ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1991.
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Izbeglice iz Albanije u Crnu Goru 1991. godine, Jovan R. Bojović

Titograd 1991. Mek povez, ilustrovano, 256 strana.
Knjiga je veoma dobro očuvana.
R6


Tokom marta 1991. godine iz Albanije je u Crnu Goru došlo oko 1670 izbjeglica jugoslovenskog porijekla. To su u ogromnoj većini bile crnogorske porodice iz Vrake, bilo da su živjele u Vraki ili su poticale iz Vrake a preseljene u razne krajeve Albanije.
Prva grupa od 542 lica prešla je albansko-jugoslovensku granicu na prijelazu Božaj 6. marta, a druga od 1026 lica 10. marta 1991. godine. U toku ova dva dana granicu je prešlo 1568 lica. Do početka aprila ovaj se broj popeo na 1671 lice. Prešle su čitave porodice (kućne familije). Ostao je tamo samo manji broj porodica i pojedinaca.
Izbjeglice su smještene u prihvatne centre: u zgrade Kaznenopopravnog doma u Spužu 218 lica, Istražnog zatvora u Spužu 234, Školskog centra u Danilovgradu 396, Glavi Zete 581 i Ravne Rijeke (Bijelo Polje) 242 lica. U prihvatnom centru na Glavi Zete organizovan je smještaj za muškarce u velikim šatorima. U ostalim prihvatnim centrima smještene su žene i djeca.
lako su izbjeglice iz Albanije došle iznenada i masovno, brzo su smještene. Data im je potrebna pomoć u hrani, odjeći i Ijekarskoj zaštiti. Prvi put poslije 1945. godine našli su se ovdje na slobodi.
Znajući da dolaze iz Albanije i da sa njima od 1948. godine nije mogao biti uspostavljen nikakav kontakt, ni porodični niti pak kontakt u cilju proučavanja njihove prošlosti, položaja, jezika i ostalog, riješili smo da sa njima razgovaramo. Nakon odobrenja nadležnih republičkih organa (Ministarstva pravde i Sekretarijata za informacije), otpočeli smo rad sa njima u cilju prikupljanja podataka. Od 20. marta do sredine jula 1991. godine redovno smo ih posjećivali i sa njima vodili razgovore. Razgovore smo snimali na magnetofonskoj traci i zapisivali. Uradili smo upitnike, na koje su nam oni sami odgovarali. Na kraju smo izvršili njihov popis prema datim pitanjima prema prihvatnim centrima. Za tri i po mjeseca, koliko smo sa njima razgovarali, prikupili smo dragocjene podatke o životu Crnogoraca i podgoričkih Muslimana u Vraki i skadarskom kraju.
Poslije rata (1945), a posebno poslije 1948. godine, kada je došlo do sukoba sa socijalističkim zemljama na čelu sa Sovjetskim Savezom, jugoslovenske nacionalne manjine u tim zemljama bile su izložene raznovrsnim i sistematskim progonima, sve u cilju gubitka njihovog nacionalnog obilježja.
O životu Vračana u poslijeratnom periodu mi pripremamo posebnu knjigu, a ovom prilikom ukazaćemo samo na neke momente kako bi se bolje razumjeli podaci izneseni u spiskovima izbjeglica` tokom marta 1991. godine.
U istorijskoj nauci je poznato da su prostor Vrake (nedaleko od Skadra) od davnina naselile porodice iz Crne Gore. Isto tako je poznato da su u Albaniji poslije 1878. godine radi naseljavanja dolazile i muslimanske porodice iz Bosne, Hercegovine i Crne Gore,
Poslije 1948. godine nealbansko stanovništvo je izloženo svakovrsnom ugnjetavanju. Navešćemo samo nekoliko karakterističnih primjera:
Svima su doseljenicima nasilno promijenjena prezimena. Tako je prezime Brajović promijenjeno u Ferezaj, Martinović u Suto, Popović u Popa), Matanović u Dimnaku, Vukčević u Maljaj, Stajkić u Foljeti, Krstović u Nikolaj, Sekulić u Neăaj, Ademović u Đeljeza, Burazerović u Burazeri itd. (Podaci po ličnim kartama i pasošima.) Ovaj napaćeni narod dovijao se na razne načine da bi sačuvao za buduće generacije neke tragove ranijih prezimena. Tako su neki za prezime uzimali nadimak nekog iz porodice (Šuto), naziv zemlje kod Skadarskog jezera (Ferezaj) i slično.
Porodica Kontić u Vraki nije prihvatila promjenu prezimena. Nju su sačinjavali muž, žena i troje djece.
Roditeljima srpske i muslimanske djece prilikom upisa u knjige rođenih davan je spisak albanskih imena — da odaberu koje će ime dati svome djetetu. Tako je vršena nasilna šiptarizacija jugoslovenskog življa u Albaniji. U nasilju se išlo i dalje.
Svi Srbi i Muslimani nasilno su prevedeni u šiptarsku naciju —
Sćiptare. Tako su poznate crnogorske porodice Martinovići (`uto) i Popovići (Popaj) nacionalno postali „Sćiptari`, što se vidi iz priloženih fotokopija njihovih ličnih dokumenata.
Pravoslavne crkve u Skadru su porušene. Crkva u Vraki je pretvorena u „Dom kulture”. Pravoslavni sveštenici, braća Popović — Lazar i Veliša, bili su izloženi raznim ponižavanjima. Lazar je bio sveštenik u Skadru sve do zabrane rada crkve, kada je uhapšen i osuđen na sedam godina zatvora. Umro je u zatvoru šest mjeseci prije isteka kazne. Njegovoj porodici nijesu dozvolili da ga prenese iz Tirane i sahrani u Skadru, gdje je živio i gdje mu je živjela supruga sa djecom.
Rušenjem `srpskih crkava u Skadru i Vraki uništavane su ili su odnošene i crkvene dragocjenosti (krstovi, ikone, knjige). (Slično se, doduše, postupilo i sa džamijama.)
Stara srpska pravoslavna groblja u Skadru i selima Vrake rušena su na nezapamćen način, Jeziva su kazivanja o zbivanjima u vezi sa tim u Skadru i Vraki. U Skadru su bile grobnice srpskih vladara kada je Skadar bio prijestonica Zete.