Cena: |
Želi ovaj predmet: | 3 |
Stanje: | Polovan bez oštećenja |
Garancija: | Ne |
Isporuka: | Pošta Post Express |
Plaćanje: | Tekući račun (pre slanja) Pouzećem |
ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1965.
Autor: Domaći
Jezik: Italijanski
Oblast: Pravoslavlje
SEDAM VEKOVA MANASTIRA SOPOĆANI - francuski jezik
SEPT SIÈCLES DE SOPOĆANI / SEDAN VEKOVA SOPOĆANA (700 godina Sopoćana)
MANASTIR SOPOĆANI
Izdavač: Odbor za proslavu, Beograd
Godina izdanja: 1965.
Tvrd povez, 25 stranica + 16 tabli ilustracija
Format: 31x24cm
Tekst na francuskom jeziku
Stanje kao na slici. Očuvana dobro.
Milorad Panić-Surep - SVETLOST SOPOĆANA
Sima Ćirković - SRBIJA KRALJA UROŠA
Aleksandar Deroko - ARHITEKTURA SOPOĆANA
Svetozar Radojčić - SLIKARSTVO SOPOĆANA
Manastir Sopoćani, dom Svete Trojice, je podigao kralj Stefan Uroš I (1243—1276) nedaleko od izvora reke Raške.
Manastir se nalazi na 17 km zapadno od Novog Pazara. Na ovom mestu, izvorištu srpske srednjovekovne države Nemanjića, treći sin kralja Stefana Prvovenčanog je iza sebe ostavio zadužbinu koja svojom veličinom i lepotom nadmašuje sve dotadašnje srpske crkve. Freske manastira Sopoćani su pravo remek-delo umetnosti, što je mnogo godina kasnije Sopoćanima donelo svetsku slavu. Danas je jedan od najznačajnijih srpskih kulturnih spomenika, koji je 1979. godine uvršćen na UNESKO-vu listu svetske baštine u sklopu spomenika srednjeg veka objedinjenih pod zaštićenom celinom Stari Ras i Sopoćani.
Danas je teško precizirati kada su Sopoćani podignuti. Najverovatnija je pretpostavka da je manastir podignut u drugoj polovini vladavine kralja Stefana Uroša I, najverovatnije oko 1260. godine. Do ovakvog zaključka se došlo zaobilaznim putem, s obzirom da je sasvim pouzdan zaključak da je živopis manastira nastao šezdesetih godina 13. veka. Tokom perioda osmanlijske vlasti, u 17. veku, manastir je značajno stradao, a obnovljen je u prvim decenijama 20. veka.
Nakon obnove Sopoćani su jedno vreme bili ženski manastir. Posle dolaska deset monaha i iskušenika iz manastira Crna Reka 1996. godine manastir ponovo postaje opštežiteljni, kao i što je bio u srednjem veku. Danas manastir broji trideset monaha i iskušenika.
Pripada Eparhiji raško-prizrenskoj Srpske pravoslavne crkve. Kao celina predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od izuzetnog značaja.