Cena: |
Želi ovaj predmet: | 3 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Lično |
Grad: |
Čurug, Žabalj |
Godina izdanja: 1997
Autor: Domaći
ISBN: ISBN 86-363-0513-2
Jezik: Srpski
Mi že Sentandrejci-srbi u mađarskoj **3641.....2018
Mi že Sentandrejci-Porodični rikverc roman
Petar Milošević
Izdavač: Mastica Srpska Novi Sad 1997.g ISBN 86-363-0513-2
Tvrd povez, 265.strana, ćirilica, format: 20 x 13 cm
stanje: nekorištena knjiga-kao nova
Romanopiscu Petru Miloševiću se, izgleda, ispod pera otelo čitavo Pomaško selo i još pola Sentandreje. I to sa uspehom. I na svu sreću. Jer, neko je ovo morao da napiše. Baš ovako!
Da razgrne skramu zaborava sa života Srba u rasejanju. Sa rukopisa prethodnika, mučenika na istom poslu, od Venclovića i Piščevića, do Ignjatovića i Crnjanskog. Da njihovu i svoju uobrazilju overi pečatom stvarnosti; da o sopstvenoj sudbini progovori čovek umesto istoričara, analitičara i birokratije; da pisanjem podigne spomenik pokoljenjima, kao prvi i potonji jevanđelista.
Siže romana se odvija u tri vremenske dimenzije: najviše u sadašnjosti, ali i u prošlosti i u budućnosti. Samo što su te tri dimenzije isprepletene, često do neprepoznatljivosti i nerazlučivosti. Zbivanja počinju na nebesima koja su smeštena na letnjoj pozornici na glavnom trgu u Sentandreji. Tu su skupa sveti Petar, patrijarh Čarnojević i poslednji Srbin iz Sentandreje. Predstavu odjednom prekida snažna eksplozija, „vatra, dim, visoko do nebesa”. Da li je zaista bila u pitanju eksplozija ili samo detonacija, to jest prasak od eksplozije izveden veštačkim putem za pozorišne potrebe, iz teksta se teško razabira, u čemu i jeste čar tih prvih stranica romana. Iz drugog poglavlja se, naime, saznaje da je „iza kulisa (…) gorela Sentandreja”. Slike kojima se ovaj požar i posledice eksplozije opisuju neodoljivo podsećaju na likovne vizije Milića od Mačve, ali i na fantastiku koja u prozi Miodraga Bulatovića tako često upija u sebe stvarnost: „Uzastopna rasprskavanja su između vitkog zvonika Saborne crkve i oronulog krova vladičanskog dvora podigla svetlosnu kupolu na nebesa u kojoj su letele ikone sa molovanim svetiteljima, ripide, čiraci, litije, kamilavke, kukasti episkopski štapovi i epitrahilji, a oko njih su lebdele raširene, prazne odežde”. U požaru je nestao i čuvar muzeja, poslednji Srbin u Sentandreji, koji je bio – žena. Na krstu koji mu, ili koji joj čuva spomen stoji natpis: „Glavata Nata, Poživela 1930–2014”. Tu negde, između ova dva datuma, smeštena su zbivanja koja slede na narednih dvesta pedesetak stranica i koja se odvijaju onako kako su i započela, kao prava, punokrvna farsa.
U centru dogodovština stoji Glavata Nata sa svojom porodicom, a oko njih se nižu likovi i plastično opisani događaji uglavnom naših dana, ali sa prilično čestom retrospektivom. Sentandreja se pretvara u jednu ogromnu pozornicu na kojoj Milošević pokreće svoje junake, i one uzete iz života sa ličnim imenima i prezimenima, i one stvorene maštom.
Siže romana-farse se odvija na dve jasno uočljive ravni: stvarnosnoj i imaginarnoj. Početna snažna fantastika se, međutim, postepeno istanjuje, što dovodi do izvesnog preloma u ambiciozno zacrtanom luku pripovedanja, da bi se tek na poslednjim stranicama knjige vratila. Groteskna nota, koja je na početku romana utkana u fantastiku, ipak je spasena: naći ćemo je i u stvarnosnoj i u imaginarnoj ravni povesti. Rekao bih čak da je groteska jedna od najupečatljivijih crta ovog dela i da takvo posmatranje prošlosti, sadašnjosti, pa i budućeg, stvarnog i nestvarnog, već samo po sebi onemogućava da se neka vrsta trivijalne nostalgičnosti prokrijumčari u kazivanja, čak i ona koja su očigledno ličnog karaktera i počivaju na neposrednim doživljajima samog autora.
Petar Milošević
Petar Milošević je rođen 3. marta 1952. u Kalazu (između Budimpešte i Sentandreje, Mađarska). Studirao je mađarsku, svetsku, hrvatsku i srpsku književnost na filološkom fakultetu Univerziteta Lorand Etveš u Budimpešti, gde od 1978. radi na Slavističkoj katedri kao profesor književnosti. Bio je urednik kulturne rubrike srpskohrvatskih, a zatim glavni urednik srpskih novina u Budimpešti (1979-1999). Piše naučna i beletristička dela: studije i eseje iz istorije srpske književnosti i komparatistike, odnosno pesme, pripovetke, romane. Prevodi sa srpskog na mađarski i obratno.