Godina izdanja: 2012
ISBN: 978-86-7403-176-6
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Od župnika do četnika Đuro Vilović, Dr.Nikola Žutić *6729*01-2023
Dr.Nikola Žutić autor Tiraž 300 1.Izdanje
Povez: Tvrd, Latinica,strana 285. ,Format: 24 cm, težina 550.grama
izdavač: Institut za savremenu istoriju Beograd 2012.g ISBN 978-86-7403-176-6
stanje: nekorištena
Nikola Žutić (Gospić, 14. avgust 1952.) srpski je istoričar i naučni savjetnik.
Bavi se istraživanjem istorije Jugoslavije, s tim što posebnu pažnju poklanja istoriji ideologija, odnosno sučeljavanjima ideologija građanskog liberalizma i rimokatolicizma (Vatikana), zatim vjersko-nacionalnom stvaranju hrvatstva, državnopravnom uspostavljanju Jugoslavije, odnosu jugoslavenske države i crkava, pitanjima kulturne politike u Kraljevini Jugoslaviji, istoriji sudstva, privrednim i drugim temama.

Đuro Vilović (Brela, 1889. – Bjelovar, 1958.), hrvatski književnik. Ekstremni jugoslavenski nacionalist, član Orjune i za vrijeme II. svjetskog rata, četnik.
Đuro Vilović je rođen u Brelima. Studij katoličke teologije pohađao je u Zadru, te je 1913. zaređen za svećenika. Nakon zaređenja odlazi u Beč na studij filozofije. Nakon povratka u Hrvatsku službuje u Dekanovcu u Međimurju, s kojom će se životnom sredinom nježno poistovijetiti. Kasnije piše “Ta mi je zemlja postala bliza, i topla mi posta ta zemlja, u kojoj gusto i bujno cvatu ljubice, a žene govore nekim romonom i šaptom, kojim romone naši lijepi, mladi glagolaši uz more. Tu kao da sam se sreo s jezikom naših primorskih nedjelja i ranih jutara.” Već 1918. godine napisao je tu roman s tematikom ljubavnog života mladog kapelana, koja će pod naslovom `Međimurje - ispovijest jednoga sutona` biti objavljena u Bjelovaru 1923. godine. Sklonost ženama će ga ubrzo i odbiti od svećeničkog zvanja, nakon što je pokazao simpatije tadašnjem tzv. reformnom pokretu katoličkih svećenika koji je, između ostaloga, zahtijevao da se svećenicima dopusti ženidbu.
Nekadašnji pravaš i hrvatski nacionalist, postao je nacionalnim renegatom, nekako u vrijeme kada se odlučio oženiti pravoslavnom Srpkinjom iz okolice Bjelovara. Nakon što ga je Srpska pravoslavna crkva odbila, odlučio je postati protestant - možda samo zato da bi se 1919. godine mogao zaposliti kao nastavnik u protestantskoj školi u Staroj Pazovi - te počeo pisati pripovijetke i romane u kojima je vrlo kritizirao katoličko svećenstvo i Katoličku crkvu u cjelini.
Tijekom II. svjetskog rata prišao je četničkomu pokretu. Nakon što 1941. god. posve napušta Zagreb i odlazi u Split koji je bio pripojen Italiji - moguće stoga što je računao da bi kao mason mogao u Zagrebu imati nevolja s Ustašama i Nijemcima - 1942. godine Đuro Vilović počinje u Splitu pisati za četnička glasila, te ondje od listopada 1942. god. uređuje časopis Krik iz jama u kojem govori o 600.000 Srba koje da su ustaše pobacale u jame na području NDH. Potom se u ožujku 1943. godine pridružuje samom Draži Mihailoviću u Srbiji. Na sastanak s Dražom Mihailovićem Đuro Vilović i nekolicina drugih orjunaša iz Splita lete talijanskim vojnim avionom. Ostaje Vilović djelovati u propagandnom odjelu četničke vrhovne komande gdje blisko surađuje sa Stevanom Moljevićem, urednikom četničkog časopisa `Ravna Gora`. U četničkim publikacijama objavljuje pod pseudonimom Ljubiša Petrović, te osobito piše protiv svake hrvatske politike - ne samo ustaške, nego i one Hrvatske seljačke stranke, te one koju vode tadašnji hrvatski komunisti. Pod imenom `Ljubiša Petrović` objavljena mu je 1943. godine u Pittsburgu knjižica (79 stranica) `Tajni plan Velikohrvatske ideje i njene ekspanzije: dokumenat mračne megalomanije jednog narodića` (izdanje Slobodne srpske planine 1943 godine, štampa Amerikanskog srbobrana). Otvoreno velikosrpska Srpska radikalna stranka objavila je 2011. godine tu Vilovićevu knjižicu pod novim naslovom `Bastardija Hrvatstva` (priredio Nikola Žutić, koji je napisao opširni predgovor od 40 stranica, recenzenti Vojislav Šešelj i Momčilo Subotić). U knjižici Vilović svojim srpskim čitateljima s neskrivenom antihrvatskom mržnjom govori primjerice o `strašnim i mračnim hrvatskim masama` nezadovoljnim stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koje će `mračne mase` rado primiti `najcrnje ropstvo mađarsko i tursko, čaki i cigansko, ako hoćete, samo ne srpsko`; te nastavlja o `sasvim nastranom i bolesnom, ali velikom očaju hrvatskih seljačkih masa` koje Radićev poklič `Vjera u Boga i seljačka sloga!` odjednom `dira u živac` i potiče ih `u gomilu`, te se `Radićev pokret širi na sve strane kao kuga`
S Đurom Vilovićem je u četnike krenuo i njegov sin jedinac Vojko, student medicine. Vojko Vilović će s četnicima, tj. Dobrovoljačkom antikomunističkom milicijom - ali u talijanskoj uniformi - doći i do Brela, gdje je bio ljetnikovac obitelji Vilović. U četničkim će redovima Vojko Vilović i poginuti ili umrijeti.
Đuro Vilović je godinama dopunjavao svoj rukopis Krvava crkva, s podnaslovom Hrvatski popovi i fratri u raspadu Jugoslavije i u pokoljima Srba, kojega je naposljetku objavila tek Srpska radikalna stranka 2009. godine. U tom djelu je Vilović zastupao radikalno jugoslavenstvo i srpstvo. Kao pobornik teze da hrvatski narod zapravo ne postoji, u knjizi `Krvava crkva` prema osobnom iskustvu govori o rijetkim Hrvatima svojega doba koji su poput njega odlučili postati Srbima: „Tih je Hrvata bilo malo tek toliko da se može reći da ih je – ipak bilo. Ti su se Hrvati već toga dana konačno i definitivno pretopili u Srbe, jer ih je srpska duša i svest i borbenost srknula, kao što srče veća kaplja sitne kapljice vode. Od toga dana ti Hrvati više u sebi ne mogu ništa da pronađu hrvatsko osim jednog bezgraničnog bola i isto takva stida što im je sudbina udesila, da se rode pod hrvatskim imenom.”
Dugo nakon njegove smrti je pronađen rukopis njegovog romana `Picukare`, dovršen pred II. svjetski rat. U tom romanu napada Vilović dalmatinske pobožne žene, čija starinska pučka pobožnost prema Vilovićevoj viziji opterećuje taj dio Hrvatske i ispunja ga negativnošću. Roman je objavljen u Zagrebu 2010. godine.