pregleda

Daleko zrcalo I i II - Barbara W Tuchman


Cena:
1.990 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7791)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14515

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Jezik: Srpski
ISBN: St
Godina izdanja: St
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Zlosretno XIV stoljeće
Istorija srednjeg veka

Barbara Verthajm Takman (engl. Barbara Wertheim Tuchman; Njujork, 30. januar 1912 — Grinvič, 6. februar 1989) bila je američki istoričar i pisac. Dva puta je dobila Pulicerovu nagradu za knjigu „The Guns of August”, bestseler koji pripoveda o uvodu i početku Prvog svetskog rata.[1][2]

Rane godine
Barbara je rođena 30. januara 1912. godine, kao ćerka bankara Morisa Vertajma i njegove prve žene Alme Morgentau. Njen otac je bio bogata i prestižna osoba, vlasnik časopisa The Nation, predsednik Američkog jevrejskog komiteta, istaknuti kolekcionar umetničkih dela i osnivač Pozorišnog saveza..[3] Njena majka je bila ćerka Henrija Morgentaua, ambasadora Vudroa Vilsona u Otomanskom carstvu.[3] Barbara je u ranoj mladosti bila pod uticajem knjiga Lusi Fič Perkins i Dž.A. Hentija, kao i istorijskih romana Aleksandra Dume.[3] Pohađala je Voldenovu školu na Aper vest sajdu, na Menhetnu.[4] Diplomirala je istoriju i književnost na koledžu Redklif, 1933. godine .[5]

Iako to nije izričito spomenula u svojoj knjizi Avgustovski topovi,[6] bila je prisutna u jednom od najvažnijih događaja knjige: Potera za nemačkim krstarom zvanim Breslau. U svom izveštaju o poteri, napisala je: „Tog jutra [10. avgusta 1914.] u Carigrad je stigao mali italijanski putnički parobrod koji je bio svedok Glosterove akcije protiv Gebena i Breslava. Među njegovim putnicima bili su ćerka, zet i troje unuka američkog ambasadora gospodina Henrija Morgentaua.“[7] Kako je bila unuka Henrija Morgentaua, ona misli na sebe, što je potvrđeno u njenoj kasnijoj knjizi Praktikovanje istorije,[8] u kojoj ona pripoveda priču njenog oca, Morisa Vertajma, koji je putovao iz Carigrada u Jerusalim 29. avgusta 1914. da dostavi sredstva tamošnjoj jevrejskoj zajednici. Tako je, u dva, Barbara bila prisutna tokom potere za Gebenom i Breslauom, što je dokumentovala 48 godina kasnije.

Istraživač i novinar
Stekavši diplomu koledža, Barbara je volontirala kao istraživač na Institutu za pacifičke odnose u Njujorku, provela je godinu dana u Tokiju (1934–35), uključujući i mesec dana u Kini, zatim se Transsibirskom železnicom vraća u Sjedinjene Američke Države.[3] Takođe je doprinosila časopisu The Nation kao dopisnik sve dok njen otac nije prodao publikaciju 1937. godine, putujući u Valensiju i Madrid da bi izveštavala o Španskom građanskom ratu.[9] Prva knjiga nastala je iz njenog španskog iskustva, Izgubljena britanska politika: Britanija i Španija od 1700, objavljena 1938.

Godine 1940, Barbara se udala za Lestera R. Tačmana, internistu, medicinskog istraživača i profesora kliničke medicine na Medicinskom fakultetu Maunt Sinaj na Menhetnu. Imali su tri ćerke, uključujući Džesiku Metjuz, koja je postala predsednica Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir.[10]

Tokom drugog svetskog rata radila je u kancelariji za ratne iformacije.[3] Posle rata brine se o svojoj deci i objavljuje knjigu pod nazivom Biblija i mač (1956).[11]

Istoričar
Sa objavljivanjem Biblije i mača 1956. godine, Barbara se posvetila istorijskom istraživanju i pisanju, stvarajuči novu knjigu otprilike svake četiri godine.[3] Umesto da se oseća sputanom nedostatkom napredne diplome iz istorije, ona je tvrdila da je sloboda od strogosti i očekivanja akademske zajednice zapravo oslobađajuća, jer bi norme akademskog pisanja „ugušile svaku sposobnost pisanja“.[3]

Barbara je favorizovala književni pristup pisanju istorije, pružajući elokventne narative koji objašnjavaju, umesto da se koncentriše na otkrivanje i objavljivanje svežih arhivskih izvora. Po rečima jednog biografa, Barbara „nije bila istoričarski istoričar; ona je bila istoričar laika koja je prošlost učinila zanimljivom milionima čitalaca”.[12] Barbarina veština pripovedanja nagrađena je 1963. kada je dobila Pulicerovu nagradu za svoju knjigu Avgustovsko oružje, koja se bavi političkim mahinacijama iza scene koje su dovele do izbijanja Prvog svetskog rata u leto 1914.

Godine 1971, Barbara je dobila književnu nagradu Sent Luisa od saradnika biblioteke Univerziteta Sent Luis.[13][14]

Barbara je 1972. dobila drugu Pulicerevu nagradu za svoju biografiju Džozefa Stilvela, Stilvel i američka iskustva u Kini.

Godine 1978, Barbara je izabrana za člana Američke akademije nauka i umetnosti.[15] Postala je prva žena predsednica Američke akademije umetnosti i književnosti 1979. godine.[16] Ona je osvojila Nacionalnu književnu nagradu SAD za istoriju[17] za prvo izdanje u mekom povezu dela Daleko ogledalo 1980. godine.[18] Takođe 1980. godine, Barbara je održala Džefersonovo predavanje Nacionalnoj zadužbini za humanističke nauke (NEH), najveće priznanje savezne vlade SAD za dostignuća u humanističkim naukama. Barbarino predavanje je bilo pod nazivom „Bolji trenuci čovečanstva“.[19]

Barbara je bio poverenik Radklif koledža i predavač na Harvardu, Kalifornijskom univerzitetu i Pomorskom ratnom koledžu. Iako nikada nije stekla formalnu diplomu iz istorije, Barbara je bila dobitnik niza počasnih diploma vodećih američkih univerziteta, uključujući univerzitet Jejl, univerzitet Harvard, Univerzitet u Njujorku, Univerzitet Kolumbija, Univerzitet u Bostonu i Smit koledž, između ostalih.[3]

Smrt
Barbara Takman je preminula 1989. godine u Griniču, od moždanog udara, u 77. godini života.[20] Odeljenje za istorijske međunarodne odnose Udruženja za međunarodne studije ustanovilo je nagradu Barbara Takman za najbolji diplomski rad u oblasti međunarodnidž istorijskih odnosa

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 82280449
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Zlosretno XIV stoljeće
Istorija srednjeg veka

Barbara Verthajm Takman (engl. Barbara Wertheim Tuchman; Njujork, 30. januar 1912 — Grinvič, 6. februar 1989) bila je američki istoričar i pisac. Dva puta je dobila Pulicerovu nagradu za knjigu „The Guns of August”, bestseler koji pripoveda o uvodu i početku Prvog svetskog rata.[1][2]

Rane godine
Barbara je rođena 30. januara 1912. godine, kao ćerka bankara Morisa Vertajma i njegove prve žene Alme Morgentau. Njen otac je bio bogata i prestižna osoba, vlasnik časopisa The Nation, predsednik Američkog jevrejskog komiteta, istaknuti kolekcionar umetničkih dela i osnivač Pozorišnog saveza..[3] Njena majka je bila ćerka Henrija Morgentaua, ambasadora Vudroa Vilsona u Otomanskom carstvu.[3] Barbara je u ranoj mladosti bila pod uticajem knjiga Lusi Fič Perkins i Dž.A. Hentija, kao i istorijskih romana Aleksandra Dume.[3] Pohađala je Voldenovu školu na Aper vest sajdu, na Menhetnu.[4] Diplomirala je istoriju i književnost na koledžu Redklif, 1933. godine .[5]

Iako to nije izričito spomenula u svojoj knjizi Avgustovski topovi,[6] bila je prisutna u jednom od najvažnijih događaja knjige: Potera za nemačkim krstarom zvanim Breslau. U svom izveštaju o poteri, napisala je: „Tog jutra [10. avgusta 1914.] u Carigrad je stigao mali italijanski putnički parobrod koji je bio svedok Glosterove akcije protiv Gebena i Breslava. Među njegovim putnicima bili su ćerka, zet i troje unuka američkog ambasadora gospodina Henrija Morgentaua.“[7] Kako je bila unuka Henrija Morgentaua, ona misli na sebe, što je potvrđeno u njenoj kasnijoj knjizi Praktikovanje istorije,[8] u kojoj ona pripoveda priču njenog oca, Morisa Vertajma, koji je putovao iz Carigrada u Jerusalim 29. avgusta 1914. da dostavi sredstva tamošnjoj jevrejskoj zajednici. Tako je, u dva, Barbara bila prisutna tokom potere za Gebenom i Breslauom, što je dokumentovala 48 godina kasnije.

Istraživač i novinar
Stekavši diplomu koledža, Barbara je volontirala kao istraživač na Institutu za pacifičke odnose u Njujorku, provela je godinu dana u Tokiju (1934–35), uključujući i mesec dana u Kini, zatim se Transsibirskom železnicom vraća u Sjedinjene Američke Države.[3] Takođe je doprinosila časopisu The Nation kao dopisnik sve dok njen otac nije prodao publikaciju 1937. godine, putujući u Valensiju i Madrid da bi izveštavala o Španskom građanskom ratu.[9] Prva knjiga nastala je iz njenog španskog iskustva, Izgubljena britanska politika: Britanija i Španija od 1700, objavljena 1938.

Godine 1940, Barbara se udala za Lestera R. Tačmana, internistu, medicinskog istraživača i profesora kliničke medicine na Medicinskom fakultetu Maunt Sinaj na Menhetnu. Imali su tri ćerke, uključujući Džesiku Metjuz, koja je postala predsednica Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir.[10]

Tokom drugog svetskog rata radila je u kancelariji za ratne iformacije.[3] Posle rata brine se o svojoj deci i objavljuje knjigu pod nazivom Biblija i mač (1956).[11]

Istoričar
Sa objavljivanjem Biblije i mača 1956. godine, Barbara se posvetila istorijskom istraživanju i pisanju, stvarajuči novu knjigu otprilike svake četiri godine.[3] Umesto da se oseća sputanom nedostatkom napredne diplome iz istorije, ona je tvrdila da je sloboda od strogosti i očekivanja akademske zajednice zapravo oslobađajuća, jer bi norme akademskog pisanja „ugušile svaku sposobnost pisanja“.[3]

Barbara je favorizovala književni pristup pisanju istorije, pružajući elokventne narative koji objašnjavaju, umesto da se koncentriše na otkrivanje i objavljivanje svežih arhivskih izvora. Po rečima jednog biografa, Barbara „nije bila istoričarski istoričar; ona je bila istoričar laika koja je prošlost učinila zanimljivom milionima čitalaca”.[12] Barbarina veština pripovedanja nagrađena je 1963. kada je dobila Pulicerovu nagradu za svoju knjigu Avgustovsko oružje, koja se bavi političkim mahinacijama iza scene koje su dovele do izbijanja Prvog svetskog rata u leto 1914.

Godine 1971, Barbara je dobila književnu nagradu Sent Luisa od saradnika biblioteke Univerziteta Sent Luis.[13][14]

Barbara je 1972. dobila drugu Pulicerevu nagradu za svoju biografiju Džozefa Stilvela, Stilvel i američka iskustva u Kini.

Godine 1978, Barbara je izabrana za člana Američke akademije nauka i umetnosti.[15] Postala je prva žena predsednica Američke akademije umetnosti i književnosti 1979. godine.[16] Ona je osvojila Nacionalnu književnu nagradu SAD za istoriju[17] za prvo izdanje u mekom povezu dela Daleko ogledalo 1980. godine.[18] Takođe 1980. godine, Barbara je održala Džefersonovo predavanje Nacionalnoj zadužbini za humanističke nauke (NEH), najveće priznanje savezne vlade SAD za dostignuća u humanističkim naukama. Barbarino predavanje je bilo pod nazivom „Bolji trenuci čovečanstva“.[19]

Barbara je bio poverenik Radklif koledža i predavač na Harvardu, Kalifornijskom univerzitetu i Pomorskom ratnom koledžu. Iako nikada nije stekla formalnu diplomu iz istorije, Barbara je bila dobitnik niza počasnih diploma vodećih američkih univerziteta, uključujući univerzitet Jejl, univerzitet Harvard, Univerzitet u Njujorku, Univerzitet Kolumbija, Univerzitet u Bostonu i Smit koledž, između ostalih.[3]

Smrt
Barbara Takman je preminula 1989. godine u Griniču, od moždanog udara, u 77. godini života.[20] Odeljenje za istorijske međunarodne odnose Udruženja za međunarodne studije ustanovilo je nagradu Barbara Takman za najbolji diplomski rad u oblasti međunarodnidž istorijskih odnosa
82280449 Daleko zrcalo I i II - Barbara W Tuchman

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.