ISBN: 978-953-167-201-6
Godina izdanja: 2007.
Jezik: hrvatski
Autor: Strani

Ludwig Wittgenstein – O izvjesnosti

Izdavač: Globus
tvrdi povez, b5 format, 104 strane, knjiga je zapakovana u zaštitni celofan

Posljednjih je osamnaest mjeseci svoga života Ludwig Wittgenstein pisao bilješke koje su upravitelji njegove baštine tiskom, i to dvojezično – njemačkim originalom i engleskim prijevodom Denisa Paula i G. E. Anscombea – izdali tek 1969. godine pod naslovom Über Gewißheit odnosno On Certainty. To posljednje Wittgensteinovo djelo sada dobivamo u hrvatskom prijevodu Ante Periše. Kao što su priređivači u predgovoru istakli, Wittgensteina je na razmišljanja što ih je složio u spomenutim bilješkama potaknuo njegov američki prijatelj Norman Malcolm. Poticaj su obojici dala dva članka engleskog filozofa G. E. Moorea: prvi je pod naslovom “A Defense of Common Sense” (Obrana zdravog razuma), objavljen godine 1929, a drugi deset godina kasnije pod naslovom “Proof of an External World” (Dokaz izvanjskog svijeta). U tim se člancima Moore obračunava sa skepticizmom, tvrdeći da postoje stavovi o kojima on sa svom sigurnošću zna da su istiniti. Ti su se stavovi ticali postojanja tzv. izvanjskoga materijalnog svijeta. Moore je, naime, ustvrdio kako pouzdano zna istinitost iskaza: “Ovdje je jedna ruka – a ovdje druga”, pokazujući pri tome svojemu slušateljstvu svoje ruke, te iskaza: “Zemlja je postojala dugo prije moga rođenja” i “Nikad se nisam puno udaljio od Zemljine površine”. O sigurnosti ili pouzdanosti toga znanja Wittgenstein je raspravljao s Malcolmom i zatim zabilježio svoja zapažanja. Djelo se sastoji od kratkih odsjeka kojima su tek izdavači dodali brojeve (ima ih 676), podjeljeni su na četiri sveska, a u posljednjem se nalaze i datumi. Upravo se po tim datumima vidi kako je Wittgenstein u posljednjem mjesecu prije smrti pisao gotovo svakoga dana, a posljednja je napomena napisana dva dana prije same smrti. Djelo nije plod dugog istraživanja i sistematskog slaganja, nego je to više neka vrsta mišljenja pisanjem. Pri tome on “razgovara” sa samim sobom: daje upute (nemoj misliti da…”), vodi dijaloge sa samim sobom (pitanje-odgovor, pri čemu nitko nije ni učitelj ni učenik), vrši eksperimente (“kad netko stoji pred crvenim engleskim poštanskim sandučićem…”). Uvijek započinje novu misao nanovo, okreće je amo-tamo, stavlja je opet u pitanje, pusti je da neko vrijeme miruje da bi se kasnije opet na nju vratio; obilazi svoju temu, koleba se treba li biti zadovoljan sobom ili ne.