pregleda

Pod otvorenim nebom Vojo Kovačević


Cena:
1.900 din
Želi ovaj predmet: 9
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
Lično preuzimanje
Plaćanje: Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Beograd,
Beograd-Novi Beograd
Prodavac

bakeja (5103)

97,72% pozitivnih ocena

Pozitivne: 9621

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

ISBN: Ostalo
Godina izdanja: Ostalo
Autor: Domaći
Jezik: Srpski

Pod otvorenim nebom Vojo Kovačević
VOJO KOVAČEVIĆ narodni heroj Jugoslavije (autor)
Izdavač: VOJNOIZDAVAČKI ZAVOD BEOGRAD, 1985g
tvrd povez
Stanje: kao nova
RATNA PROŠLOST NARODA I NARODNOSTI JUGOSLAVIJE/ Bilješka o piscu, Latinica, 435 str

Ovo je priča iz 1942. godine, mesto Grahovo, Crna Gora. Događaj izvesna proslava
HEROJI UBIJAJU OČEVE
piše: Drago
Filipov Kešeljević Učesnici: Pavle i Stanko Kovačević, Boro Prodanović, Ranka Stefanović - s jedne i Petar Kovačević, otac Pavlov i Stankov s druge strane. Tema: `Borba protiv pete kolone`, odnosno borba protiv svake srpske osobe koja nije odobravala ili izvršavala zločine i naređenja Moše Pijade, Milovana Đilasa i Josipa Broza. Sve i ime oca radničke klase druga babuške Staljina. Sve je počelo pozdravom `Smrt fašizmu i petoj koloni...`

Ovo je priča iz 1942. godine, kada je Pavle Kovačević `ličnim primjerom` pokazao, da se zarad `viših ciljeva i revolucije, može ubiti i rođeni otac`. Bilo je to vrijeme kada je Ernest Fišer, ustaša iz Zagreba, bio glavni savjetnik komunističkim zlikovcima u Grahovu. Komunisti su nešto kasnije obećali da kada pobiju Srbe u Crnoj Gori naseliće Cetinje i druge gradove mnogobrojnim Kinezima.

Kao učesnik u Drugom svjetskom ratu u našoj zemlji, još se dobro sjećam događaja koji su se dešavali na jednom dijelu Crne Gore, Hercegovine i jednom dijelu Bosne. Kada je ubijen plemenski kapetan Petar Kovačević imao sam sedamnaest godina i dvanaest dana. Sjećam se kao da je to bilo danas. O Petrovom ubistvu piše i njegov sin, general-pukovnik Vojo Kovačević u svojoj knjizi `Pod otvorenim nebom`. U njoj nema ni pet procenata istine. O ubistvu svojega oca, general, heroj, razbojnik, izrod i kukavica, nije napisao ni jedno slovo istine, a tačno je ono što ću ja ovdje reći.

Bilo je to 1942. godine. U Grahovu je toga dana na proslavu moralo doći svako žensko čeljade od 14 godina pa do najdublje starosti, sve što je moglo da se drži na nogama. Na ovu proslavu je došao i veliki broj ženskog svijeta iz susjednih opština. Naređeno je da se mora sakupiti što više žena, jer te večeri `govoriće baćuška Staljin` specijalno za žene i da je njegova želja da se što više njih tu sakupi. Većina žena je tada prvi put čula za `baćuške` i vjerovalo se da će on tu zaista biti.
Sava Kovačević, nerasvetljena sudbina do kraja

Program su pripremili sinovi Petra Kovačevića, Pavle i Stanko u zajednici sa advokatom Borom Prodanovićem i njegovom drugaricom Rankom Stefanović. Glavna tema organizatora ove proslave bila je `borba protiv pete kolone`. A u petu kolonu je spadala svaka srpska osoba koja nije odobravala niti izvršavala zločine i naređenja Milovana Đilasa, Moše Pijade i njihovog šefa, austrijskog kaplara Jože Broza.

Kada je bilo oko deset sati uveče i kada je stiglo sve što je moglo i moralo da dođe, na binu se popeo Petrov sin Pavle, i u ime `majke Rusije` i `oca radničke klase druga baćuške Staljina` pozdravio je prisutne sa:

`Smrt fašizmu i petoj koloni`.

Penzioneri kao neprijatelji radničke klase

Pavle je počeo svoj govor riječima:

`Moja dužnost, kao glavnog sekretara Sreskog komiteta, je da vas upoznam sa ciljem naše borbe koju vodimo protiv neprijatelja radničke klase i koju ćemo, uz pomoć Majke Rusije i njenog genijalnog vođe druga Staljina osloboditi radničku klasu od raznih derikoža i svih koji su živjeli na grbači seljaka i radnika`.

Pavle je na prvom mjestu objavio rat žandarmima, jer je imao dosta muke sa njima radi nereda koje je pravio u predratnoj Jugoslaviji. Pored žandarma, napadao je i klevetao svakoga ko se nije slagao sa njihovim izdajničkim radom. Govor je nastavio riječima `da treba pobiti sve osobe koje su primale penziju i živjele na račun radničke klase i siromašnih seljaka`. Na njegovu nesreću zaboravio je da je njegov otac Petar, kao plemenski kapetan, primao dobru penziju sa kojom je i njega hranio, jer Pavle nikada ništa nije radio.

Na toj proslavi se nalazila i žena pokojnog Peka Rajkovića, Zorka. NJenog muža Peka su ranije ubili komunisti kao petokolonaša koji je primao penziju, pošteno zarađenu, služeći svom rodu i braneći njegovu slobodu od mnogih srpskih neprijatelja. Petar Kovačević i Peko Rajković su prve komšije, svega je sto metara između njihovih kuća.

Kada je ova junak-žena čula sa kakvom borbom ovaj razbojnik hoće da donese slobodu i blagostanje srpskom rodu, ustala je i rekla:

`Pavle, treba najprije da ubiješ svoga oca, jer je on kao oficir primao mnogo veću penziju od drugih`.

Kada su narod i ubica čuli što mu junak-žena reče, ni sekunde nije razmišljao, već je odmah poslao patrolu da dovedu njegovog oca Petra, čija je kuća bila udaljena svega petsto metara od mjesta gdje je bilo veselje i gdje su žene čekale pozdrav od `baćuške Staljina`.

Pavle sa svoja dva saradnika iz Sreskog komiteta, Savom Vujačićem i Svetom Bulajićem, pošao je iza patrole koja je otišla da dovede Petra. Pavle i njegovi saradnici su poveli nešto mlađeg Novicu Miloševa Dakovića kojega su bili osudili na smrt kao petokolonaša, jer je bio dobar, pošten i valjan domaćin, pa ga je trebalo ubiti i poslije opljačkati, ili kako to komunisti kažu, konfiskovati njegovu imovinu.

Pavle sa starim Novicom i svojim pomoćnicima sačekao je patrolu koju je poslao da dovedu starog i bolesnog Petra, na pola puta, na samom mostu pred kućom prote Krsta Kešeljevića. Pored puta, udaljena svega pedeset metara, bila je osnovna škola i mala bašta.

Kada je patrola sa Petrom stigla do tog mjesta, Pavle je naredio da uđu u baštu.

Petar i Novica nijesu htjeli da to urade. Pavle je izvadio revolver i ubio svog oca osamdeset godina starog Petra a zatim i Novicu.

Pavle je svog mrtvog oca uhvatio za nogu i odvukao u školsku baštu, a njegovi pomoćnici su odvukli Novicu, takođe u baštu, da ih neko, ko bude morao, sjutradan zakopa.

Kroz pola sata se Pavle, sudija i ubica svoga oca,vratio na veseli sastanak i ženama saopštio da je pravda zadovoljena i da je svojom rukom ubio Petra i Novicu. Kako su pričale žene koje su bile na tom sastanku, Pavle je bio dobro raspoložen, pa da bi veselje bilo još bolje, kao u šali je rekao ženama da je njegov otac izbacio jezik na stranu, a da je to znak, da će biti još nekih koji će proći kao Petar i Novica.

Dobri domaćini u Crnoj Gori, tu priču o `jeziku izbačenom na stranu` govorili su kad su o jeseni klali svinje i drugu stoku za prehranu svojih porodica zimi. Kada svinja izbaci jezik na jednu stranu vilice, po starom vjerovanju, to je bio znak da će se još svinja klati. Tako, sinovi heroji, svoga oca svrstaše sa svinjama! Poslije ove likvidacije dva poštena starca, nastavljeno je veselje. Komesar Pavle, brat mu Stanko, Bora Prodanović i drugarica Ranka Stefanović igraju `kazačok`. Veselje se nastavlja sve do zore. Žene šapuću i govore jedna drugoj:

`Ćuti, crna drugo, ubiše oca, pa zašto neće i nas`.

Doseljavanje Kineza na Cetinje

General-heroj Vojo, u svojoj knjizi kaže, da je Zorkin sin Đorđije poginuo u borbi na Grahovu. I ovo je general slagao. Đorđije Rajković, mladić od dvadeset godina je zarobljen i ubijen 21. oktobra 1944. godine u Grahovu. Te iste godine ubijeno je 275 osoba, među kojima je bilo 50 teško ranjenih, a među njima i dr Jevto Šupić, major stare Jugoslavije. Među pobijenima bilo je i staraca od 80 godina. General major se prevari i napisa i malo istine, pa kaže da su on i braća govorili kako su 80 godina starog i bolesnog oca Petra ubili i da se niko nije usudio da ih o tome pita. Istina je da o tome niko nije smio da govori, jer su svi znali da ubice svog oca uvijek nose otkočene revolvere i da su uvijek spremni da ubiju svakoga ko se ne složi sa njihovim komunističkim zločinačkim radom.

Đilas je na jednom sastanku rekao da ništa ne smeta što neće biti Srba, kad oni, komunisti, oslobode Jugoslaviju. On je rekao da Partija mora da pobijedi, bez obzira na žrtve i da će on dovesti Kineze da žive na Cetinju, jer ih ima pola milijarde, pa neće biti nikakvih problema da se sva mjesta gdje ne bude Srba, nasele Kinezima.

Da bi naši mladi naraštaji bar malo istine saznali o komunističkim zločinima, moram nešto reći i o starom kapetanu Petru Kovačeviću.

`Herojevog ` oca sahranili četnici

Kapetan Petar - Serarev, kako ga je svak u našem kraju oslovljavao, bio je dobar, pošten i vrlo cijenjeni čovjek i veliki patriota. Godine 1918. otišao je u Italiju sa ženom Jokom i sa tri ili četiri sina. Joka se vratila 1920. u Jugoslaviju, a Petar je ostao u Italiji sa dva sina sve do 1924, kada su se i oni vratili. Kralj Aleksandar mu je dao dobru penziju, sa kojom je u Beogradu, sa Jokom i sedam sinova, mogao dobro da živi i a sinove školuje, ali oni nijesu htjeli da uče, nego su se povezali sa internacionalnom bandom da sruše Jugoslaviju i ubiju kralja Aleksandra za koga general ne kaže `prvoga`, nego ga naziva krvavim. Kukavica general ne reče zašto kralja Aleksandra naziva `krvavim`, a iako su on, današnji heroj i njegovi drugovi bili u zatvoru Sremska Mitrovica, tamo nije zatvarana sirotinja, niti pošteni ljudi kao što je bio njegov otac. General propusti još nekiliko riječi, istine pa kaže da oni, partizani oslobodioci nijesu dozvoljavali da se njihove žrtve sahranjuju na crkvenom groblju, nego su ih sahranjivali na mjestu gdje su pobijeni. Nije general imao kuraži da kaže da su ih bacali u jame, krečane i pasja groblja, jer su uzeli istu taktiku kao i njihova hrvatska braća ustaše, a sve po naredbi poglavnika Ante i austrijskog kaplara Josipa Broza, koji su imali isti plan i taktiku da se uništi što više Srba. `Herojevog` oca Petra su četnici prenijeli iz školske bašte i sahranili kod crkve Svetog Nikole u Grahovu.

Primjera radi navodim što su uradili Turci azijati a šta srpski odrodi, sinovi kapetana Petra i ostali zlikovci kao Dimitrije Bulajić, Sveto Bulajić, Mirko Bulajić, Savo Vujačić, Mato Atunović, Dušan Bakoč, Jovo - Brđo Kovačević i još dosta njih koji su slijepo izvršavali sva naređenja Milovana Đilasa.

Turski maniri Grahovskih komunista

Godine 1877. knjaz Nikola sa ostalim Crnogorcima je oslobodio varoš Nikšić od Turaka. Nešto prije nego što je oslobođen Nikšić (Onogošt) Turci su na prevaru ubili popa Milana Jovovića, vojvodu i velikog junaka Crne Gore. Glavu su mu odsjekli i sa njom zakitili bedem u Nikšiću. Trup bez glave su turski vojnici, po naređenju komandanta grada Nikšića, kapetana Mušovića, odnijeli i predali knjazu Nikoli i ostaloj crnogorskoj vojsci koja se nalazila u logoru kod kuća Lekovića.

Član partijskog suda, tačnije sekretar tog suda bila je Marija Koš iz Šibenika, a šef komunističke propagande bio je Ernest Fišer iz Zagreba koji je stigao u Grahovo maja mjeseca 1941. godine. Komunisti su ga prekrstili i dali mu ime Veljko Fijolić i kazali da je Trebinjac koji je pobjegao od ustaškog strijeljanja. Heroj-general-pisac sad je vratio pravo ime svome obavještajcu i tjelohranitelju koji ga je pomagao kada je živio ilegalno u Grahovu.

General Vojo kaže u svojoj knjizi da je Ernest Fišer imao 20 zlatnih dukata. Vjerovatno da je Ernest te dukate uzeo od neke familije koju su mrtvu poslali splavom rijekom Savom sa natpisom `meso za Jovanovu pijacu u Beogradu`. Fišer sada živi u Zagrebu kao zaslužni borac sa spomenicom i dobrom penzijom.

Vjerovatno da je bilo i više dukata, jer mu je majka, kako general kaže, slobodu dočekala u Šibeniku odakle je bila i sekretar grahovskog suda, Marija Koš je sada penzioner koja živi u Beogradu.

Ernest Fišer je svoju propagandnu stanicu imao na Vilusima i bila je smještena u kući Steva Milova Kovačevića koji je bio 31. decembra 1941. godine osuđen na smrt.

Komandant je voleo srebrne kašike

U varošici Vilusi bila je neka posadna komanda čiji je komandant bio Mirko Nikolin Bulajić. Komandir Mirko je imao vazda četiri do šest mladića pod svojom komandom, koji su morali svako naređenje izvršavati. Dužnost ovih mladića bila je uglavnom da dovedu osobe koje treba da se osude kao peta kolona. Kada presuda bude izrečena odmah bude i izvršena, ali ne od ovih nevinih mladića, već od dobro istreniranog dželata Draga Jošanovog Bulajića i Mitra Petrova Bulajića. Ova dva dželata su i moju majku i sestru ubili 17. marta 1942. godine.

Kada osuđeni budu likvidirani i bačeni u jame ili krečane, odmah komandir Mirko polazi da konfiskuje imovinu pobijenih osoba. Mirko je konfiskovao imovinu mog oca, kojeg su ubili. Kazao je da mora sve da se oduzme što može da se iskoristi za potrebe `narodnooslobodilačke vojske`. Tada je odnio i srebrne kašike za kavu koje je moj otac donio iz Amerike, kada je došao da se bori kao dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. Na kašikama je bilo napisano `Gavleston-Teksas` gdje je on radio, dok nije pošao u dobrovoljce da brani svoju otadžbinu. Možda Ernest, ili heroj- general imaju neku od tih kašika. Ako bi bili voljni da mi neku prodaju ja bih dobro platio, jer bi mi bilo drago da imam uspomenu na svog oca.

Zločin Save Kovačevića

Komandir Mirko i šef propagande Ernest dobro su živjeli na Vilusima i nijesu ni u čemu oskudijevali. Sve što su tražili moralo je da im se donese. Ja sam kao `petokolonaški sin` morao da im dogonim drva za grijanje, jer tada još ništa nije stizalo iz `majke Rusije`, pa je sirotinja morala svoje `oslobodioce` da snabdijeva.

Jednom sam morao kao petokolonaš ići konjem na Zubce u Herceg da dotjeram plijen koji su oduzeli od svojih žrtava.

Drugi put sam morao ići na Divin, isto u Hercegovini da otuda dotjeram `ratni plijen` koji je oduzet od poštene hercegovačke sirotinje. Sa mnom je ovoga puta bio i Duka Spasojev Bulajić. Tada sam na Divinu vidio oce-ubicu, Pavla Petrova Kovačevića koji je bio politički komesar Operativnog štaba za Hercegovinu. Taj čin je dobio odmah poslije ubistva svog oca.

Iz Đilasove, Mošine i Brozove zadužbine bilježim još nekoliko imena pobijenih rodoljuba, dobrih i poštenih domaćina iz grahovske opštine, koji su pobijeni prije kapetana Petra Serdara Kovačevića.

Titov biograf Vladimir Dedijer u svome dnevniku piše za heroja Savu Kovačevića-Mizaru da je za vrijeme svoje vladavine u opštini Grahovo, za pet mjeseci ubio 46 četnika. Nadam se da mi neće biti zamjereno da kažem da je među 46 ubijenih bio i moj otac Filip, kao prva žrtva komunističkog terora u Grahovu. Ubijen je 22. novembra 1941. godine. Moja majka Marija i sestra Vidosava, stara 21 godinu, ubijene su 17. marta 1942. godine.

Iste godine, ali 16. januara ubijeni su: Novica (Savin) Kovačević, sudija Velikog suda i njegov brat Blažo Kovačević, učitelj, Marko Krstov Kovačević, zemljoradnik, Petar Baćkov Kovačević, zemljoradnik, Đorđe R. Marković, Kapetan I klase, Marko Bulajić, zemljoradnik i Nikola Bulajić, zemljoradnik.

Predsjednik Suda i glavni tužilac im je bio Sava (Blagojev) Kovačević Mizara, zemljoradnik koji nikada nije ništa radio, a kada je sudio svojoj braći, bio je komandant komunističkog odreda. Članovi suda su bili Nikola Đurković, propali student prava i politički komesar Orjenskog bataljona, zatim po zlu čuveni Dimitrije Bulajić, propali student agronom i komandant Grahovskog bataljona. (NJega je božja kazna stigla jer je sam sebi oduzeo život na Badnji dan 1943. godine u Skender Vakufu gdje je otišao kod svoje braće ustaša da spasava zlikovačku glavu.)

Članovi suda su bili i Mato Antunović, student bogoslovije, Pavle i brat mu general Vojo, koji će nešto kasnije, na proslavi `Dana žena` i svog oca Petra na smrt osuditi i kao što rekoh naprijed, svojom mu rukom život oduzeti.

Neki savjetnik je bio i pukovnik predratne jugoslovenske vojske Savo Orović iz Vasojevića, koji je kod Tita stigao do najviših položaja i bio dobitnik visokih odlikovanja. Glavnu riječ je ipak imala Marija Koš iz Šibenika, koja je očito bila vrlo spremna da osuđuje poštene Srbe iz Crne Gore. Znao je Ante Pavelić koga će poslati svom bratu Joži Brozu da mu pomogne da bi zajednički i na zvjerski način uništavali Srbe.

| vrh strane | sadržaj broja |

NE ŠALJEM POUZEĆEM
U inostransvo šaljem ako se dogovorimo oko načina uplate
Zbog mojih zdravstvenih problema, i još nekih razloga O B A V E Z N O me konsultujte P R E kupovine mojih predmeta...

LICNO PREUZIMANJE I S K L J U C I V O na mojoj adresi (blok 23 Nbgd) sa kupinda i to samo RADNIM DANIMA od 16h do 18h, i Subotom od 16h do 20h ...INTERFON RADI...pre dolaska MOLIM VAS da me kontaktirate telefonom, za slučaj - ne tako redak - da nemogu knjigu dovoljno brzo da pronađem...tj. da dođete, a ja knjigu još nisam uspeo da pronađem... što je stvarno bez veze...
Molim Vas da ne zakazujete preuzimanje na drugim lokacijama..

PREDMETE (KNJIGE) SALJEM OBAVEZNO KAO PREPORUCENU TISKOVINU (pošiljku)
POSLE UPLATE (cena plus postarina) na moj račun
----------------
poštarina je uvek 130 dinara za jednu knjigu, i 150 dinara za LP ploču, ukoliko vam ne javim drukčije
BESPLATNA POŠTARINA SE ODNOSI SAMO NA PREDMETE ISPOD ČIJE GLAVNE SLIKE STOJI CRVENI KAJRON SA NATPISOM BESPLATNA POŠTARINA
Besplatna dostava se odnosi samo na teritoriju Srbije
Besplatna dostava znači da mi novac uplaćujete unapred, a ja, po uplati šaljem predmet kao običnu pošiljku (bez broja za praćenje)... ako želite da pošaljem kao preporučenu tiskovinu dodajte 50 dinara na cenu knjige..

Predmet: 33057261
Pod otvorenim nebom Vojo Kovačević
VOJO KOVAČEVIĆ narodni heroj Jugoslavije (autor)
Izdavač: VOJNOIZDAVAČKI ZAVOD BEOGRAD, 1985g
tvrd povez
Stanje: kao nova
RATNA PROŠLOST NARODA I NARODNOSTI JUGOSLAVIJE/ Bilješka o piscu, Latinica, 435 str

Ovo je priča iz 1942. godine, mesto Grahovo, Crna Gora. Događaj izvesna proslava
HEROJI UBIJAJU OČEVE
piše: Drago
Filipov Kešeljević Učesnici: Pavle i Stanko Kovačević, Boro Prodanović, Ranka Stefanović - s jedne i Petar Kovačević, otac Pavlov i Stankov s druge strane. Tema: `Borba protiv pete kolone`, odnosno borba protiv svake srpske osobe koja nije odobravala ili izvršavala zločine i naređenja Moše Pijade, Milovana Đilasa i Josipa Broza. Sve i ime oca radničke klase druga babuške Staljina. Sve je počelo pozdravom `Smrt fašizmu i petoj koloni...`

Ovo je priča iz 1942. godine, kada je Pavle Kovačević `ličnim primjerom` pokazao, da se zarad `viših ciljeva i revolucije, može ubiti i rođeni otac`. Bilo je to vrijeme kada je Ernest Fišer, ustaša iz Zagreba, bio glavni savjetnik komunističkim zlikovcima u Grahovu. Komunisti su nešto kasnije obećali da kada pobiju Srbe u Crnoj Gori naseliće Cetinje i druge gradove mnogobrojnim Kinezima.

Kao učesnik u Drugom svjetskom ratu u našoj zemlji, još se dobro sjećam događaja koji su se dešavali na jednom dijelu Crne Gore, Hercegovine i jednom dijelu Bosne. Kada je ubijen plemenski kapetan Petar Kovačević imao sam sedamnaest godina i dvanaest dana. Sjećam se kao da je to bilo danas. O Petrovom ubistvu piše i njegov sin, general-pukovnik Vojo Kovačević u svojoj knjizi `Pod otvorenim nebom`. U njoj nema ni pet procenata istine. O ubistvu svojega oca, general, heroj, razbojnik, izrod i kukavica, nije napisao ni jedno slovo istine, a tačno je ono što ću ja ovdje reći.

Bilo je to 1942. godine. U Grahovu je toga dana na proslavu moralo doći svako žensko čeljade od 14 godina pa do najdublje starosti, sve što je moglo da se drži na nogama. Na ovu proslavu je došao i veliki broj ženskog svijeta iz susjednih opština. Naređeno je da se mora sakupiti što više žena, jer te večeri `govoriće baćuška Staljin` specijalno za žene i da je njegova želja da se što više njih tu sakupi. Većina žena je tada prvi put čula za `baćuške` i vjerovalo se da će on tu zaista biti.
Sava Kovačević, nerasvetljena sudbina do kraja

Program su pripremili sinovi Petra Kovačevića, Pavle i Stanko u zajednici sa advokatom Borom Prodanovićem i njegovom drugaricom Rankom Stefanović. Glavna tema organizatora ove proslave bila je `borba protiv pete kolone`. A u petu kolonu je spadala svaka srpska osoba koja nije odobravala niti izvršavala zločine i naređenja Milovana Đilasa, Moše Pijade i njihovog šefa, austrijskog kaplara Jože Broza.

Kada je bilo oko deset sati uveče i kada je stiglo sve što je moglo i moralo da dođe, na binu se popeo Petrov sin Pavle, i u ime `majke Rusije` i `oca radničke klase druga baćuške Staljina` pozdravio je prisutne sa:

`Smrt fašizmu i petoj koloni`.

Penzioneri kao neprijatelji radničke klase

Pavle je počeo svoj govor riječima:

`Moja dužnost, kao glavnog sekretara Sreskog komiteta, je da vas upoznam sa ciljem naše borbe koju vodimo protiv neprijatelja radničke klase i koju ćemo, uz pomoć Majke Rusije i njenog genijalnog vođe druga Staljina osloboditi radničku klasu od raznih derikoža i svih koji su živjeli na grbači seljaka i radnika`.

Pavle je na prvom mjestu objavio rat žandarmima, jer je imao dosta muke sa njima radi nereda koje je pravio u predratnoj Jugoslaviji. Pored žandarma, napadao je i klevetao svakoga ko se nije slagao sa njihovim izdajničkim radom. Govor je nastavio riječima `da treba pobiti sve osobe koje su primale penziju i živjele na račun radničke klase i siromašnih seljaka`. Na njegovu nesreću zaboravio je da je njegov otac Petar, kao plemenski kapetan, primao dobru penziju sa kojom je i njega hranio, jer Pavle nikada ništa nije radio.

Na toj proslavi se nalazila i žena pokojnog Peka Rajkovića, Zorka. NJenog muža Peka su ranije ubili komunisti kao petokolonaša koji je primao penziju, pošteno zarađenu, služeći svom rodu i braneći njegovu slobodu od mnogih srpskih neprijatelja. Petar Kovačević i Peko Rajković su prve komšije, svega je sto metara između njihovih kuća.

Kada je ova junak-žena čula sa kakvom borbom ovaj razbojnik hoće da donese slobodu i blagostanje srpskom rodu, ustala je i rekla:

`Pavle, treba najprije da ubiješ svoga oca, jer je on kao oficir primao mnogo veću penziju od drugih`.

Kada su narod i ubica čuli što mu junak-žena reče, ni sekunde nije razmišljao, već je odmah poslao patrolu da dovedu njegovog oca Petra, čija je kuća bila udaljena svega petsto metara od mjesta gdje je bilo veselje i gdje su žene čekale pozdrav od `baćuške Staljina`.

Pavle sa svoja dva saradnika iz Sreskog komiteta, Savom Vujačićem i Svetom Bulajićem, pošao je iza patrole koja je otišla da dovede Petra. Pavle i njegovi saradnici su poveli nešto mlađeg Novicu Miloševa Dakovića kojega su bili osudili na smrt kao petokolonaša, jer je bio dobar, pošten i valjan domaćin, pa ga je trebalo ubiti i poslije opljačkati, ili kako to komunisti kažu, konfiskovati njegovu imovinu.

Pavle sa starim Novicom i svojim pomoćnicima sačekao je patrolu koju je poslao da dovedu starog i bolesnog Petra, na pola puta, na samom mostu pred kućom prote Krsta Kešeljevića. Pored puta, udaljena svega pedeset metara, bila je osnovna škola i mala bašta.

Kada je patrola sa Petrom stigla do tog mjesta, Pavle je naredio da uđu u baštu.

Petar i Novica nijesu htjeli da to urade. Pavle je izvadio revolver i ubio svog oca osamdeset godina starog Petra a zatim i Novicu.

Pavle je svog mrtvog oca uhvatio za nogu i odvukao u školsku baštu, a njegovi pomoćnici su odvukli Novicu, takođe u baštu, da ih neko, ko bude morao, sjutradan zakopa.

Kroz pola sata se Pavle, sudija i ubica svoga oca,vratio na veseli sastanak i ženama saopštio da je pravda zadovoljena i da je svojom rukom ubio Petra i Novicu. Kako su pričale žene koje su bile na tom sastanku, Pavle je bio dobro raspoložen, pa da bi veselje bilo još bolje, kao u šali je rekao ženama da je njegov otac izbacio jezik na stranu, a da je to znak, da će biti još nekih koji će proći kao Petar i Novica.

Dobri domaćini u Crnoj Gori, tu priču o `jeziku izbačenom na stranu` govorili su kad su o jeseni klali svinje i drugu stoku za prehranu svojih porodica zimi. Kada svinja izbaci jezik na jednu stranu vilice, po starom vjerovanju, to je bio znak da će se još svinja klati. Tako, sinovi heroji, svoga oca svrstaše sa svinjama! Poslije ove likvidacije dva poštena starca, nastavljeno je veselje. Komesar Pavle, brat mu Stanko, Bora Prodanović i drugarica Ranka Stefanović igraju `kazačok`. Veselje se nastavlja sve do zore. Žene šapuću i govore jedna drugoj:

`Ćuti, crna drugo, ubiše oca, pa zašto neće i nas`.

Doseljavanje Kineza na Cetinje

General-heroj Vojo, u svojoj knjizi kaže, da je Zorkin sin Đorđije poginuo u borbi na Grahovu. I ovo je general slagao. Đorđije Rajković, mladić od dvadeset godina je zarobljen i ubijen 21. oktobra 1944. godine u Grahovu. Te iste godine ubijeno je 275 osoba, među kojima je bilo 50 teško ranjenih, a među njima i dr Jevto Šupić, major stare Jugoslavije. Među pobijenima bilo je i staraca od 80 godina. General major se prevari i napisa i malo istine, pa kaže da su on i braća govorili kako su 80 godina starog i bolesnog oca Petra ubili i da se niko nije usudio da ih o tome pita. Istina je da o tome niko nije smio da govori, jer su svi znali da ubice svog oca uvijek nose otkočene revolvere i da su uvijek spremni da ubiju svakoga ko se ne složi sa njihovim komunističkim zločinačkim radom.

Đilas je na jednom sastanku rekao da ništa ne smeta što neće biti Srba, kad oni, komunisti, oslobode Jugoslaviju. On je rekao da Partija mora da pobijedi, bez obzira na žrtve i da će on dovesti Kineze da žive na Cetinju, jer ih ima pola milijarde, pa neće biti nikakvih problema da se sva mjesta gdje ne bude Srba, nasele Kinezima.

Da bi naši mladi naraštaji bar malo istine saznali o komunističkim zločinima, moram nešto reći i o starom kapetanu Petru Kovačeviću.

`Herojevog ` oca sahranili četnici

Kapetan Petar - Serarev, kako ga je svak u našem kraju oslovljavao, bio je dobar, pošten i vrlo cijenjeni čovjek i veliki patriota. Godine 1918. otišao je u Italiju sa ženom Jokom i sa tri ili četiri sina. Joka se vratila 1920. u Jugoslaviju, a Petar je ostao u Italiji sa dva sina sve do 1924, kada su se i oni vratili. Kralj Aleksandar mu je dao dobru penziju, sa kojom je u Beogradu, sa Jokom i sedam sinova, mogao dobro da živi i a sinove školuje, ali oni nijesu htjeli da uče, nego su se povezali sa internacionalnom bandom da sruše Jugoslaviju i ubiju kralja Aleksandra za koga general ne kaže `prvoga`, nego ga naziva krvavim. Kukavica general ne reče zašto kralja Aleksandra naziva `krvavim`, a iako su on, današnji heroj i njegovi drugovi bili u zatvoru Sremska Mitrovica, tamo nije zatvarana sirotinja, niti pošteni ljudi kao što je bio njegov otac. General propusti još nekiliko riječi, istine pa kaže da oni, partizani oslobodioci nijesu dozvoljavali da se njihove žrtve sahranjuju na crkvenom groblju, nego su ih sahranjivali na mjestu gdje su pobijeni. Nije general imao kuraži da kaže da su ih bacali u jame, krečane i pasja groblja, jer su uzeli istu taktiku kao i njihova hrvatska braća ustaše, a sve po naredbi poglavnika Ante i austrijskog kaplara Josipa Broza, koji su imali isti plan i taktiku da se uništi što više Srba. `Herojevog` oca Petra su četnici prenijeli iz školske bašte i sahranili kod crkve Svetog Nikole u Grahovu.

Primjera radi navodim što su uradili Turci azijati a šta srpski odrodi, sinovi kapetana Petra i ostali zlikovci kao Dimitrije Bulajić, Sveto Bulajić, Mirko Bulajić, Savo Vujačić, Mato Atunović, Dušan Bakoč, Jovo - Brđo Kovačević i još dosta njih koji su slijepo izvršavali sva naređenja Milovana Đilasa.

Turski maniri Grahovskih komunista

Godine 1877. knjaz Nikola sa ostalim Crnogorcima je oslobodio varoš Nikšić od Turaka. Nešto prije nego što je oslobođen Nikšić (Onogošt) Turci su na prevaru ubili popa Milana Jovovića, vojvodu i velikog junaka Crne Gore. Glavu su mu odsjekli i sa njom zakitili bedem u Nikšiću. Trup bez glave su turski vojnici, po naređenju komandanta grada Nikšića, kapetana Mušovića, odnijeli i predali knjazu Nikoli i ostaloj crnogorskoj vojsci koja se nalazila u logoru kod kuća Lekovića.

Član partijskog suda, tačnije sekretar tog suda bila je Marija Koš iz Šibenika, a šef komunističke propagande bio je Ernest Fišer iz Zagreba koji je stigao u Grahovo maja mjeseca 1941. godine. Komunisti su ga prekrstili i dali mu ime Veljko Fijolić i kazali da je Trebinjac koji je pobjegao od ustaškog strijeljanja. Heroj-general-pisac sad je vratio pravo ime svome obavještajcu i tjelohranitelju koji ga je pomagao kada je živio ilegalno u Grahovu.

General Vojo kaže u svojoj knjizi da je Ernest Fišer imao 20 zlatnih dukata. Vjerovatno da je Ernest te dukate uzeo od neke familije koju su mrtvu poslali splavom rijekom Savom sa natpisom `meso za Jovanovu pijacu u Beogradu`. Fišer sada živi u Zagrebu kao zaslužni borac sa spomenicom i dobrom penzijom.

Vjerovatno da je bilo i više dukata, jer mu je majka, kako general kaže, slobodu dočekala u Šibeniku odakle je bila i sekretar grahovskog suda, Marija Koš je sada penzioner koja živi u Beogradu.

Ernest Fišer je svoju propagandnu stanicu imao na Vilusima i bila je smještena u kući Steva Milova Kovačevića koji je bio 31. decembra 1941. godine osuđen na smrt.

Komandant je voleo srebrne kašike

U varošici Vilusi bila je neka posadna komanda čiji je komandant bio Mirko Nikolin Bulajić. Komandir Mirko je imao vazda četiri do šest mladića pod svojom komandom, koji su morali svako naređenje izvršavati. Dužnost ovih mladića bila je uglavnom da dovedu osobe koje treba da se osude kao peta kolona. Kada presuda bude izrečena odmah bude i izvršena, ali ne od ovih nevinih mladića, već od dobro istreniranog dželata Draga Jošanovog Bulajića i Mitra Petrova Bulajića. Ova dva dželata su i moju majku i sestru ubili 17. marta 1942. godine.

Kada osuđeni budu likvidirani i bačeni u jame ili krečane, odmah komandir Mirko polazi da konfiskuje imovinu pobijenih osoba. Mirko je konfiskovao imovinu mog oca, kojeg su ubili. Kazao je da mora sve da se oduzme što može da se iskoristi za potrebe `narodnooslobodilačke vojske`. Tada je odnio i srebrne kašike za kavu koje je moj otac donio iz Amerike, kada je došao da se bori kao dobrovoljac u Prvom svjetskom ratu. Na kašikama je bilo napisano `Gavleston-Teksas` gdje je on radio, dok nije pošao u dobrovoljce da brani svoju otadžbinu. Možda Ernest, ili heroj- general imaju neku od tih kašika. Ako bi bili voljni da mi neku prodaju ja bih dobro platio, jer bi mi bilo drago da imam uspomenu na svog oca.

Zločin Save Kovačevića

Komandir Mirko i šef propagande Ernest dobro su živjeli na Vilusima i nijesu ni u čemu oskudijevali. Sve što su tražili moralo je da im se donese. Ja sam kao `petokolonaški sin` morao da im dogonim drva za grijanje, jer tada još ništa nije stizalo iz `majke Rusije`, pa je sirotinja morala svoje `oslobodioce` da snabdijeva.

Jednom sam morao kao petokolonaš ići konjem na Zubce u Herceg da dotjeram plijen koji su oduzeli od svojih žrtava.

Drugi put sam morao ići na Divin, isto u Hercegovini da otuda dotjeram `ratni plijen` koji je oduzet od poštene hercegovačke sirotinje. Sa mnom je ovoga puta bio i Duka Spasojev Bulajić. Tada sam na Divinu vidio oce-ubicu, Pavla Petrova Kovačevića koji je bio politički komesar Operativnog štaba za Hercegovinu. Taj čin je dobio odmah poslije ubistva svog oca.

Iz Đilasove, Mošine i Brozove zadužbine bilježim još nekoliko imena pobijenih rodoljuba, dobrih i poštenih domaćina iz grahovske opštine, koji su pobijeni prije kapetana Petra Serdara Kovačevića.

Titov biograf Vladimir Dedijer u svome dnevniku piše za heroja Savu Kovačevića-Mizaru da je za vrijeme svoje vladavine u opštini Grahovo, za pet mjeseci ubio 46 četnika. Nadam se da mi neće biti zamjereno da kažem da je među 46 ubijenih bio i moj otac Filip, kao prva žrtva komunističkog terora u Grahovu. Ubijen je 22. novembra 1941. godine. Moja majka Marija i sestra Vidosava, stara 21 godinu, ubijene su 17. marta 1942. godine.

Iste godine, ali 16. januara ubijeni su: Novica (Savin) Kovačević, sudija Velikog suda i njegov brat Blažo Kovačević, učitelj, Marko Krstov Kovačević, zemljoradnik, Petar Baćkov Kovačević, zemljoradnik, Đorđe R. Marković, Kapetan I klase, Marko Bulajić, zemljoradnik i Nikola Bulajić, zemljoradnik.

Predsjednik Suda i glavni tužilac im je bio Sava (Blagojev) Kovačević Mizara, zemljoradnik koji nikada nije ništa radio, a kada je sudio svojoj braći, bio je komandant komunističkog odreda. Članovi suda su bili Nikola Đurković, propali student prava i politički komesar Orjenskog bataljona, zatim po zlu čuveni Dimitrije Bulajić, propali student agronom i komandant Grahovskog bataljona. (NJega je božja kazna stigla jer je sam sebi oduzeo život na Badnji dan 1943. godine u Skender Vakufu gdje je otišao kod svoje braće ustaša da spasava zlikovačku glavu.)

Članovi suda su bili i Mato Antunović, student bogoslovije, Pavle i brat mu general Vojo, koji će nešto kasnije, na proslavi `Dana žena` i svog oca Petra na smrt osuditi i kao što rekoh naprijed, svojom mu rukom život oduzeti.

Neki savjetnik je bio i pukovnik predratne jugoslovenske vojske Savo Orović iz Vasojevića, koji je kod Tita stigao do najviših položaja i bio dobitnik visokih odlikovanja. Glavnu riječ je ipak imala Marija Koš iz Šibenika, koja je očito bila vrlo spremna da osuđuje poštene Srbe iz Crne Gore. Znao je Ante Pavelić koga će poslati svom bratu Joži Brozu da mu pomogne da bi zajednički i na zvjerski način uništavali Srbe.

| vrh strane | sadržaj broja |
33057261 Pod otvorenim nebom Vojo Kovačević

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.