Cena: |
Želi ovaj predmet: | 1 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 295 / 20
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!
Pred vama je uzbudljiva i zastrašujuća priča o usamljenosti, sudbini umetnika i umetnosti, o ljubavi, seksu i rasnim predrasudama. Hari Leser, pisac i poslednji stanar zgrade predviđene za rušenje, okončava rukopis svog novog romana u čemu ga sprečavaju mnogobrojne nedaće koje se umnožavaju useljavanjem još jednog pisca u zgradu koji je povrh svega – crnac
Bernard Malamud (26. travnja 1914. - 18. ožujka 1986.) bio je američki romanopisac i pisac kratkih priča. Uz Saula Bellowa, Josepha Hellera i Philipa Rotha, bio je jedan od najpoznatijih američkih židovskih autora 20. stoljeća. Njegov bejzbol roman, The Natural, adaptiran je u film iz 1984. s Robertom Redfordom u glavnoj ulozi. Njegov roman The Fixer iz 1966. (također snimljen), o antisemitizmu u Ruskom Carstvu, osvojio je i Nacionalnu nagradu za knjigu[1] i Pulitzerovu nagradu.
Bernard Malamud rođen je 1914. u Brooklynu, New York, kao sin Berthe (rođene Fidelman) i Maxa Malamuda, ruskih židovskih imigranata. Brat Eugene, rođen 1917., bolovao je od duševne bolesti,[3] živio je teškim i usamljenim životom i umro je u svojoj pedesetoj. Malamud je ušao u adolescenciju na početku Velike depresije. Od 1928. do 1932. Bernard je pohađao srednju školu Erasmus Hall u Brooklynu. Tijekom svoje mladosti gledao je mnoge filmove i uživao je prepričavati njihove zaplete svojim školskim prijateljima. Posebno su mu bile drage komedije Charlieja Chaplina. Malamud je godinu dana radio za 4,50 dolara dnevno (što odgovara 89 dolara u 2021.) kao učitelj, prije nego što je pohađao koledž uz državni zajam. Diplomirao je. diplomirao je na City Collegeu u New Yorku 1936. Godine 1942. magistrirao je na Sveučilištu Columbia, napisavši tezu o Thomasu Hardyju. U Drugom svjetskom ratu bio je oslobođen služenja vojnog roka jer je bio jedini oslonac svog oca udovca. Najprije je radio za Biro za popis stanovništva u Washingtonu D.C., zatim je predavao engleski u New Yorku, uglavnom noćne sate u srednjoj školi za odrasle.
Počevši od 1949., Malamud je svakog semestra predavao četiri dijela brucoškog sastava na Državnom sveučilištu Oregon (tadašnji Oregon State College, ili OSC), što je iskustvo izmišljeno u njegovom romanu iz 1961. Novi život. Budući da nije imao doktorat, nije smio predavati književne kolegije, a niz godina je imao čin instruktora. U to vrijeme, OSC, sveučilište za dodjelu zemljišta, malo je stavljalo naglasak na poučavanje humanističkih znanosti ili pisanje fikcije. Dok je bio na OSC-u, posvećivao je tri dana svakog tjedna svom pisanju i postupno se pojavio kao glavni američki pisac. Godine 1961. napustio je OSC kako bi predavao kreativno pisanje na Bennington Collegeu, poziciju koju je obnašao do umirovljenja. Godine 1967. postao je član Američke akademije umjetnosti i znanosti.
Godine 1942. Malamud je upoznao Ann De Chiaru (1. studenog 1917. – 20. ožujka 2007.), talijansko-američku rimokatoličku i diplomanticu Sveučilišta Cornell 1939. godine. Vjenčali su se 6. studenog 1945. unatoč protivljenju roditelja. Ann je otkucala njegove rukopise i pregledala njegovo pisanje. Ann i Bernard imali su dvoje djece, Paula (r. 1947.) i Jannu (r. 1952.). Janna je autorica memoara o svom ocu pod nazivom Moj otac je knjiga.[5]
Malamud je bio Židov, agnostik i humanist.[6]
Malamud je umro na Manhattanu 1986. godine, u dobi od 71 godine.[7] Pokopan je na groblju Mount Auburn u Cambridgeu, Massachusetts.
U svom pisanju Malamud prikazuje iskrenu sliku očaja i poteškoća imigranata u Ameriku i njihovu nadu da će ostvariti svoje snove unatoč siromaštvu.
Spisateljska karijera
Malamud je pisao polako i pažljivo; nije bio osobito plodan. Autor je osam romana[8] i četiri zbirke kratkih priča. Posmrtno objavljena Cjelovita priča sadrži 55 kratkih priča i ima 629 stranica. Maxim Lieber služio je kao njegov književni agent 1942. i 1945. godine.
Svoj prvi roman Lagani spavač završio je 1948., ali je kasnije spalio rukopis. Njegov prvi objavljeni roman bio je The Natural (1952.), koji je postao jedno od njegovih najupečatljivijih i najsimboličnijih djela. Priča prati život Roya Hobbsa, nepoznatog sredovječnog igrača bejzbola koji svojim zvjezdanim talentom postiže legendarni status. Po ovom romanu snimljen je film iz 1984. s Robertom Redfordom u glavnoj ulozi (koji je filmski pisac David Thomson opisao kao `loš bejzbol i još gori Malamud`).
Malamudov drugi roman, The Assistant (1957.), smješten u New Yorku i oslanjajući se na Malamudovo djetinjstvo, prikaz je života Morrisa Bobera, židovskog imigranta koji posjeduje trgovinu u Brooklynu. Iako je u financijskim poteškoćama, Bober uzima lutalicu sumnjivog karaktera. Nakon ovog romana ubrzo je uslijedila Čarobna bačva, njegova prva objavljena zbirka kratkih priča (1958.). Malamudu je donijela prvu od dvije Nacionalne knjižne nagrade koje je dobio za života.[9]
Godine 1967., njegov roman The Fixer, o antisemitizmu u Ruskom Carstvu, osvojio je i Nacionalnu književnu nagradu za fikciju i Pulitzerovu nagradu za fikciju.[1][2]. Njegovi drugi romani uključuju Dubinove živote, snažnu evocaciju srednjih godina koja koristi biografiju kako bi rekreirala narativno bogatstvo života svojih protagonista, i Stanari, možda metanarativ o Malamudovom vlastitom pisanju i kreativnim borbama, čija se radnja odvija u New Yorku. City, bavi se rasnim pitanjima i pojavom crnačke/afroameričke književnosti u američkom krajoliku 1970-ih.
Malamud je bio poznat po svojim kratkim pričama, često iskosanim alegorijama smještenim u urbani geto imigranata Židova poput snova. O Malamudu je Flannery O`Connor napisala: `Otkrio sam pisca kratkih priča koji je bolji od bilo koga od njih, uključujući i mene.` Prve priče objavio je 1943., `Benefit Performance` u Thresholdu i `The Place Is Different Now` u američkom Predgovoru. Početkom 1950-ih njegove su se priče počele pojavljivati u Harper`s Bazaar, The New Yorker, Partizanska revija, i komentar.
Teme
Pišući u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, Malamud je bio itekako svjestan društvenih problema svog vremena: bezkorijenjenost, nevjera, zlostavljanje, razvod i još mnogo toga. Ali on je također prikazao ljubav kao otkupiteljsku, a žrtvu kao uzdizanje. U njegovim spisima uspjeh često ovisi o suradnji između antagonista. Na primjer, u `Ožalošćenima` stanodavac i stanar uče jedni od drugih na mukama. U `Čarobnoj bačvi` provodadžija brine za svoju `palu` kćer, dok kćer i rabinskog učenika spaja potreba za ljubavlju i spasenjem.[10]
Posthumne počasti
Grob Bernarda Malamuda na groblju Mount Auburn
Philip Roth: `Čovjek strogog morala`, Malamud je bio vođen `potrebom da se dugo i ozbiljno razmotri svaki posljednji zahtjev preopterećene, preopterećene savjesti mučno pogoršan patosom ljudske potrebe nesmanjenom.`[11]
Saul Bellow, također citirajući Anthonyja Burgessa: `Pa, mi smo bili ovdje, prva generacija Amerikanaca, naš jezik je bio engleski, a jezik je duhovna palača iz koje nas nitko ne može istjerati. Malamud je u svojim romanima i pričama otkrio svojevrsnu komunikativnost genij u siromašnom, oštrom žargonu imigrantskog New Yorka. Bio je tvorac mitova, fabulist, pisac izvrsnih parabola. Engleski romanopisac Anthony Burgess za njega je rekao da `nikada ne zaboravlja da je američki Židov, a on je u svom najboljem izdanju kada predstavlja situaciju Židova u urbanom američkom društvu.` `Izuzetno dosljedan pisac`, nastavlja on, `koji nikada nije proizveo osrednji roman.... Lišen je bilo konvencionalne pobožnosti ili sentimentalnosti... uvijek duboko uvjerljiv.` Dopustite mi da u svoje ime dodam da se u Malamudovim riječima uvijek čuje naglasak teško stečene i individualne emocionalne istine. On je bogat original prvog ranga.` [Pohvalni govor Saula Bellowa Malamudu, 1986.]
Stogodišnjica
Potpisana kopija Malamudove knjige The Natural koju drži Oregon State University.[12]
Bilo je brojnih počasti i proslava povodom stogodišnjice Malamudovog rođenja (26. travnja 1914.).[13][14] U spomen na stotu obljetnicu, Malamudov trenutni izdavač (koji još uvijek drži većinu Malamudovog djela u tisku) objavio je on-line (putem svog bloga) neke od `Uvoda` u ova djela.[15] Sveučilište Oregon State objavilo je da će proslaviti 100. rođendan `jednog od svojih najpriznatijih članova fakulteta` (Malamud je tamo predavao od 1949. do 1961.).[16]
Proslavi su se pridružili i mediji. Tijekom ožujka, travnja i svibnja 2014. bilo je mnogo malamudskih priča i članaka na blogovima, u novinama (tiskanim i internetskim) i na radiju. Mnogi od tih izdanja sadržavali su recenzije Malamudovih romana i priča, čija je izdanja nedavno izdala Američka knjižnica.[17] Bilo je i mnogo počasti i zahvalnosti od kolega književnika i preživjelih članova obitelji. Neki od istaknutijih od ovih vrsta počasti uključivali su one od Malamudove kćeri, od Malamudovog biografa Philipa Davisa [18] i od kolege romanopisca i spisateljice kratkih priča Cynthie Ozick.[19] Ostali istaknuti pisci koji su se okupili radi čitanja i odavanja počasti bili su Tobias Wolff, Edward P. Jones i Lorrie Moore...