Jezik: Srpski
Autor: Strani
ISBN: Tv
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Naslov: Istorija indijske filozofije
Autor: Đuzepe Tuči
Izdavač: Beograd : Nolit
Godina izdanja: 1982, 318 str. : graf. prikazi ; 23 cm
Zbirka: Biblioteka Sazvežđa ; 77
Povez: Broš.
Latinica



Giuseppe Tucci (talijanski izgovor: [dʒuˈzɛppe ˈtuttʃi]; 5. lipnja 1894. – 5. travnja 1984.) bio je talijanski orijentalist, indolog i znanstvenik istočnoazijskih studija, specijaliziran za tibetansku kulturu i povijest budizma. Tijekom njegovog vrhunca, Tucci je bio pristaša talijanskog fašizma i koristio je idealizirane prikaze azijskih tradicija kako bi podržao talijanske ideološke kampanje. Tucci je tečno govorio nekoliko europskih jezika, sanskrt, bengalski, pali, prakrit, kineski i tibetanski, te je predavao na Sveučilištu La Sapienza u Rimu do svoje smrti. Smatra se jednim od osnivača područja budističkih studija.

Život i rad

Tucci pije čaj od maslaca u Tibetu 1937. (fotografija Fosca Marainija)
Obrazovanje i podrijetlo
Rođen je u talijanskoj obitelji srednje klase (iz Apulije) u Macerati, Marche, i akademski je napredovao. Prije nego što je krenuo na sveučilište, samostalno je naučio hebrejski, kineski i sanskrt, a 1911. godine, u dobi od samo 18 godina, objavio je zbirku latinskih natpisa u prestižnom časopisu Zeitschrift des Deutschen Archäologischen Instituts. Studij je završio na Sveučilištu u Rimu 1919. godine, gdje je njegov studij više puta prekidan zbog Prvog svjetskog rata.

Nakon diplome otputovao je u Indiju i nastanio se na Sveučilištu Visva-Bharati, koje je osnovao bengalski pjesnik i dobitnik Nobelove nagrade Rabindranath Tagore. Tamo je studirao budizam, tibetanski i bengalski, a predavao je i talijanski i kineski. Studirao je i predavao na Sveučilištu u Dhaki, Sveučilištu u Benaresu i Sveučilištu u Calcutti. U Indiji je ostao do 1931. godine, kada se vratio u Italiju.

Znanost i ugled
Bio je vodeći talijanski znanstvenik Istoka, s raznolikim istraživačkim interesima, od drevne iranske religije do indijske i kineske filozofije. Predavao je prvenstveno na Sveučilištu u Rimu, ali je bio gostujući znanstvenik na institucijama diljem Europe i Azije. Godine 1931. Sveučilište `L`Orientale` u Napulju imenovalo ga je svojim prvim pročelnikom za kineski jezik i književnost. Godine 1933. promovirao je osnivanje Talijanskog instituta za Bliski i Daleki istok [it] - IsMEO (Istituto italiano per il Medio ed Estremo Oriente) sa sjedištem u Rimu. IsMEO je osnovan kao `Moralno tijelo izravno ovisno o Mussoliniju`.[1] Do 1945., kada je IsMEO zatvoren, Gentile je bio njegov predsjednik, a Tucci njegov generalni potpredsjednik, a kasnije i direktor jezičnih tečajeva.

Tucci je prvi put službeno posjetio Japan u studenom 1936. i ostao tamo više od dva mjeseca do siječnja 1937., kada je prisustvovao otvorenju Talijansko-japanskog instituta (Istituto Italo-nipponico) u Tokiju.[2] Tucci je putovao po cijelom Japanu držeći predavanja o Tibetu i `rasnoj čistoći`.[3]

Organizirao je nekoliko pionirskih arheoloških iskapanja diljem Azije, poput onih u Swatu u Pakistanu, Ghazniju u Afganistanu, Perzepolisu u Iranu i na Himalaji. Godine 1948. vodio je ekspediciju u Tibet u pratnji Tenzinga Norgaya koji će se 5 godina kasnije popeo na vrh Everesta. Prema Norgayevom izvještaju u `Čovjeku s Everesta`, Tucci je bio uzbudljiv i energičan čovjek prilikom svog osmog posjeta zemlji. Putovanje je uključivalo audijenciju kod Dalaj Lame u palači Potala i susret s Heinrichom Harrerom, autorom knjige `Sedam godina u Tibetu`. Također je bio promotor Nacionalnog muzeja orijentalne umjetnosti. Godine 1978. primio je nagradu Jawaharlal Nehru za međunarodno razumijevanje,[4] a 1979. Balzanovu nagradu za povijest (jednako s Ernestom Labrousseom). Tijekom svog života napisao je preko 360 knjiga i članaka.


Politika
Tucci je bio pristaša talijanskog fašizma i Benita Mussolinija.[3] Njegova suradnja započela je tijekom studentskih dana na Sveučilištu u Rimu, gdje je prvi put upoznao Giovannija Gentilea (u to vrijeme profesora povijesti filozofije i već bliskog Mussolinijevog prijatelja i suradnika), i nastavila se sve do Gentileovog atentata 1944., što je dovelo do prisilnog zatvaranja IsMEO-a više od dvije godine, do 1947.[5] Od studenog 1936. do siječnja 1937. bio je Mussolinijev predstavnik u Japanu, kamo je poslan da poboljša diplomatske odnose između Italije i Japana te da širi fašističku propagandu. Dana 27. travnja 1937. održao je govor na radiju na japanskom jeziku u Mussolinijevo ime.[6] U toj zemlji njegov je čin utro put uključivanju Italije u Antikominternov pakt (6. studenog 1937.).[7] Tucci je bio član uredništva talijanskog propagandnog časopisa Yamato, koji je pokrenut 1941. radi poboljšanja političkog saveza Italije i Japana.[8] Pisao je popularne članke za talijansku državu koji su osuđivali racionalizam industrijalizirane Europe 1930-ih i 1940-ih te izražavali čežnju za autentičnijim postojanjem u dodiru s prirodom, za koju je tvrdio da se može pronaći u Aziji.[9] Prema tibetologu Donaldu S. Lopezu, `Za Tuccija, Tibet je bio ekološki raj i bezvremenska utopija u koju je industrijalizirana Europa figurativno mogla pobjeći i pronaći mir, lijek za zapadne bolesti i od čega...`


„... Europa bi mogla pronaći svoju vlastitu netaknutu prošlost kojoj bi se mogla vratiti.“[10] Hugh Richardson i David Snellgrove u posveti svoje knjige Kulturna povijest Tibeta iz 1968. napisali su: „Giuseppeu Tucciju koji je otkrio toliko skrivenih blaga tibetanskog života, umjetnosti i učenja.“[11] Izmišljeni Tucci, kojeg glumi Marcel Iureș, pojavljuje se kao lik u filmu Francisa Forda Coppole iz 2007. Mladost bez mladosti.