pregleda

Slobodan Jarčević - Austrijski državnik o Srbima


Cena:
1.290 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7786)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14506

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


SLOBODAN JARČEVIĆ

AUSTRIJSKI DRŽAVNIK O SRBIMA

Johan Fristif baron Bartenštajn

NOVA EVROPA
BEOGRAD
2006





ĆIRILICA
MEK POVEZ
21 CM
46 STRANICA



Johan Hristof baron Bartenštajn (Strazbur 23. oktobar 1689—Beč, 6. avgust 1767) je bio državnik i diplomata u službi Habzburške monarhije.

Život
Poreklo
Potekao je iz građanske porodice u Strazburu, gde je i odrastao. Njegov otac Johan Filip Bartenštajn (1650-1726) je bio profesor filozofije iz Tiringije i direktor gimnazije u Strazburu, a majka mu je poticala iz jedne učene strazburške porodice.

Studije i prve veze
Studirao je jezike, istoriju i pravo u Strazburu. Istoriju je diplomirao 1709. na temu rat Morica Saksonskog protiv Karla V („Ustanak kneževa“), a pravo 1711. na temu lov na nasleđe.

Kao devetnaestogodišnjak otputovao je u Pariz, gde je stupio u vezu sa benediktincima, koja ga je odvela u Beč. Tamo je sreo Gotfrida Vilhelma Lajbnica, koji ga je podržavao i upućivao na karijeru u državnoj upravi.

Karijera u Beču
Tražeći karijeru u austijskoj administraciji prešao je iz evangelizma u katolicizam 1715. Već 1719. uzdignut je u viteza, a dvadesetih i tridesetih godina 18. veka izgradio je blistavu karijeru na habzburškom carskom dvoru.

Prvo je postao sekretar, a kasnije notar Tajne konferencije (najviše upravne vlasti u Beču) i najbliži poverenik i savetnik Karla VI. Godine 1732. (prema drugim izvorima: 1733) dobio je diplomu o plemstvu (baronatu), a dospeo je u Tajni savet i do vicekancelara u austrijskoj Državnoj kancelariji. Nakon Karlove smrti 1740. ostao je privržen njegovoj ćerci i naslednici Mariji Tereziji i godinama usmeravao spoljnu i porodičnu politiku Habzburga.

Godine 1753. šezdesetčetvorogodišnjeg Bartenštajna zamenio je na mestu dirigenta spoljne politike Anton Kaunic. Otada je bio aktivan u unutrašnjoj politici. Na kraju je radio kao direktor Tajnog kućnog arhiva i pisao udžbenike za prestolonaslednika Josifa II. Umro je 1767, a svome potomstvu je ostavio prostrane zemljišne parcele u Donjoj Austriji i Šleziji.

U Beču je 1873. unutrašnji grad u blizini parlamenta nazvan po njemu „Bartenštajnova ulica“.

Delatnosti
Diplomatski uspesi i neuspesi
Bartenštajn i Pragmatična sankcija
U svoje vreme važio je za jednu od najuticajnijih i najinteligentnijih ličnosti na Bečkom dvoru. Imao je velikog udela u sprovođenju „Pragmatične sankcije“ koju je 1713. izdao Karlo VI. Bartenštajnova zasluga je bila i ta što su habzburške nasledne zemlje i Ugarska 1723. prihvatile ovaj dekret, a Engleska priznala pragmatičnu sanciju za osnovni zakon 1731.

Bartenštajn kao provodadžija
Po stupanju na presto Marije Terezije Bartenštajn je bio potpora mladoj i nesigurnoj nadvojvotkinji i kraljici Češke i Ugarske u sučeljavanju sa starim i iskusnim ministrima na dvoru. I ostvarenje veoma srećnog braka prestolonaslednice sa Francom Stefanom Lotarinškim pripisivano je Bartenštajnovoj diplomatskoj veštini. Sprečio je brak između regentkinje i infanta Don Karlosa od Španije koji joj je bio mrzak. Udesio je i brak između mlađe sestre Marije Terezije, Marijane, i još jednog člana Lotarinške dinastije. Vešto lavirajući, pružio je ruku moćnom kardinalu Fleriju i naveo Franca da ustupi svoje vojvodstvo Francuskoj u zamenu za Toskanu. Tako je završen rat oko poljskog nasleđa (1735). Godine 1737. usledilo je venčanje u Beču i stupanje na presto Franca Lotarinškog kao cara Svetog rimskog carstva nemačkog naroda. Ovaj diplomatski uspeh osigurao je Bartenštajnu nadvojvotkinjinu doživotnu vernost.

Beogradski mir
U drugim spoljnopolitičkim analizama i odlukama bio je manje uspešan. Uveo je Austriju u novi rat protiv Turaka na strani Rusije, koji se završio porazom Austrije i potpisivanjem nepovoljnog Beogradskog mira 1739.

Rat za austrijsko nasledstvo i Šleski rat
Najznačajnije godine u Bartenštajnovoj političkoj delatnosti su verovatno bile prve godine vladavine Marije Terezije, kada je Austrija zapala u egzistencijalnu krizu. Pruska vojska je ušla u Šlesku i tako započela rat oko Šleske, a Bavarska i Saksonija uz podršku Francuske napale austrijske nasledne teritorije i tako započele rat za austrijsko nasleđe.

Bartenštajn je bezrezervno podržavao neiskusnu nadvojvotkinju, koja je izrično odbijala da ustupi bilo koji deo svoje teritoriji i revnosno istrajavala na principu nedeljivosti svojih zemalja.Bartenštajn nije uživao poverenje Marije Terezije samo kao spoljnopolitički savetnik. Po njenom nalogu za vreme Prvog i Drugog rata oko Šleske zastupao je političko i pravno stanovište Habzburga u brojnim službenim publikacijama, koje su širene preko stranih predstavništva ponekad i u više hiljada primeraka.

Poslednje godine u unutrašnjoj politici
Po prestanku svoje spoljnopolitičke aktivnosti nije bio odbačen. Marija Terezija mu je poverila unutrašnju upravu nad svojim zemljama i posao oko izrade nove carske tarife. Rukovodio je austrijskom sanitetskom službom. Imenovan je i za predsednika Ilirske dvorske deputacije, koja je upravljala crkveno-narodnim poslovima stanovništva doseljenog iz Srbije. Napisao je „Kratak izveštaj o stanju rasejane mnogobrojne ilirske nacije u carsko-kraljevskim naslednim zemljama“ (nem. in kKurzer Bericht von der Beschaffenheit der zerstreuten zahlreichen Illyrischen Nation aiserl. königl. Erblanden) koji je 1886. preveo Aleksandar Sandić[1]. Na kraju je bio direktor novoosnovanog Tajnog porodičnog arhiva (1749) i napisao jedan udžbenik iz istorije za mladog prestolonaslednika Josifa (rukopis u četrnaest tomova i šest tomova dodataka istorije od Karla Velikog do Rudolfa II).

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 79919621
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!


SLOBODAN JARČEVIĆ

AUSTRIJSKI DRŽAVNIK O SRBIMA

Johan Fristif baron Bartenštajn

NOVA EVROPA
BEOGRAD
2006





ĆIRILICA
MEK POVEZ
21 CM
46 STRANICA



Johan Hristof baron Bartenštajn (Strazbur 23. oktobar 1689—Beč, 6. avgust 1767) je bio državnik i diplomata u službi Habzburške monarhije.

Život
Poreklo
Potekao je iz građanske porodice u Strazburu, gde je i odrastao. Njegov otac Johan Filip Bartenštajn (1650-1726) je bio profesor filozofije iz Tiringije i direktor gimnazije u Strazburu, a majka mu je poticala iz jedne učene strazburške porodice.

Studije i prve veze
Studirao je jezike, istoriju i pravo u Strazburu. Istoriju je diplomirao 1709. na temu rat Morica Saksonskog protiv Karla V („Ustanak kneževa“), a pravo 1711. na temu lov na nasleđe.

Kao devetnaestogodišnjak otputovao je u Pariz, gde je stupio u vezu sa benediktincima, koja ga je odvela u Beč. Tamo je sreo Gotfrida Vilhelma Lajbnica, koji ga je podržavao i upućivao na karijeru u državnoj upravi.

Karijera u Beču
Tražeći karijeru u austijskoj administraciji prešao je iz evangelizma u katolicizam 1715. Već 1719. uzdignut je u viteza, a dvadesetih i tridesetih godina 18. veka izgradio je blistavu karijeru na habzburškom carskom dvoru.

Prvo je postao sekretar, a kasnije notar Tajne konferencije (najviše upravne vlasti u Beču) i najbliži poverenik i savetnik Karla VI. Godine 1732. (prema drugim izvorima: 1733) dobio je diplomu o plemstvu (baronatu), a dospeo je u Tajni savet i do vicekancelara u austrijskoj Državnoj kancelariji. Nakon Karlove smrti 1740. ostao je privržen njegovoj ćerci i naslednici Mariji Tereziji i godinama usmeravao spoljnu i porodičnu politiku Habzburga.

Godine 1753. šezdesetčetvorogodišnjeg Bartenštajna zamenio je na mestu dirigenta spoljne politike Anton Kaunic. Otada je bio aktivan u unutrašnjoj politici. Na kraju je radio kao direktor Tajnog kućnog arhiva i pisao udžbenike za prestolonaslednika Josifa II. Umro je 1767, a svome potomstvu je ostavio prostrane zemljišne parcele u Donjoj Austriji i Šleziji.

U Beču je 1873. unutrašnji grad u blizini parlamenta nazvan po njemu „Bartenštajnova ulica“.

Delatnosti
Diplomatski uspesi i neuspesi
Bartenštajn i Pragmatična sankcija
U svoje vreme važio je za jednu od najuticajnijih i najinteligentnijih ličnosti na Bečkom dvoru. Imao je velikog udela u sprovođenju „Pragmatične sankcije“ koju je 1713. izdao Karlo VI. Bartenštajnova zasluga je bila i ta što su habzburške nasledne zemlje i Ugarska 1723. prihvatile ovaj dekret, a Engleska priznala pragmatičnu sanciju za osnovni zakon 1731.

Bartenštajn kao provodadžija
Po stupanju na presto Marije Terezije Bartenštajn je bio potpora mladoj i nesigurnoj nadvojvotkinji i kraljici Češke i Ugarske u sučeljavanju sa starim i iskusnim ministrima na dvoru. I ostvarenje veoma srećnog braka prestolonaslednice sa Francom Stefanom Lotarinškim pripisivano je Bartenštajnovoj diplomatskoj veštini. Sprečio je brak između regentkinje i infanta Don Karlosa od Španije koji joj je bio mrzak. Udesio je i brak između mlađe sestre Marije Terezije, Marijane, i još jednog člana Lotarinške dinastije. Vešto lavirajući, pružio je ruku moćnom kardinalu Fleriju i naveo Franca da ustupi svoje vojvodstvo Francuskoj u zamenu za Toskanu. Tako je završen rat oko poljskog nasleđa (1735). Godine 1737. usledilo je venčanje u Beču i stupanje na presto Franca Lotarinškog kao cara Svetog rimskog carstva nemačkog naroda. Ovaj diplomatski uspeh osigurao je Bartenštajnu nadvojvotkinjinu doživotnu vernost.

Beogradski mir
U drugim spoljnopolitičkim analizama i odlukama bio je manje uspešan. Uveo je Austriju u novi rat protiv Turaka na strani Rusije, koji se završio porazom Austrije i potpisivanjem nepovoljnog Beogradskog mira 1739.

Rat za austrijsko nasledstvo i Šleski rat
Najznačajnije godine u Bartenštajnovoj političkoj delatnosti su verovatno bile prve godine vladavine Marije Terezije, kada je Austrija zapala u egzistencijalnu krizu. Pruska vojska je ušla u Šlesku i tako započela rat oko Šleske, a Bavarska i Saksonija uz podršku Francuske napale austrijske nasledne teritorije i tako započele rat za austrijsko nasleđe.

Bartenštajn je bezrezervno podržavao neiskusnu nadvojvotkinju, koja je izrično odbijala da ustupi bilo koji deo svoje teritoriji i revnosno istrajavala na principu nedeljivosti svojih zemalja.Bartenštajn nije uživao poverenje Marije Terezije samo kao spoljnopolitički savetnik. Po njenom nalogu za vreme Prvog i Drugog rata oko Šleske zastupao je političko i pravno stanovište Habzburga u brojnim službenim publikacijama, koje su širene preko stranih predstavništva ponekad i u više hiljada primeraka.

Poslednje godine u unutrašnjoj politici
Po prestanku svoje spoljnopolitičke aktivnosti nije bio odbačen. Marija Terezija mu je poverila unutrašnju upravu nad svojim zemljama i posao oko izrade nove carske tarife. Rukovodio je austrijskom sanitetskom službom. Imenovan je i za predsednika Ilirske dvorske deputacije, koja je upravljala crkveno-narodnim poslovima stanovništva doseljenog iz Srbije. Napisao je „Kratak izveštaj o stanju rasejane mnogobrojne ilirske nacije u carsko-kraljevskim naslednim zemljama“ (nem. in kKurzer Bericht von der Beschaffenheit der zerstreuten zahlreichen Illyrischen Nation aiserl. königl. Erblanden) koji je 1886. preveo Aleksandar Sandić[1]. Na kraju je bio direktor novoosnovanog Tajnog porodičnog arhiva (1749) i napisao jedan udžbenik iz istorije za mladog prestolonaslednika Josifa (rukopis u četrnaest tomova i šest tomova dodataka istorije od Karla Velikog do Rudolfa II).
79919621 Slobodan Jarčević -  Austrijski državnik o Srbima

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.