Cena: |
Želi ovaj predmet: | 3 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | BEX Pošta DExpress Post Express Lično preuzimanje |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja)
PostNet (pre slanja) Ostalo (pre slanja) Pouzećem Lično |
Grad: |
Novi Sad, Novi Sad |
Godina izdanja: Ostalo
ISBN: Ostalo
Autor: Domaći
Vrsta: Eseji i kritike
Jezik: Srpski
Zagreb 1932
Tri eseja
veoma dobro stanje
retko u ponudi
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (rus. Фёдор Михайлович Достоевский; rođen 11. novembra, odnosno 30. oktobra po starom kalendaru, 1821. godine u Moskvi, preminuo 9. februara, odnosno 28. januara po starom kalendaru, 1881. godine u Sankt Peterburgu) bio je ruski pisac i jedan od najvećih pisaca svih vremena.[1]
Fjodor Dostojevski
Fyodor Mikhailovich Dostoyevsky 1876.jpg
Puno ime
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Datum rođenja
11. novembar 1821.
Mesto rođenja
Moskva, Ruska Imperija
Datum smrti
9. februar 1881. (59 god.)
Mesto smrti
Sankt Peterburg, Ruska Imperija
Škola
Military Engineering-Technical University, Nikolaev engineering school
Period
1846—1881
Uticaji od
Nikolaj Gogolj
Uticao na
Fridrih Niče, Alber Kami, Žan-Pol Sartr, Mihail Bulgakov
Najvažnija dela
Poniženi i uvređeni, Zločin i kazna, Kockar, Idiot, Zli dusi, Braća Karamazovi
Potpis
Fjodor Dostojevski
Završio je vojnu školu. U dvadesetosmoj godini zbog učešća u revolucionarnoj organizaciji bio je osuđen na smrt. Nakon pomilovanja proveo je četiri godine na prisilnom radu u Sibiru.
On je jedan od najuticajnijih pisaca ruske književnosti. Prema širini i značaju uticaja, posebno u modernizmu, on je bio svetski pisac u rangu Šekspira i Servantesa. Realizam Dostojevskog predstavlja svojevrsni prelaz prema modernizmu, jer njegovo stvaranje upravo u epohi modernizma postaje nekom vrstom uzora načina pisanja. Sa aspekta književne tehnike njegovi su romani još uvek bliski realizmu zbog obuhvata celine, načina karakterizacije i dominirajuće naracije, dok dramatični dijalozi, filozofske rasprave i polifonija čine od njega preteču modernizma. Utemeljitelj je psihološkog romana.[1] Po mnogima je i preteča egzistencijalizma.
Biografija Uredi
Detinjstvo i mladost Uredi
Dostojevski kao inžinjerski poručnik.
Fjodor je bio drugi od sedmoro dece Mihaila i Marije Dostojevski, koji su bili potomci beloruskih imigranata. Porodica Dostojevski vuče poreklo od beloruskih unijatskih (grkokatoličkih) plemića koji su se kasnije vratili u okvire pravoslavlja. Ubrzo pošto je majka umrla od tuberkoloze 1837. godine, on i brat Mihail su poslati u Vojnu akademiju u Sankt Peterburgu. Godine 1839. umro mu je i otac, penzionisani vojni hirurg i nasilni alkoholičar, koji je služio kao lekar u bolnici za siromašne „Marinski“ u Moskvi. Pretpostavlja se da su Mihaila ubili njegovi kmetovi, za koje je poznato da su u više navrata bili ogorčeni Mihailovim ponašanjem u pijanom stanju.
Fjodoru nije previše dobro išlo u Vojnoj akademiji u Sankt Peterburgu, pošto je bio loš iz matematike koju je prezirao. Umesto toga se posvetio književnosti. Tada je visoko cenio Onore de Balzaka, te je 1843. godine čak preveo jedno od njegovih najvećih dela, „Evgenija Grande“, na ruski jezik. Dostojevski je počeo da piše svoja dela otprilike u to vreme i 1846. godine se pojavio njegov prvi roman u formi epistolarne proze, „Bedni ljudi“, koji je dobio odlične kritike, a jedan kritičar (Visarion Belinski) je dao čuvenu karakterizaciju: „Rođen je novi Gogolj!“.
Progon u Sibir i književno stvaralaštvo Uredi
Ubrzo nakon objavljivanja pripovetke „Bele noći”[2] u rano jutro 23. aprila 1849. godine, Dostojevski je uhapšen i proveo je osam meseci u pritvoru u Petropavlovskoj tvrđavi.[3] Na dan 16. novembra iste godine je osuđen na smrt zbog delanja protiv vlasti u sklopu intelektualnog kruga, tzv. Kruga Petraševskog. Presuda je glasila: „Inženjerski poručnik F. M. Dostojevski, star 28 godina, zbog učešća u zločinačkim planovima i pokušaja širenja brošura i proklamacija štampanih u tajnoj štampariji — osuđuje se na smrt streljanjem“.[4] Smrtna kazna je 19. novembra preinačena na zaključak vojnog suda na osam godina teškog rada. Tokom ovog perioda povećao se broj epileptičnih napada za koje je imao genetsku predispoziciju. Godine 1854. je pušten iz zatvora da bi služio u Sibirskom regimentu.[5] Dostojevski je proveo narednih pet godina kao poručnik u sedmom bataljonu, koji je bio stacioniran u tvrđavi u Semipalatinsku, u današnjem Kazahstanu.
Ovaj period se smatra za prekretnicu u njegovom životu. Dostojevski je napustio ranije političke stavove i vratio se tradicionalnim ruskim vrednostima. Postao je ubeđeni hrišćanin i veliki protivnik filozofije nihilizma. U to vreme je upoznao i Mariju Dmitrijevnu Isajevu, udovicu prijatelja iz Sibira, kojom se potom oženio.[6]
Godine 1860. se vratio u Sankt Peterburg, gde započinje nekoliko neuspešnih književnih časopisa sa svojim bratom Mihailom. Dostojevski biva izuzetno potresen smrću supruge 1864. godine, a odmah zatim i smrću svoga brata. Bio je u lošoj finansijskoj situaciji, a morao je da izdržava i udovicu i decu svoga brata. U to vreme je potonuo u depresiju, kockajući se, često gubeći i zadužujući se.
Fjodor Dostojevski 1876.
Ubrzo je kockanje preraslo u porok. Tako je i jedno od njegovih najpoznatijih dela, „Zločin i kazna“ napisano u rekordno kratkom roku i brzo objavljeno da bi uspeo da isplati kockarske dugove, a pošto ih je otplatio ponovo je ostao gotovo bez novca. Roman mu je doneo slavu, ali ga nije spasao bede.[7] Izdavač Stelovski ga ucenjuje, nudi tri hiljade rubalja za pravo da izdaje njegova dela, ali uz obavezu da napiše još jedan roman. Nemajući izbora, Dostojevski je pristao.[7] U isto vreme je napisao i knjigu „Kockar“ da bi zadovoljio ugovor sa svojim izdavačem.
Dostojevski je u ovo vreme putovao po zapadnoj Evropi. Tamo je prvo pokušao da obnovi ljubavnu vezu sa Apolinarijom Suslovom, mladom studentkinjom, ali je ona odbila da se uda za njega. Još jednom mu je slomljeno srce, ali je uskoro upoznao Anu Grigorjevnu, dvadesetogodišnju devojku koja je radila kao stenografkinja, kojom se oženio 1867. godine. U tom periodu je napisao svoja najveća dela. Od 1873. do 1881. godine izdaje, ovaj put uspešan, mesečni književni časopis sa kratkim pričama, karikaturama i člancima o aktuelnim dešavanjima — Piščev dnevnik. Piščev dnevnik se izdavao u novinama kneza Meščerskog „Graždanin“, gde je Dostojevski bio urednik. Časopis je doživeo ogroman uspeh.
Za vreme srpsko-turskog rata 1876—1877. više puta je pisao o Srbiji i Crnoj Gori, Černjajevu i dobrovoljcima.[7] Tih godina počinje rad na romanu Braća Karamazovi.
Dostojevski je 1877. godine održao počasni govor na sahrani pesnika Nekrasova, koji je tada pobudio mnoge kontroverze, a godine 1880. održao je poznati Puškinov govor na otvaranju spomenika Puškinu u Moskvi.
Pred kraj života je živeo u gradu Staraja Rusa u Novgorodskoj oblasti, nedaleko od Sankt Peterburga.
Najpoznatija dela su mu „Zločin i kazna“„“ i „Braća Karamazovi“. U „Zločinu i kazni“ glavni lik, siromašni student, iskušava sebe ponet idejama o „velikim ljudima“ i socijalnoj pravdi. Živeći u najvećoj bedi izgrađuje pogled na svet koji se zasniva na ideji da je društvo suštinski nepravedno, jer omogućava beskorisnim i iskvarenim ljudima da uživaju u bogatstvu, dok istinski vredni ljudi propadaju u siromaštvu bez mogućnosti da razviju i ostvare svoje sposobnosti. Pravosuđe osuđuje sitne zločine, a istorija slavi ljude poput Napoleona koji su odgovorni za smrt hiljada ljudi. Odlučuje da iskuša sebe i da počini zločin koji će mu omogućiti novac za školovanje i čoveka dostojni život. Međutim, pod teretom savesti na kraju se predaje policiji. „Braća Karamazovi“ je poslednja knjiga Dostojevskog. To je roman složene strukture u čijem je središtu sudbina porodice Karamazovih. Osim toga poznati su i njegovi romani „Kockar“ i „Idiot“.
Stvaralaštvo i ime Dostojevskog je vremenom postalo sinonim za duboku psihološku analizu. Dugo su psihološka analiza i kontradiktornost njegovih likova činile da čak i sistematske psihološke teorije značajnih psihologa izgledaju površno. Mnogi teoretičari psihologije, uključujući i samog Sigmunda Frojda, smatrali su Dostojevskog začetnikom psihološke teorije i analize. Osećaj za zlo i ljubav prema slobodi učinili su njegovo delo vrlo relevantnim za 20. vek, vek dva svetska rata, masovnih ubistava i totalitarnih režima. Njegove ideje i inovacije u formi književnog dela, duboko su uticale na mnoge filozofe i pisce, Fridriha Ničea, Albera Kamija, Žana Pola Sartra, Mihaila Bulgakova. Nemački pisac Tomas Man naziva Dostojevskog najvećim psihologom svetske književnosti.[8] Dela sklopljena od kombinacije običnih i svakodnevnih tema sa univerzalnim pitanjima, kao što su vera, patnja i značenje života, i danas bude živo interesovanje čitalaca širom sveta. Pored konstantnog interesovanja čitalačke publike širom sveta Dostojevski privlači pažnju i izučavalaca književnosti, književnih kritičara, istoričara književnosti i teoretičara književnosti, kao i stručnjaka iz drugih oblasti (psihologije, hrišćanske teologije, filozofije, antropologije i dr). Dostojevski se smatra ruskim književnikom o kome je najviše pisano, a samo bibliografija radova o njemu na ruskom jeziku do polovine 20. veka objavljena je u više tomova. Njegova dela ostvarila su značajnog uticaja i u srpskoj kulturi. Neki od najznačajnijih srpskih intelektualaca pisali su o Dostojevskom ili bili pod uticajem njegovog književnog stvaralaštva: Justin Popović napisao je studiju o filozofskim shvatanjima Dostojevskog sa pozicija pravoslavne teološke misli, Isidora Sekulić mu je posvetila više eseja, smatra se da je ostvario uticaj na literarno stvaralaštvo Milovana Đilasa, a Nikola Milošević mu je posvetio više filozofskih i književnoteorijskih studija (Dostojevski kao mislilac, Negativni junak itd). Posebno je veliki uticaj Dostojevski imao na rusku religioznu filozofiju.