusni pisci rekli su mi da se novela može spasiti, da se barem dio nje mora skrenuti pozornost čitateljima, da će znati što dolazi iz srca i što moram napisati radi forme, te da trebam dodajte neke optimistične epizode. Dugo je vremena moja novela skupljala prašinu bez ikakve nade da će biti objavljena, ali na kraju sam se natjerao da dodam neke optimistične epizode, koje su se tako oštro razlikovale od cjelokupnog stila i bile tako nečuveno vesele da ih nijedan čitatelj ne bi shvatio ozbiljno.[1]

Novela je odbijena, ali je na kraju objavljena u jako cenzuriranom obliku i bez odobrenja autora. Upravo mu je ova verzija donijela slavu u cijeloj zemlji. Diplomirao je 1960. i bio primljen u Savez književnika SSSR-a, a potom i u Državni književni fond. Šezdesetih godina prošlog stoljeća postao je poznat kao jedan od najtalentiranijih i najnaprednijih pisaca u zemlji, otac žanra ispovjedne proze.[1]

Oženio se Irynom Marchenko i spremao se postati otac. Ubrzo su se on i njegova trudna supruga preselili u Tulu.

Roman Babi Yar, objavljen u Yunostu 1966. [2], učvrstio je slavu Anatolija Kuznjecova. Roman je uključivao dosad nepoznate materijale o smaknuću 33.771 Židova tijekom dva dana, 29. – 30. rujna 1941., u kijevskoj guduri Babi Yar. Djelo bez cenzure uključivalo je materijale koji su izrazito kritični prema sovjetskom režimu. Raditi na tome nije bilo lako. Kuznjecov se prisjetio: `Cijeli mjesec u Kijevu imao sam noćne more, koje su me toliko iscrpile da sam morao otići bez završetka posla i privremeno se prebaciti na druge zadatke kako bih povratio razum.` U pismu izraelskom novinaru, piscu i prevoditelju Shlomo Even-Shoshan od 17. svibnja 1965., Kuznjecov je komentirao tragediju Babi Yar:

Prije 29. rujna 1941. Židovi su polagano ubijani u logorima pod maskom legitimnosti. Kasnije su došli Treblinka, Auschwitz itd. Otkako je ubojstvo u Babinom Jaru postalo uobičajeno. Vjerujem da znate kako su to učinili. Objavili su naredbu da se svi Židovi u gradu okupe u blizini teretnog kolodvora sa svojim stvarima i dragocjenostima. Zatim su ih opkolili i počeli pucati u njih. Bezbroj Rusa, Ukrajinaca i drugih ljudi, koji su došli ispratiti svoju rodbinu i prijatelje `na vlak`, umrli su u roju. Nisu pucali u djecu nego su ih žive zakopali, a ranjene nisu dokrajčili. Svježa zemlja nad masovnim grobnicama bila je živa od pokreta. U dvije godine koje su uslijedile, Rusi, Ukrajinci, Cigani i ljudi svih nacionalnosti pogubljeni su u Babinom Jaru. Vjerovanje da je Babin Jar isključivo židovski grob je pogrešno, a Jevtušenko je u svojoj pjesmi prikazao samo jedan aspekt Babinog Jara. To je međunarodna grobnica. Nitko nikada neće utvrditi koliko je i koje nacionalnosti tamo pokopano, jer je 90% leševa spaljeno, a njihov pepeo razbacan po gudurama i poljima.[1]

Skraćenu verziju romana ponovno je objavila 1967. na ruskom jeziku izdavačka kuća Moloda Gvardiya u skraćenom obliku bez dopuštenja autora.[2]

Nakon prebjega
Ubrzo nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku, Kuznjecov je prebjegao iz SSSR-a u Ujedinjeno Kraljevstvo. Njegov izgovor za putovanje abput je bio istražiti za svoju novu knjigu o Lenjinovom boravku u Britaniji.[3] Uspio je prokrijumčariti 35-milimetarski fotografski film koji je sadržavao necenzurirani rukopis.


Spomen znak Anatoliju Kuznjecovu kao mladom junaku njegovog romana Babi Jar. Kijev, Kurenivka
U London je stigao s dvotjednom vizom, u pratnji Georgyja Andjaparidzea, osumnjičenog mamke KGB-a, agenta tajne policije. Kuznjecov je uspio prevariti Andjaparidzea rekavši da želi pronaći prostitutku i umjesto toga se kandidirao za najbliži ured britanske vlade. Tamo su ga preko telefona povezali s Davidom Floydom, novinarom koji govori ruski i sovjetskim stručnjakom The Daily Telegrapha. Riskirajući da bude uhvaćen, Kuznjecov se vratio u hotel po svoje rukopise, svoj omiljeni pisaći stroj i kubanske cigare.[3]

Ministar unutarnjih poslova James Callaghan i premijer Harold Wilson odlučili su dati Kuznjecovu neograničenu boravišnu vizu u Velikoj Britaniji. Ubrzo nakon javne objave britanske odluke, sovjetski veleposlanik Mihail Smirnovsky zatražio je povratak autora, ali je Callaghan odbio. Dva dana kasnije, Smirnovsky je pozvao ministra vanjskih poslova Michaela Stewarta i zatražio da se sovjetskim diplomatima dopusti da vide Kuznjecova, ali je Kuznjecov odbio sastati se sa svojim sunarodnjacima. Umjesto toga, napisao je izjavu o razlozima za odlazak i tri pisma: jedno sovjetskoj vladi, drugo Komunističkoj partiji Sovjetskog Saveza, a treće Savezu književnika SSSR-a.[3]

Sunday Telegraph objavio je intervju Davida Floyda s Kuznjecovim, koji je govorio o svojim vezama s KGB-om, kako je regrutiran i kako je formalno pristao na suradnju kako bi mu se omogućilo odlazak u inozemstvo.[1]

Babi Yar je objavljen u SAD-u 1970. godine pod pseudonimom A. Anatoli. U tom je izdanju cenzurirana sovjetska verzija stavljena običnim slovima, sadržaj izrezan od strane cenzora težim slovima, a novododani materijal u zagradama. U predgovoru izdanja njujorške izdavačke kuće Posev, Kuznjecov je napisao:

U ljeto 1969. pobjegao sam iz SSSR-a s fotografskim filmovima, uključujući filmove koji sadrže neskraćeni tekst Babi Yara. Objavljujem je kao svoju prvu knjigu oslobođenu svake političke cenzure i molim vas da ovo izdanje Babi Jara smatrate jedinim autentičnim tekstom. Sadrži izvorno objavljen tekst, sve što je cenzura izbacila i što sam napisao nakon objave, uključujući i završno stilsko uglačavanje. Konačno, ovo je ono što sam napisao.[1]

U emigrantskim godinama Kuznjecova radio je za Radio Sloboda, puno je putovao, ali deset godina nije ništa napisao.[1]

Kuznjecov je preminuo u Londonu 1979. od svog trećeg srčanog udara