pregleda

ĐAKOMO LEOPARDI - Pesme i proza


Cena:
80 din (Predmet je prodat)
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: BEX
City Express
Pošta
DExpress
Post Express
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Pouzećem
Grad: Beograd-Obrenovac,
Beograd-Obrenovac
Prodavac

Duduledu (1883)

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 3518

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani

STANJE PREDMETA:
Nova. Jedina mana su dva potpisa prethodnog vlasnika.

OPIS:
Đakomo Leopardi, grof, rođen je 29. juna 1798. godine u Rekanati, Italija. Uz ličnosti kao što su Dante, Ariosto i Taso, smatra se jednim od najvećih italijanskih pesnika, ali i jednim od najvećih italijanskih mislilaca uopšte.

Bio je sin Monalda Leopardija, nižeg plemića iz malog sela u regiji Marke kojom je u to doba vladalo papinstvo. Đakomova majka je bila markiza Adelajda Antići Matei. Njegov otac je bio slab, reakcionaran čovek, privržen zastarelim idejama i predrasudama, dok mu je majka bila despotski, hladni, religiozni fanatik, opsednuta ponovnim postizanjem finansijskog bogatstva porodice koje je bilo uništeno tragičnom Monaldovom ovisnošću o kocki. Kod kuće je vladala rigorozna disciplina vere i štednje. Đakomovo rano detinjstvo, koje je proveo sa svojom mlađom braćom Karlom i Paolinom, je ostavilo traga na pesniku koji je svoja iskustva zabeležio u pesmi Uspomene (Ricordanze).

Leopardi je, po porodičnoj tradiciji, započeo svoje školovanje pod tutorstvom dva sveštenika. Ali, njegova urođena žeđ za znanjem je pronašla zadovoljenje prvenstveno u izvanrednoj roditeljskoj biblioteci. Prvobitno poučavan od strane sveštenika Sebastijana Sankinija, Leopardi se ubrzo oslobodio i bogatio svoj um beskrajnim i temeljitim čitanjem. U tolikoj meri se predao svom školovanju da je u kratkom vremenskom periodu postigao izvanredno klasično i filološko znanje, ali je patio zbog nedostatka otvorenog i stimulativnog formalnog podučavanja.

U periodu između njegove dvanaeste i devetnaeste godine, neprekidno školovanje podstaknuto željom koliko da se što više nauči, toliko i potrebom da se pobjegne, barem duhovno, od strogog okruženja roditeljskog doma, narušilo je njegovo već krhko fizičko stanje. Njegova bolest mu je uskratila čak i najmanja zadovoljstva mladosti i mladi čovek se zakopao u mučenje koje mu je obuzelo dušu - meditiranje o tragičnom stanju celokupnog bitka.

Godine 1817. Pjetro Đordani, klasičar, je stigao na imanje Leopardijevih. Đakomo mu je postao životni prijatelj i iz tog prijateljstva je proistekao njegov osećaj za nadu u budućnost. U međuvremenu je njegov život u Rekantiju uveliko postajao teškim do te mjere da je konačno pokušao da pobjegne 1818. godine, ali ga je pronašao otac i vratio ga kući. Od tada, odnosi između oca i sina su nastavili da se narušavaju, a ostatak porodice je neprestano pratio Đakoma u njegovom vlastitom domu.

Kada je 1822. godine bio u prilici da nakratko boravi u Rimu kod svog strica, postao je duboko razočaran atmosferom korupcije i propasti, kao i dvoličnošću Crkve. Bio je izuzetno impresioniran grobnicom Torkvata Tasa smatrajući se prirodno vezanim za njega zajedničkim osećajem nesrećnosti. Dok je Foskolo burno živio među avanturama, ljubavnim vezama i knjigama, Leopardi je jedva bio sposoban da pobjegne od mučenja u vlastitom domu. Leopardiju se Rim učinio prljavim i skromnim u poređenju sa idealizovanom slikom koju je o njemu stvorio dok je fantazirao nad „oznojenim papirima“ klasičnih djela. Nešto prije odlaska kući na oporavak, iskusio je goruće ljubavno razočarenje uzrokovano zaljubljivanjem u svoju rođaku Geltrudu Kasi. Njegova fizička bolest, koja je nastavila da se pogoršava, doprinela je padu i poslednjih preostalih tragova iluzija i nada. Vrlina, Ljubav, Pravda i Herojstvo su ovom pesniku bili ništa drugo osim praznih reči.

Godine 1824., vlasnik knjižare Stela ga je pozvao u Milano, tražeći od njega da napiše nekoliko radova među kojima je bila Hrestomatija italijanske proze i poezije (Crestomazia della prosa e della poesia italiane). Tokom ovog perioda, pesnik je živio na raznim mjestima u Milanu, Bolonji, Firenci i Pizi.

Leopardi je 1824. godine u Milanu upoznao Alesandra Manconija, ali se nisu u potpunosti složili. U Firenci je stekao nekoliko čvrstih i trajnih prijateljstava, posetio Đordanija i upoznao pesnika Pjetra Koleta. 1828. godine, fizički slab i iznuren od rada, Leopardi je morao da odbije ponudu za profesuru u Bonu ili Berlinu koju je dao ambasador Pruske u Rimu i iste godine je morao da napusti svoj rad sa Stelom i vrati se u Rekanati. 1830. godine Koleta mu je, zahvaljujući finansijskoj podršci „prijatelja Toskane“, pružio priliku da se vrati u Firencu. Kasnije štampanje Pesama (Canti) mu je omogućilo da živi daleko od Rekantija do 1832. godine.

Potom se preselio u Napulj, u blizinu svog prijatelja Antonija Ranijerija, gde se nadao da će mu ondašnja klima koristiti zdravlju. Umro je tokom epidemije kolere 1837. godine. Zahvaljujući intervenciji Antonija Ranijerija kod vlasti, Leopardijevi ostaci su sačuvani od sramnog bacanja u zajedničku jamu – kao što su zahtevali tadašnji higijenski propisi – te je sahranjen u atrijumu crkve San Vitale u Fuorigroti. 1939. godine, njegova grobnica, preseljena u Parko Virgilijano, je proglašena nacionalnim spomenikom.

Umro je 14. juna 1837. godine u Napulju, Kraljevstvo Dve Sicilije.

NAPOMENA:
Ostale predmete u mojoj ponudi možete proveriti preko sledećih linkova:

- Kupindo: https://www.kupindo.com/Clan/Duduledu/SpisakPredmeta
- Limundo: https://www.limundo.com/Clan/Duduledu


Predmet: 69980465
STANJE PREDMETA:
Nova. Jedina mana su dva potpisa prethodnog vlasnika.

OPIS:
Đakomo Leopardi, grof, rođen je 29. juna 1798. godine u Rekanati, Italija. Uz ličnosti kao što su Dante, Ariosto i Taso, smatra se jednim od najvećih italijanskih pesnika, ali i jednim od najvećih italijanskih mislilaca uopšte.

Bio je sin Monalda Leopardija, nižeg plemića iz malog sela u regiji Marke kojom je u to doba vladalo papinstvo. Đakomova majka je bila markiza Adelajda Antići Matei. Njegov otac je bio slab, reakcionaran čovek, privržen zastarelim idejama i predrasudama, dok mu je majka bila despotski, hladni, religiozni fanatik, opsednuta ponovnim postizanjem finansijskog bogatstva porodice koje je bilo uništeno tragičnom Monaldovom ovisnošću o kocki. Kod kuće je vladala rigorozna disciplina vere i štednje. Đakomovo rano detinjstvo, koje je proveo sa svojom mlađom braćom Karlom i Paolinom, je ostavilo traga na pesniku koji je svoja iskustva zabeležio u pesmi Uspomene (Ricordanze).

Leopardi je, po porodičnoj tradiciji, započeo svoje školovanje pod tutorstvom dva sveštenika. Ali, njegova urođena žeđ za znanjem je pronašla zadovoljenje prvenstveno u izvanrednoj roditeljskoj biblioteci. Prvobitno poučavan od strane sveštenika Sebastijana Sankinija, Leopardi se ubrzo oslobodio i bogatio svoj um beskrajnim i temeljitim čitanjem. U tolikoj meri se predao svom školovanju da je u kratkom vremenskom periodu postigao izvanredno klasično i filološko znanje, ali je patio zbog nedostatka otvorenog i stimulativnog formalnog podučavanja.

U periodu između njegove dvanaeste i devetnaeste godine, neprekidno školovanje podstaknuto željom koliko da se što više nauči, toliko i potrebom da se pobjegne, barem duhovno, od strogog okruženja roditeljskog doma, narušilo je njegovo već krhko fizičko stanje. Njegova bolest mu je uskratila čak i najmanja zadovoljstva mladosti i mladi čovek se zakopao u mučenje koje mu je obuzelo dušu - meditiranje o tragičnom stanju celokupnog bitka.

Godine 1817. Pjetro Đordani, klasičar, je stigao na imanje Leopardijevih. Đakomo mu je postao životni prijatelj i iz tog prijateljstva je proistekao njegov osećaj za nadu u budućnost. U međuvremenu je njegov život u Rekantiju uveliko postajao teškim do te mjere da je konačno pokušao da pobjegne 1818. godine, ali ga je pronašao otac i vratio ga kući. Od tada, odnosi između oca i sina su nastavili da se narušavaju, a ostatak porodice je neprestano pratio Đakoma u njegovom vlastitom domu.

Kada je 1822. godine bio u prilici da nakratko boravi u Rimu kod svog strica, postao je duboko razočaran atmosferom korupcije i propasti, kao i dvoličnošću Crkve. Bio je izuzetno impresioniran grobnicom Torkvata Tasa smatrajući se prirodno vezanim za njega zajedničkim osećajem nesrećnosti. Dok je Foskolo burno živio među avanturama, ljubavnim vezama i knjigama, Leopardi je jedva bio sposoban da pobjegne od mučenja u vlastitom domu. Leopardiju se Rim učinio prljavim i skromnim u poređenju sa idealizovanom slikom koju je o njemu stvorio dok je fantazirao nad „oznojenim papirima“ klasičnih djela. Nešto prije odlaska kući na oporavak, iskusio je goruće ljubavno razočarenje uzrokovano zaljubljivanjem u svoju rođaku Geltrudu Kasi. Njegova fizička bolest, koja je nastavila da se pogoršava, doprinela je padu i poslednjih preostalih tragova iluzija i nada. Vrlina, Ljubav, Pravda i Herojstvo su ovom pesniku bili ništa drugo osim praznih reči.

Godine 1824., vlasnik knjižare Stela ga je pozvao u Milano, tražeći od njega da napiše nekoliko radova među kojima je bila Hrestomatija italijanske proze i poezije (Crestomazia della prosa e della poesia italiane). Tokom ovog perioda, pesnik je živio na raznim mjestima u Milanu, Bolonji, Firenci i Pizi.

Leopardi je 1824. godine u Milanu upoznao Alesandra Manconija, ali se nisu u potpunosti složili. U Firenci je stekao nekoliko čvrstih i trajnih prijateljstava, posetio Đordanija i upoznao pesnika Pjetra Koleta. 1828. godine, fizički slab i iznuren od rada, Leopardi je morao da odbije ponudu za profesuru u Bonu ili Berlinu koju je dao ambasador Pruske u Rimu i iste godine je morao da napusti svoj rad sa Stelom i vrati se u Rekanati. 1830. godine Koleta mu je, zahvaljujući finansijskoj podršci „prijatelja Toskane“, pružio priliku da se vrati u Firencu. Kasnije štampanje Pesama (Canti) mu je omogućilo da živi daleko od Rekantija do 1832. godine.

Potom se preselio u Napulj, u blizinu svog prijatelja Antonija Ranijerija, gde se nadao da će mu ondašnja klima koristiti zdravlju. Umro je tokom epidemije kolere 1837. godine. Zahvaljujući intervenciji Antonija Ranijerija kod vlasti, Leopardijevi ostaci su sačuvani od sramnog bacanja u zajedničku jamu – kao što su zahtevali tadašnji higijenski propisi – te je sahranjen u atrijumu crkve San Vitale u Fuorigroti. 1939. godine, njegova grobnica, preseljena u Parko Virgilijano, je proglašena nacionalnim spomenikom.

Umro je 14. juna 1837. godine u Napulju, Kraljevstvo Dve Sicilije.

NAPOMENA:
Ostale predmete u mojoj ponudi možete proveriti preko sledećih linkova:

- Kupindo: https://www.kupindo.com/Clan/Duduledu/SpisakPredmeta
- Limundo: https://www.limundo.com/Clan/Duduledu
69980465 ĐAKOMO LEOPARDI - Pesme i proza

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.