ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani
Vrsta: Teorija književnosti

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Władysław Tatarkiewicz (poljski: [vwaˈdɨswaf tatarˈkʲevitʂ]; 3. travnja 1886. - 4. travnja 1980.) bio je poljski filozof, povjesničar filozofije, povjesničar umjetnosti, estetičar i etičar.[1]

Rani život i obrazovanje
Tatarkiewicz je svoje visoko obrazovanje započeo na Sveučilištu u Varšavi. Kada su ga ruske carske vlasti zatvorile 1905., bio je prisiljen nastaviti školovanje u inozemstvu u Marburgu u Njemačkoj, gdje je studirao od 1907. do 1910. [2]

Karijera
Kako opisuje u svojim Memoarima, bio je to slučajan susret s muškim rođakom, zbog čije se visine isticao iznad gomile na željezničkom kolodvoru u Krakovu, nakon izbijanja Prvog svjetskog rata Tatarkiewicz je ratne godine natjerao da provede u Varšavi. [3] Tamo je započeo svoju karijeru kao predavač filozofije, predavajući u ženskoj školi u Mokotowskoj ulici, preko puta mjesta gdje je Józef Piłsudski trebao stanovati prvih dana nakon Prvog svjetskog rata.


Tatarkiewicz (4. slijeva), 3. filozofska konferencija, Kraków, rujan 1936.

Władysław Tatarkiewicz (desno) i Armand Vetulani, oko 1960.
Tijekom Prvog svjetskog rata, kada je Poljsko sveučilište u Varšavi otvoreno pod pokroviteljstvom okupacijskih Nijemaca – koji su htjeli pridobiti poljsku potporu za svoje ratne napore – Tatarkiewicz je upravljao njegovim odjelom za filozofiju 1915.–1919.

1919–21. bio je profesor na Sveučilištu Stefana Batoryja u Wilnu, 1921–23. na Sveučilištu u Poznańu, a 1923–61. ponovno na Sveučilištu u Varšavi. Godine 1930. postao je članom Poljske akademije za učenje.[4]

Tijekom Drugog svjetskog rata, riskirajući svoj život, držao je podzemna predavanja u Varšavi pod njemačkom okupacijom[5] (jedan od slušatelja bio je Czesław Miłosz).[6] Nakon gušenja Varšavskog ustanka (kolovoz–listopad 1944.) ponovno je svjesno riskirao život izvlačeći rukopis iz oluka, kamo ga je bacio njemački vojnik (ovaj i drugi materijali kasnije su objavljeni kao knjiga, u engleskom prijevodu pod naslovom Analiza sreće).[7]

Nakon Drugog svjetskog rata predavao je na Sveučilištu u Varšavi. U ožujku 1950. Tatarkiewicz je degradiran i zabranjeno mu je predavati nakon što je sedam njegovih učenika (uključujući Henryka Hollanda i Leszeka Kołakowskog), koji su bili aktivisti u Poljskoj ujedinjenoj radničkoj stranci, predstavilo `Pismo 7` u kojem ga je osudilo zbog `privilegiranja `objektivnog` -buržoaska znanost umjesto marksističkog angažmana` i protivljenje `izgradnji socijalizma u Poljskoj`.[8]

Władysław Tatarkiewicz preminuo je dan nakon svog 94. rođendana. U svojim Memoarima, objavljenim malo prije, prisjetio se kako ga je izbacio sa svoje sveučilišne katedre (od strane Henryka Hollanda, politički povezanog bivšeg studenta[9]). Karakteristično je da je čak i tu poniženost doživljavao kao blagoslov pod maskom, budući da mu je davala slobodu od akademskih dužnosti i slobodno vrijeme za istraživanje i pisanje.[10]

Sve u svemu, to je dobra egzistencija: život umirovljenog starog profesora. Još uvijek ima što raditi, ali nije pod prisilom. On samo dobrovoljno sebi nameće prisile. Ima vremena: u bilo koje doba dana može otići u šetnju parkom — samo da ga noge nose. Jednako, čak i više, važno je ovo: on više nema ambicija, prestao je biti suparnik drugima. On drugima nije neugodan, nemaju ga se potrebe bojati, nemaju razloga zavidjeti mu: u ovoj situaciji – bez protivnika, suparnika i neprijatelja – život je znatno podnošljiviji.[11]

Tatarkiewicz je razmišljao o tome da u svim ključnim trenucima svog života nije uspio predvidjeti događaje, od kojih su mnogi bili tragični, ali da je to vjerojatno bilo na bolje, jer ih ionako nije mogao promijeniti.[12]

Pogled na sreću
Tatarkiewicz je vjerovao da je `zadovoljstvo određenim stvarima... samo djelomično zadovoljstvo; sreća zahtijeva potpuno zadovoljstvo, odnosno zadovoljstvo životom u cjelini.`