ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Vrsta: Istorija srpske književnosti
Godina izdanja: Ms
Jezik: Srpski

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

AUTOR: Marin Frančević
NASLOV: Povijest hrvatske renesansne književnosti
IZDAVAČ: Školska knjiga, zagreb
GODINA: 1983.
POVEZ: tvrd



Franičević, Marin, hrvatski pjesnik, književni povjesničar i kritičar (Vrisnik na Hvaru, 18. V. 1911 – Zagreb, 17. VII. 1990). Brat romanopsica i pjesnika Jure. Završio je Učiteljsku školu u Šibeniku 1929., Višu pedagošku školu u Zagrebu 1946. te studij književnosti na Filozofskom fakultetu 1953., gdje je 1957. doktorirao radom o hrvatskoj versifikaciji. Od 1930-ih sudjelovao je u komunističkom pokretu, a od 1941. u partizanskom pokretu, potom na istaknutim političkim i kulturno-prosvjetnim dužnostima. Radio je 1954–58. kao profesor na Višoj pedagoškoj školi, a potom do umirovljenja 1965. u Leksikografskom zavodu. Bio je urednik književnog časopisa Republika (1948–54). Redoviti član JAZU-a od 1968.

Od 1935. tiskao je pjesme na čakavsko-hvarskome dijalektu i na standardnoj štokavštini, tematski zaokupljen socijalnim pitanjima te poetizacijom zavičajne sredine i otočnoga čovjeka, oslonjen na poetičke zasade socijalističkoga realizma (zbirke Na putu za novi grad, 1937; Na pojih i putih, 1939). Potom je pisao aktivističku liriku zaokupljenu temama rata, poratne obnove te veličanjem načela i protagonista novoga društva (zbirke Zvijezda nad planinom, 1945; Povratak borca, 1947; Graditelji života, 1950); u poemi, odnosno ciklusu u 15 osmeračkih pjesama Govorenje Mikule Trudnega (1945), napisanoj 1941. na vrisničko-hvarskom čakavskome govoru, višestoljetnu povijest hvarskoga otočkog svijeta sumira sa stajališta pobunjenog težaka, prema modelu Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže. Premda se odupirao modernizatorskomu eksperimentiranju, u kasnijoj je poeziji okrenut mediteranskoj nostalgiji, postupno unoseći intimna i životna iskustva (Blišćavci, 1940; Prozor odškrinut podnevu, 1956; I tako sunca, 1959) te metonimijsko-simbolističke elemente i ritmizirani govorni stih (Nastanjene uvale, 1964; Sunčani sat, 1967; Žeđ žutih žala, 1975).

Polazeći od poetskostilskih vrednota s osloncem na povijesno-materijalističko razumijevanje književnosti, pisao je eseje, studije, rasprave i članke o hrvatskim renesansnim piscima (Čakavski pjesnici renesanse, 1969; Povijest hrvatske renesansne književnosti, 1983), o suvremenim piscima, o književnoteorijskim pitanjima i o dijalektalnoj književnosti. Posebno su važna njegova proučavanja tonsko-silabičkoga značaja hrvatskoga stiha (O nekim problemima našega ritma, 1958; Rasprave o stihu, 1979).

Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo (1979), Nagrade Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus (1983) i Nagrade za životno djelo za područje humanističkih znanosti (1984).