pregleda

Plutarh - Pitijski dijalozi


Cena:
1.290 din
Želi ovaj predmet: 4
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7781)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14498

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Jezik: Srpski
Autor: Strani
ISBN: Tv
Godina izdanja: Tv

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

filozofsko-teološke rasprave

Izdavač: Matica srpska, Novi Sad
Edicija: Antička književnost
Prevod sa starogrčkog i komentari: Svetlana Loma
Povez: tvrd sa omotom
Broj strana: 222
Odlično očuvana.

S A D R Ž A J:

- O slovu „e“ u Delfima
- O zamiranju proročišta
- O Pitijinim proročanstvima
- Zašto božja kazna sporo stiže

Mestrije Plutarh (rođen oko 46. umro 127.) bio je starogrčki istoričar, biograf i esejist.

Rođen u gradiću Heroneja u grčkoj oblasti Beotija, verovatno za vreme vladanja rimskod cara Klaudija, Plutarh je proputovao čitav mediteranski svet, uključujući i dve posete Rimu. Imao je veliki broj uticajnih rimskih prijatelja, među njima i Soscija Senecija i Fundana, koji su obojica bili poznati Senatori, kojima je posvetio neka od kasnijih dela. Najveći deo života proveo je u Heroneji, i bio je posvećen u misterije grčkog boga Apolona. Međutim, njegove dužnosti kao starijeg od dva Apolonova sveštenika u proročištu u Delfima (gde je bio odgovoran za interpretiranje Pitijinih proricanja) očigledno mu nisu uzimale mnogo vremena – vodio je vrlo aktivan društveni i građanski život i napisao veliki broj spisa, od kojih mnoga sačuvana do danas.

Magistrat i ambasador
Pored dužnosti sveštenika Delfskog hrama, Plutarh je bio i magistrat Heroneje i često je predstavljao svoj zavičaj u raznim misijama u stranim zemljama u svojim ranim zrelim godinama. Njegov prijatelj Lucije Mestrije Flor, rimski konzul, pomogao je Plutarhu da dobije rimsko građansko pravo, a prema hroničaru iz 10. veka, Georgiju Sinkelu, car Hadrijan ga je imenovao u poznim godinama za prokuratora provincije Ahaje na Peloponezu – položaj koji mu je davao pravo da nosi odeću i ukrase samog konzula. (Suda, srednjevokovna vizantijska enciklopedija tvrdi da ga je Hadrijanov prethodnik Trajan imenovao za prokuratora Ilirika, ali većina istoričara to smatra malo verovatnim, jer Ilirik nije bila provincija kojom je upravljao prokurator).

Uporedni životopisi
Njegovo najpoznatije delo je Uporedni životopisi, niz biografija poznatih Grka i Rimljana, datih uporedo da osvetle njihove zajedničke moralne vrednosti i mane. Sačuvani „životi“ čine dvadeset tri para biografija, a svaki par predstavljao je jednu grčku i jednu rimsku ličnost, kao i četiri samostalne neuparene biografije. Kako objašnjava u prvom pasusu „Života Aleksandra Velikog“, Plutarha nije zanimalo pisanje istorije kao takve, već ga je zanimalo da istraži uticaj karaktera – dobrog ili lošeg – na život i sudbinu poznatih ljudi. Neki od najinteresantnijih „života“ – na primer Heraklov i Filipa II Makedonskog – nisu sačuvani.

Život Aleksandrov
Njegov „Život Aleksandrov“ je jedan od pet preživelih tercijalnih izvora o makedonskom osvajaču i kralju i on sadrži anegdote i opise događaja koji se nigde drugde ne javljaju. Takođe, i njegov portret Nume Pompilija, drugog od sedam rimskih kraljeva, sadrži jedinstvene informacije o ranom rimskom kalendaru.

Druga dela
Moralija

Moralia, 1531
Ostatak njegovih preživelih radova je sakupljen pod naslovom Moralia (slobodno prevedeno kao “Običaji`“). To je eklektička zbirka 78 eseja i prepisanih govora, među kojima su: O Sudbini ili vrlina Aleksandra Velikog – važan dodatak njegovom „životu“ velikog vojskovođe, „O obožavanju Izide i Ozirisa (ključni izvor informacija o egipatkskim verskim ritualima), i „O Herodotovoj zlonamernosti (što je možda retorička vežba, kao i besede o Aleksandrovim dostignućima), u kojima Plutarh kritikuje ono što smatra sistematskom pristrasnošću u Herodotovim delima. Među radovima su i više filozofske rasprave, kao što je „O opadanju proročišta“, „O odlaganju božanske kazne“, „O miru duše“ i lakše teme, kao što su „Odisej Gril“, duhoviti dijalog između Homerovog Odiseja i jedne od Kirkinih začaranih svinja. „Moralije“ su pisane ranije dok su „Životopisi“ nastali uglavnom u poslednje dve decenije Plutarhovog života.

Neki priređivači „Moralija“ uključuju i nekoliko radova za koje se danas zna da su „pseudibiografije“: među njima su „Životi deset besednika“ (biografije Deset besednika antičke Atine, zasnovane na „Učenjima filozofa“ Cecilija iz Kalaste) i „O muzici“. Jedan „pseudo-Plutarh“ bi mogao stajati iza ovih različitih spisa. Iako ovi tekstovi nisu Plutarhovi i potiču iz nešto kasnijeg perioda, ona su sva klasična po poreklu i imaju istorijsku vrednost.

Quaestiones
Par zanimljivih manjih dela su „Pitanja“ (Quaestiones, jedno o manje važnim detaljima rimskih navika i kultova, jedno o grčkim).

Plutarhov uticaj
Plutarhovi spisi su imali ogroman uticaj na englesku i francusku književnost. Šekspir je često citirao – i obilno parafrazirao – prevode nekoliko Plutarhovih „Života“ u svojim dramama. Ralf Valdo Emerson i transcedentalisti su bili pod velikim uticajem „Moralija“ (Emerson je napisao sjajan uvod u petotomno izdanje „Moralija“ u devetnaestom veku). Džejms Bozvel je navodio Plutarhove misli o načinu pisanja o životima u svom delu „Život Samjuela Džonsona“. Njegovi drugi obožavaoci bili su Ben Džonson, Džon Drajden, Aleksander Hamilton, Džon Milton i ser Frensis Bekon, kao i tako različite ličnosti kao što su bili

Kotn Mader, Robert Brauning i Mišel de Montenj (čiji su „Eseji“ inspiraciju i ideje crpli iz Plutarhovih „Moralija“).

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 81440421
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

filozofsko-teološke rasprave

Izdavač: Matica srpska, Novi Sad
Edicija: Antička književnost
Prevod sa starogrčkog i komentari: Svetlana Loma
Povez: tvrd sa omotom
Broj strana: 222
Odlično očuvana.

S A D R Ž A J:

- O slovu „e“ u Delfima
- O zamiranju proročišta
- O Pitijinim proročanstvima
- Zašto božja kazna sporo stiže

Mestrije Plutarh (rođen oko 46. umro 127.) bio je starogrčki istoričar, biograf i esejist.

Rođen u gradiću Heroneja u grčkoj oblasti Beotija, verovatno za vreme vladanja rimskod cara Klaudija, Plutarh je proputovao čitav mediteranski svet, uključujući i dve posete Rimu. Imao je veliki broj uticajnih rimskih prijatelja, među njima i Soscija Senecija i Fundana, koji su obojica bili poznati Senatori, kojima je posvetio neka od kasnijih dela. Najveći deo života proveo je u Heroneji, i bio je posvećen u misterije grčkog boga Apolona. Međutim, njegove dužnosti kao starijeg od dva Apolonova sveštenika u proročištu u Delfima (gde je bio odgovoran za interpretiranje Pitijinih proricanja) očigledno mu nisu uzimale mnogo vremena – vodio je vrlo aktivan društveni i građanski život i napisao veliki broj spisa, od kojih mnoga sačuvana do danas.

Magistrat i ambasador
Pored dužnosti sveštenika Delfskog hrama, Plutarh je bio i magistrat Heroneje i često je predstavljao svoj zavičaj u raznim misijama u stranim zemljama u svojim ranim zrelim godinama. Njegov prijatelj Lucije Mestrije Flor, rimski konzul, pomogao je Plutarhu da dobije rimsko građansko pravo, a prema hroničaru iz 10. veka, Georgiju Sinkelu, car Hadrijan ga je imenovao u poznim godinama za prokuratora provincije Ahaje na Peloponezu – položaj koji mu je davao pravo da nosi odeću i ukrase samog konzula. (Suda, srednjevokovna vizantijska enciklopedija tvrdi da ga je Hadrijanov prethodnik Trajan imenovao za prokuratora Ilirika, ali većina istoričara to smatra malo verovatnim, jer Ilirik nije bila provincija kojom je upravljao prokurator).

Uporedni životopisi
Njegovo najpoznatije delo je Uporedni životopisi, niz biografija poznatih Grka i Rimljana, datih uporedo da osvetle njihove zajedničke moralne vrednosti i mane. Sačuvani „životi“ čine dvadeset tri para biografija, a svaki par predstavljao je jednu grčku i jednu rimsku ličnost, kao i četiri samostalne neuparene biografije. Kako objašnjava u prvom pasusu „Života Aleksandra Velikog“, Plutarha nije zanimalo pisanje istorije kao takve, već ga je zanimalo da istraži uticaj karaktera – dobrog ili lošeg – na život i sudbinu poznatih ljudi. Neki od najinteresantnijih „života“ – na primer Heraklov i Filipa II Makedonskog – nisu sačuvani.

Život Aleksandrov
Njegov „Život Aleksandrov“ je jedan od pet preživelih tercijalnih izvora o makedonskom osvajaču i kralju i on sadrži anegdote i opise događaja koji se nigde drugde ne javljaju. Takođe, i njegov portret Nume Pompilija, drugog od sedam rimskih kraljeva, sadrži jedinstvene informacije o ranom rimskom kalendaru.

Druga dela
Moralija

Moralia, 1531
Ostatak njegovih preživelih radova je sakupljen pod naslovom Moralia (slobodno prevedeno kao “Običaji`“). To je eklektička zbirka 78 eseja i prepisanih govora, među kojima su: O Sudbini ili vrlina Aleksandra Velikog – važan dodatak njegovom „životu“ velikog vojskovođe, „O obožavanju Izide i Ozirisa (ključni izvor informacija o egipatkskim verskim ritualima), i „O Herodotovoj zlonamernosti (što je možda retorička vežba, kao i besede o Aleksandrovim dostignućima), u kojima Plutarh kritikuje ono što smatra sistematskom pristrasnošću u Herodotovim delima. Među radovima su i više filozofske rasprave, kao što je „O opadanju proročišta“, „O odlaganju božanske kazne“, „O miru duše“ i lakše teme, kao što su „Odisej Gril“, duhoviti dijalog između Homerovog Odiseja i jedne od Kirkinih začaranih svinja. „Moralije“ su pisane ranije dok su „Životopisi“ nastali uglavnom u poslednje dve decenije Plutarhovog života.

Neki priređivači „Moralija“ uključuju i nekoliko radova za koje se danas zna da su „pseudibiografije“: među njima su „Životi deset besednika“ (biografije Deset besednika antičke Atine, zasnovane na „Učenjima filozofa“ Cecilija iz Kalaste) i „O muzici“. Jedan „pseudo-Plutarh“ bi mogao stajati iza ovih različitih spisa. Iako ovi tekstovi nisu Plutarhovi i potiču iz nešto kasnijeg perioda, ona su sva klasična po poreklu i imaju istorijsku vrednost.

Quaestiones
Par zanimljivih manjih dela su „Pitanja“ (Quaestiones, jedno o manje važnim detaljima rimskih navika i kultova, jedno o grčkim).

Plutarhov uticaj
Plutarhovi spisi su imali ogroman uticaj na englesku i francusku književnost. Šekspir je često citirao – i obilno parafrazirao – prevode nekoliko Plutarhovih „Života“ u svojim dramama. Ralf Valdo Emerson i transcedentalisti su bili pod velikim uticajem „Moralija“ (Emerson je napisao sjajan uvod u petotomno izdanje „Moralija“ u devetnaestom veku). Džejms Bozvel je navodio Plutarhove misli o načinu pisanja o životima u svom delu „Život Samjuela Džonsona“. Njegovi drugi obožavaoci bili su Ben Džonson, Džon Drajden, Aleksander Hamilton, Džon Milton i ser Frensis Bekon, kao i tako različite ličnosti kao što su bili

Kotn Mader, Robert Brauning i Mišel de Montenj (čiji su „Eseji“ inspiraciju i ideje crpli iz Plutarhovih „Moralija“).
81440421 Plutarh - Pitijski dijalozi

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.