ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 256
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

PISMA IZ ZATVORA 1957 - 1961 , Ahmed Taleb Ibrahimi , Dečje novine Gornji Milanovac 1985 , Alžirski pesnik piše o revoluciji, kolonijalizmu i borbi za nezavisnost Alžira od Francuske , mek povez, format 12,5 x 20,5 cm , 144 strane


Dr. Ahmed Taleb Ibrahimi (arapski: أحمد طالب الإبراهيمي) (rođen 5. siječnja 1932.) je alžirski političar i intelektualac.

On je sin islamskog teologa i poznatog učenjaka Bachira Ibrahimija, a služio je u više ministarskih uloga u Alžiru od 1960-ih do kasnih 1980-ih. Uporni antikolonijalist i zagovornik arapskog naslijeđa kroz svoje spise i svoje postupke, dr. Ibrahimi je bio zatvoren od strane francuskih vlasti kao militant stranke FLN. Kandidirao se za predsjednika 1999., ali se povukao iz utrke zajedno sa svim ostalim oporbenim kandidatima nekoliko sati prije početka glasovanja, tvrdeći da je vojska prevarila izbore. Godine 2004. njegova predložena kandidatura je diskvalificirana zbog navodnih veza s zabranjenom Islamskom frontom spasa (FIS). Njegova platforma uključuje umjereni islamizam i privrženost ekonomiji slobodnog tržišta. Dr. Ibrahimi je otac dva sina, a trenutno živi u gradu Alžiru u Alžiru sa suprugom Souad.

Ahmed Taleb-Ibrahimi rođen je 5. siječnja 1932. u istočnom gradu Setifu, 220 milja od glavnog grada Alžira. Odrastao je u obitelji skromnog imovinskog stanja, koja je ipak bila u suprotnosti intelektualno i duhovno bogata. Njegov otac, Sheikh Bachir Ibrahimi, poznati učenjak, već se borio protiv francuskog kolonijalizma ne vojnim oružjem, već svojim oštrim perom i glasom. Bio je zamjenik predsjednika i kasnije predsjednik “Udruge Oulemaa”, čiji je glavni cilj bio izgradnja škola kako bi informirali i obrazovali stanovništvo, podigli svijest o arapskom naslijeđu i umjerenom islamu, te oslobodili Alžir iz okova kolonijalizam. Zbog njegovih militantnih aktivnosti francuski okupatori su ga više puta izručivali i stavili u kućni pritvor zbog “širenja subverzije”. To je zauzvrat obvezalo obitelj da bude raštrkana po zemlji.

Kao dijete i adolescent, Ahmed je od svog oca brzo stekao dragocjeno znanje i opću kulturu na koju će se kasnije oslanjati i graditi. Kasnih 1940-ih položio je maturu i nastavio studirati medicinu. Godine 1954. preselio se u Pariz radi daljnjeg medicinskog obrazovanja, a nakon toga je diplomirao hematologiju, stažirajući u nekoliko pariških bolnica.

Francuski zatvor do nezavisnosti Alžira
Dok je Ahmed završio svoju medicinsku specijalnost, istovremeno je bio militant i zagovornik nezavisnosti Alžira. S nekim drugim militantima pokrenuo je 1952. godine `Le Jeune Musulman`, novine koje se bave potrebama mlade generacije u povratku svog identiteta nakon godina kolonizacije. Izabran je za 1. predsjednika l`UGEMA-e (Union Générale des étudiants Musulmans Algériens). Kasnije je imenovan članom `Fédération de France`, predstavništva FLN-a u Francuskoj. Nije ni čudo što je u veljači 1957. uhićen i zatvoren u Parizu. Tijekom gotovo 5 godina u francuskim zatvorima razvio je prijateljstvo sve do bratstva s drugim zatvorenicima koji će kasnije postati elita slobodnog Alžira. U rujnu 1961. oslobođen je i nekoliko mjeseci proveo u inozemstvu, između ostalog, u Švicarskoj, Tunisu i Maroku kako bi se fizički izliječio od bolesti uzrokovane godinama zatočeništva.

alžirski liječnik
Godine 1962. karijeru je nastavio kao liječnik u glavnoj bolnici u Alžiru. Nakon stjecanja neovisnosti, u srpnju 1962., Ahmed je nastavio svoj rad na reformi, renoviranju bolnice, podučavanju sljedeće generacije alžirskih liječnika i učenju od stranih profesora koji su odlučili ostati u neovisnom Alžiru. Štoviše, tijekom sljedeće 3 godine dobio je mnoge primamljive ponude za veleposlanika, a nudili su mu i druge visoke državne pozicije koje je odbio jer je želio ostati sa svojom obitelji koja mu je nedostajala svih tih godina rata i razdvojenosti. Čak je i tadašnji prvi predsjednik Alžira, Ahmed Ben Bella, napravio nekoliko uvertira Ahmedu pa je radio s njim. Ahmed je ljubazno odbio ponudu i jasno dao do znanja da se želi nastaviti baviti medicinom, a ne baviti se politikom. Osim toga, Ahmed je imao finansijsku odgovornost da pronađe smještaj za svoje roditelje i bolesnu sestru, te da s njima podijeli svoju oskudnu plaću.

Premda nepojmljivo i neobično paradoksalno za nekoga od stasa šeika Bachira Ibrahimija – istaknutog učenjaka koji je cijeli život proveo boreći se i patio zajedno sa svojom obitelji kako bi Alžir učinio slobodnom i prosperitetnom nacijom – obitelj je bila u teškom stanju pronaći mjesto za žive u nezavisnom Alžiru. To doista nije bila slučajnost utoliko što je tadašnji predsjednik Benbella bio neprijateljski raspoložen prema šeiku Bachiru i njegovom sinu Ahmedu jer se ovaj nije slagao s njegovom politikom općenito, a posebno s ekstremnim socijalizmom koji je predsjednik usvojio.

Mučenje pod Benbellom
Po naredbi predsjednika Benbelle, Ahmed je uhićen i zatvoren u alžirskim zatvorima u srpnju 1964. Ovih užasnih 8 mjeseci bili su znatno gori od 5 godina provedenih u francuskim zatvorima. Doista, tijekom tog vremena su ga neki njegovi sunarodnjaci više puta mučili na stravičan način. Vrijedi podsjetiti čitatelja da je tijekom Alžirske revolucije (1954.–1962.) međunarodna zajednica oštro osudila Francusku zbog mučenja Alžiraca. Jao, čak i nakon što je Alžir postao neovisan, neki sami Alžirci, s predsjednikom Benbellom na čelu, ovjekovječili su ovu barbarsku praksu protiv njegovih zatvorskih drugova. Zapravo, alarmantno je mučno da, iako su Benbella i Ahmed bili među mnogim zatvorenicima u istom francuskom zatvoru u kasnim 1950-ima, postajući po zadanim postavkama “braća po oružju”, Benbella je kasnije postao predsjednik, pogubio neke od svojih drugova i želio učiniti isto i sa Ahmedom. Potonji je imao dovoljno sreće da je tadašnji ministar obrane Houari Boumediene intervenirao kako bi ga poštedio. Koji je onda bio “zločin” Ahmeda Taleb-Ibrahimija? Jednostavno se nije slagao s Benbellinom politikom i smjerom, te je odbio raditi s njim.

U veljači 1965. Ahmed je ponovno iznajmljen oslabljen mučnom epizodom koju je izdržao. Otputovao je u Švicarsku kako bi se emocionalno i fizički izliječio s nekima od drugih zatvorenika koji su bili sretni što su preživjeli pod Benbellinim gnusnim mučenjem. Po povratku je nastavio s radom u bolnici i naporno se trudio uživati ​​i nadoknaditi propuštene trenutke s obitelji. Nažalost, 3 mjeseca kasnije Cheikh Bachir je umro 20. svibnja 1965. A mjesec dana kasnije, 19. lipnja 1965. Benbella je svrgnut beskrvnim državnim udarom od strane ministra obrane Houarija Boumedienea koji će postati predsjednik Alžira.

Ministar pod Boumedieneom
Godine 1965. predsjednik Boumediene ponudio je Ahmedu mjesto ministra obrazovanja. Potonji je krenuo u kampanju reforme alžirske škole i njezina obrazovnog sustava. Godine 1970. Boumediene je rekonstruirao svoj kabinet i imenovao Ahmeda za ministra informiranja i kulture do travnja 1977. Do tog datuma, predsjednik je odlučio da mu Ahmed bude još bliži i stvorio poziciju “ministra savjetnika predsjednika”. Tijekom godina bilo je jasno da je Ahmed zaslužio povjerenje predsjednika....