Cena: |
Želi ovaj predmet: | 10 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Autor: Strani
Poezija i zbilja / Johann Wolfgang Goethe ; preveo Zdenko Škreb
Zagreb : Matica hrvatska, 1953
720 str. ; 20 cm
Svjetski pisci / Matica hrvatska
Prevod dela: Dichtung und Wahrheit.
Str. 7-21: Predgovor / Ervin Šinko
Str. 675-688: Prilozi / Zdenko Škreb.
Uvez: tvrdi poluuvez (platno/karton); sa zlatotiskom na hrptu.
O autoru:
Studirao je pravo u Leipzigu i Strasbourgu. Na poziv vojvode Karla Augusta odlazi u Weimar, gdje postaje tajni savjetnik, a 1780. slobodni zidar weimarske lože Anna Amalia, dobiva plemstvo i postaje Kammerpräsident. Bio je i upravitelj weimarskog kazališta.
Putuje po Njemačkoj i Švicarskoj, bavi se znanstvenim studijama, te se druži s Herderom i Schillerom. Piše, istražuje i postaje sve poznatijim piscem. Njegovo djelo obuhvaća gotovo sve književne rodove i nekoliko znanstvenih područja. Mnogobrojni su uzori i utjecaji: svjetski klasici, književnost rokokoa, pučka poezija različitih naroda, široko područje povijesti, teologije, filozofije, teorije umjetnosti i prirodnih znanosti. Najveću popularnost u suvremenika stekao je romanom `Patnje mladog Werthera`, jer je u tom djelu srušio sve primjere klasicizma koji su vladali među njegovim suvremenicima te nas na neki način uveo u modernu književnost. Snažno je utjecao na sve europske književnosti. Nametnuo se suvremenicima kao obnovitelj lirike, drame, epa, romana, te učenjak izuzetno oštrog i dubokog uvida u strukturu i fenomene prirode. Još za života postao je spomenik njemačkog klasičnog humanizma.
Johan Volfgang fon Gete (nem. Johann Wolfgang von Goethe;[1][2][3] Frankfurt na Majni, 28. avgust 1749 — Vajmar, 22. mart 1832) bio je nemački pisac, političar, pesnik, naučnik i filozof, a tokom 10 godina i predsednik oblasti Vajmar. Gete je bio jedna od najznačajnijih ličnosti nemačke književnosti i evropskog neoklasicizma i romantizma krajem 18. i početkom 19. veka. Autor „Fausta“ i „Teorije boja“ širio je svoj uticaj širom Evrope, a tokom narednog veka njegova dela nadahnula su mnoge muzičke i dramske komade.
Stekavški književnu slavu do svoje 25. godine, Gete je postao pripadnik plemstva zahvaljujući vojvodi Saksen-Vejmara, Karlu Avgustu 1782. godine u čijoj oblasti je obitavao od novembra 1775, nakon uspeha njegovog prvog romana, Jadi mladog Vertera. On je bio rani učesnik u Šturm und drang književnom pokretu. Tokom njegovih prvih deset godina u Vejmaru, Gete je bio član vojvodinog državnog saveta, bio je član komisija za pitanja rata i drumskog saobraćaja, nadgledao je ponovno otvaranje rudnika srebra u obližnjem Ilmenau, i implementirao je seriju administrativnih reformi Jenskog univerziteta. On je isto tako doprineo planiranju Vejmarskog botaničkog parka i ponovnovnoj izgradnji vojvodske palate, koji su je 1998. godine zajedno imenovani Uneskovom lokacijom svetske baštine.[4]
Njegov prvi veći naučni rad, Metamorfoza biljaka, je objavljen nakon njegovog povratka sa ture u Italiji 1788. Godine 1791, on je bio izvšni direktor pozorišta u Vejmaru, a 1794. godine je započeo prijateljstvo sa dramaturgom, istoričarem, i filozofom Fridrihom Šilerom, čije predstave je premijerno prikazivao do Šilerove smrti 1805. Tokom ovog perioda, Gete je objavio svoj drugi roman, Godine učenja Vilhelma Mejstera, epske stihove Herman i Dorotea, i 1808. godine, prvi deo svoje najpoznatije drame, Faust. Njegove konverzacije i razni zajednički poduhvati tokom 1790-ih sa Šilerom, Johanom Gotlibom Fihteom, Johanom Gotfridom fon Herderom, Aleksandrom fon Humboltom, Vilhelmom fon Humboltom, Augustom i Fridrihom fon Šlegelom su u kasnijim godinama zajednički nazvani Vajmarskim klasicizmom.
Artur Šopenhauer navodi Godine učenja Vilhelma Mejstera kao jednu od četiri najbolje novele ikad napisane, zajedno sa Tristram Šandijem, La Nouvelle Héloïse, i Don Kihotom,[5] a Ralf Voldo Emerson je odabrao Getea kao jednog od šest „reprezentativnih ljudi” u svom istoimenom radu, zajedno sa Platonom, Emanuelom Svedenborgom, Mišelom de Montenjom, Napoleonom, i Vilijamom Šekspirom. Geteovi komentari i opservacije formiraju bazu nekoliko biografskih radova, najzapaženiji od kojih su Razgovori sa Geteom Johana Petera Ekermana.[6]
poezija i stvarnost