pregleda

Srpski pokret u Vojvodini i buna 1848-1849


Cena:
2.490 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7790)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14513

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Autor: Domaći
Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 50 tak recenica poduceno obicnom grafitnom olovkom, nista strasno. Sve ostalo uredno!

Srpski pokret u Vojvodini i buna 1848-1849 - Daka Popović


David - Daka Popović (Novi Sad, 28. 12. 1886 - Novi Sad, 17. 2. 1967) je bio srpski inženjer, publicista i istoričar. Rođen je u Novom Sadu gde je stekao osnovno obrazovanje. Gimnaziju je pohađao u Segedinu, a kao stipendista Zadužbine Marije Milanković studirao na Kraljevskoj (Josifovoj) Politehnici u Budimpešti u periodu od 1908. do 1913.
Po okončanju studija započeo je inženjersku praksu u Budimpešti. Posle Prvog svetskog rata, u kome je bio mobilisan kao oficir tehničke jedinice radeći na popravkama mostova i obnovi komunikacija, Popović se vraća u Novi Sad i zapošljava u Građevinskoj direkciji. Ubrzo potom prelazi u Suboticu gde će naredne godine raditi na obnovi železničkog saobraćaja u Vojvodini. U Novi Sad se vraća 1920. da bi osnovao privatno građevinsko preduzeće. U početku Popović gradi veći broj stambenih kuća u novim predgrađima. Jedan od prvih većih objekata koje projektuje je zgrada trgovca Koste Jovanovića na Trifkovićevom trgu iz perioda 1922-1924, podignuta u poznosecesijskom maniru. Tokom 1926. Popović projektuje velelepnu petokupolnu crkvu Vaznesenja Hristovog u Adi. Jedna je od retkih kupolnih crkava u naseljenim mestima Vojvodine, a podignuta je po ugledu na crkvu – mauzolej porodice Karađorđević na Oplencu (arh. Kosta Jovanović, 1910-1912). Ostaće jedan od malobrojnih pokušaja `obnove srpskog nacionalnog stila` na području Vojvodine. Za SPC Popović je takođe projektovao i manju grobnu crkvu, posvećenu sv. ocu Nikolaju u Mošorinu (1937-1939), građenu po uzoru na Lazaricu, podignutu između 1937-1938.


Početkom četvrte decenije Popović stvara svoja najznačajnija graditeljska dela: zgradu Komande I armijske oblasti u blizini Dunavskog parka i veliku stambeno-poslovnu zgradu („Vatikan“) u Katoličkoj porti. Oba objekta su donekle oslobođena nasleđa secesije, ali bogat ukrasni repertoar sada je potpuno u duhu eklekticizma i akademskog koncepta gradnje. U građevinama koje podiže na kraju svoje projektantske karijere, tokom četvrte decenije, Popović prihvata osnovna načela moderne arhitekture, bezornamentalnu estetiku, ravne krovove i racionalniju organizaciju unutrašnjeg prostora. U modernom stilu podići će nekoliko višespratnica rentijerske namene. Već pred kraj projektantske karijere Popović je učestvovao u projektovanju i izvođenju zgrade Doma udruženja trgovaca (danas zgrada Radio Novog Sada) i Trgovačke i zanatske komore u ulici Modene. U Popovićeve graditeljske poduhvate spadaju i aktivnosti oko donošenja prvog urbanističkog plana Novog Sada, gradnje nasipa uz Dunav, nasipanja Malog Limana, te otvaranja Bulevara i poslovi oko postavljanja i montiranja čeličnog mosta. Daka Popović se povlači iz građevinarstva početkom četvrte decenije kada poslove i vođenje biroa predaje rođaku i prijatelju Danilu Kaćanskom, koji će preduzeće uspešno voditi do 1941. Popovićeve građevine predstavljaju primer prelaznog stila koji je najavio pojavu moderne arhitekture. Posle njega novosadski arhitekti i graditelji više neće graditi u akademskom i eklektičkom maniru.


Posle povlačenja iz biroa Popović je napravio uspešnu političku karijeru koja je bila krunisana izborom za prvog bana Dunavske banovine (1929), a potom i funkcijom senatora (1933-1939). U međuvremenu Popović osniva dnevni list Dan – izlazi u Novom Sadu od 1935 do 1941, kao tada jedine srpske dnevne novine u Vojvodini. Iz izdavačkog saveta Popović istupa 1938. nastavljajući povremeno da piše, uglavnom za praznične brojeve. Tokom rata i u posleratnom periodu Popović se aktivno bavi proučavanjem događaja i pojava iz kulturne i političke prošlosti srpskog naroda u Vojvodini. Objavio je veliki broj knjiga, članaka, studija, novinskih natpisa, recenzija, polemika i komentara. Kao inženjer i arhitekta, politički i društveni radnik, proučavalac i pisac, Daka Popović je obeležio kulturnu istoriju i vreme u kome je živeo.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 79873509
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju! 50 tak recenica poduceno obicnom grafitnom olovkom, nista strasno. Sve ostalo uredno!

Srpski pokret u Vojvodini i buna 1848-1849 - Daka Popović


David - Daka Popović (Novi Sad, 28. 12. 1886 - Novi Sad, 17. 2. 1967) je bio srpski inženjer, publicista i istoričar. Rođen je u Novom Sadu gde je stekao osnovno obrazovanje. Gimnaziju je pohađao u Segedinu, a kao stipendista Zadužbine Marije Milanković studirao na Kraljevskoj (Josifovoj) Politehnici u Budimpešti u periodu od 1908. do 1913.
Po okončanju studija započeo je inženjersku praksu u Budimpešti. Posle Prvog svetskog rata, u kome je bio mobilisan kao oficir tehničke jedinice radeći na popravkama mostova i obnovi komunikacija, Popović se vraća u Novi Sad i zapošljava u Građevinskoj direkciji. Ubrzo potom prelazi u Suboticu gde će naredne godine raditi na obnovi železničkog saobraćaja u Vojvodini. U Novi Sad se vraća 1920. da bi osnovao privatno građevinsko preduzeće. U početku Popović gradi veći broj stambenih kuća u novim predgrađima. Jedan od prvih većih objekata koje projektuje je zgrada trgovca Koste Jovanovića na Trifkovićevom trgu iz perioda 1922-1924, podignuta u poznosecesijskom maniru. Tokom 1926. Popović projektuje velelepnu petokupolnu crkvu Vaznesenja Hristovog u Adi. Jedna je od retkih kupolnih crkava u naseljenim mestima Vojvodine, a podignuta je po ugledu na crkvu – mauzolej porodice Karađorđević na Oplencu (arh. Kosta Jovanović, 1910-1912). Ostaće jedan od malobrojnih pokušaja `obnove srpskog nacionalnog stila` na području Vojvodine. Za SPC Popović je takođe projektovao i manju grobnu crkvu, posvećenu sv. ocu Nikolaju u Mošorinu (1937-1939), građenu po uzoru na Lazaricu, podignutu između 1937-1938.


Početkom četvrte decenije Popović stvara svoja najznačajnija graditeljska dela: zgradu Komande I armijske oblasti u blizini Dunavskog parka i veliku stambeno-poslovnu zgradu („Vatikan“) u Katoličkoj porti. Oba objekta su donekle oslobođena nasleđa secesije, ali bogat ukrasni repertoar sada je potpuno u duhu eklekticizma i akademskog koncepta gradnje. U građevinama koje podiže na kraju svoje projektantske karijere, tokom četvrte decenije, Popović prihvata osnovna načela moderne arhitekture, bezornamentalnu estetiku, ravne krovove i racionalniju organizaciju unutrašnjeg prostora. U modernom stilu podići će nekoliko višespratnica rentijerske namene. Već pred kraj projektantske karijere Popović je učestvovao u projektovanju i izvođenju zgrade Doma udruženja trgovaca (danas zgrada Radio Novog Sada) i Trgovačke i zanatske komore u ulici Modene. U Popovićeve graditeljske poduhvate spadaju i aktivnosti oko donošenja prvog urbanističkog plana Novog Sada, gradnje nasipa uz Dunav, nasipanja Malog Limana, te otvaranja Bulevara i poslovi oko postavljanja i montiranja čeličnog mosta. Daka Popović se povlači iz građevinarstva početkom četvrte decenije kada poslove i vođenje biroa predaje rođaku i prijatelju Danilu Kaćanskom, koji će preduzeće uspešno voditi do 1941. Popovićeve građevine predstavljaju primer prelaznog stila koji je najavio pojavu moderne arhitekture. Posle njega novosadski arhitekti i graditelji više neće graditi u akademskom i eklektičkom maniru.


Posle povlačenja iz biroa Popović je napravio uspešnu političku karijeru koja je bila krunisana izborom za prvog bana Dunavske banovine (1929), a potom i funkcijom senatora (1933-1939). U međuvremenu Popović osniva dnevni list Dan – izlazi u Novom Sadu od 1935 do 1941, kao tada jedine srpske dnevne novine u Vojvodini. Iz izdavačkog saveta Popović istupa 1938. nastavljajući povremeno da piše, uglavnom za praznične brojeve. Tokom rata i u posleratnom periodu Popović se aktivno bavi proučavanjem događaja i pojava iz kulturne i političke prošlosti srpskog naroda u Vojvodini. Objavio je veliki broj knjiga, članaka, studija, novinskih natpisa, recenzija, polemika i komentara. Kao inženjer i arhitekta, politički i društveni radnik, proučavalac i pisac, Daka Popović je obeležio kulturnu istoriju i vreme u kome je živeo.
79873509 Srpski pokret u Vojvodini i buna 1848-1849

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.