ISBN: Db
Godina izdanja: Db
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Herman Kahn (15. veljače 1922. – 7. srpnja 1983.) bio je američki fizičar i osnivač Hudsonovog instituta, koji se smatra jednim od najistaknutijih futurista druge polovice dvadesetog stoljeća. Izvorno se istaknuo kao vojni strateg i teoretičar sustava dok je bio zaposlen u RAND korporaciji. Analizirao je vjerojatne posljedice nuklearnog rata i preporučio načine za poboljšanje preživljavanja tijekom Hladnog rata. Kahn je postavio ideju o `dobivoj` nuklearnoj razmjeni u svojoj knjizi iz 1960. godine `O termonuklearnom ratu`, za koju je bio jedna od povijesnih inspiracija za naslovni lik Stanley Kubrickove klasične crnohumorne satire Dr. Strangelove.[1] U svom komentaru za film `Fail Safe`, redatelj Sidney Lumet primijetio je da je lik profesora Groeteschelea također temeljen na Hermanu Kahnu.[2] Kahnove teorije doprinijele su razvoju nuklearne strategije Sjedinjenih Država.

Rani život i obrazovanje
Kahn je rođen u Bayonneu, New Jersey, kao jedan od trojice sinova Yette (rođene Koslowsky) i Abrahama Kahna, krojača.[3] Njegovi roditelji bili su židovski imigranti iz Poljske.[3] Odrastao je u Bronxu, a zatim u Los Angelesu nakon razvoda roditelja 1932. godine.[4] Odrastao je u siromaštvu u Los Angelesu, a njegova majka ovisila je o socijalnoj pomoći za uzdržavanje djece.[5]

Odgojen kao Židov, kasnije se identificirao kao ateist.[6] Kahn je maturirao u srednjoj školi Fairfax 1940. i prijavio se u vojsku Sjedinjenih Država u svibnju 1943., služeći tijekom kampanje u Burmi u Drugom svjetskom ratu u neborbenom svojstvu kao telefonski linijski radnik.[7] Nije sudjelovao u Drugom svjetskom ratu.[5]

Stekao je diplomu prvostupnika znanosti na UCLA-u i kratko pohađao Caltech kako bi doktorirao prije nego što je odustao s magisterijem znanosti zbog financijskih ograničenja.[8] Pridružio se RAND Corporationu kao matematičar nakon što ga je regrutirao kolega fizičar Samuel Cohen.[9] Radio je u Nacionalnom laboratoriju Lawrence Livermore na razvoju hidrogenske bombe.[10] Njegov rad je prekinut kada ga je anonimni doušnik Federalnom istražnom birou prijavio kao komunista.[11] Anonimni doušnik je u svom nepotpisanom pismu FBI-u optužio Kahna da je član komunističke frontovske organizacije, da ima komunističke sklonosti i optužio ga da je sovjetski špijun.[11] Kao rezultat istrage FBI-a, Kahn je izgubio sigurnosnu provjeru za rad na hidrogenskoj bombi, što ga je prisililo da se s punim radnim vremenom posveti korporaciji RAND kako bi se uzdržavao.[11] Oslobođen je krivnje jer je FBI zaključio da su optužbe da je Kahn komunist djelo zlonamjernog kolege koji je očito nije volio Kahna, ali mu sigurnosna provjera nije vraćena.[11] Kahn je bio liberal koji je bio član Američke unije za građanske slobode i Amerikanaca za demokratsku akciju.[11] Tijekom Crvene panike s kraja 1940-ih i početka 1950-ih, konzervativci su često osuđivali američke liberale zbog `blagog odnosa prema komunizmu`, što je dovelo do toga da su brojni liberali zauzeli izuzetno agresivan antikomunistički stav kako bi opovrgnuli takve optužbe. Kahn je bio jedan takav primjer jer se trudio zauzeti ekstremne antikomunističke stavove kako bi se suprotstavio tvrdnji da je kao liberal bio `blag prema komunizmu`.[11]

Teorije Hladnog rata
Kahnov glavni doprinos bili su nekoliko strategija koje je razvio tijekom Hladnog rata kako bi razmišljao o `nezamislivom` - naime, nuklearnom ratovanju - koristeći primjenu teorije igara. Kahn se često navodi (zajedno s Pierreom Wackom) kao otac planiranja scenarija.[12] Kahn se zalagao za odvraćanje i vjerovao je da ako Sovjetski Savez vjeruje da Sjedinjene Države imaju sposobnost drugog udara, onda će ponuditi veće odvraćanje, što je napisao u svom radu pod naslovom `Priroda i izvedivost rata i odvraćanja`.[13] Kahn je snažno podržavao civilnu obranu, potičući vladu da izgradi mrežu podzemnih skloništa diljem zemlje kako bi se osiguralo da što više Amerikanaca preživi nuklearnu razmjenu sa Sovjetskim Savezom.[14] Kahn je tvrdio da bi Sovjetski Savez bio manje sklon napadu nuklearnim oružjem ako bi takva mreža bunkera postojala, a ako bi izbio Treći svjetski rat, to bi moglo ograničiti broj američkih žrtava s 30 milijuna na 10 milijuna.[14] Kahn je smatrao da se mora pokazati da su Sjedinjene Države sposobne i voljne voditi nuklearni rat kao najbolji način sprječavanja rata.[14]

Nezadovoljan načinom na koji je Eisenhowerova administracija odbacila njegov plan za program civilne obrane za nuklearni rat, Kahn je 1959. uzeo dopust iz Rand Corporation kako bi otišao na nacionalnu turneju predavanja na temu civilne obrane.[15] Za razliku od većine intelektualaca koji su služili u Rand Corporationu, a koji su bili poznati po svom dosadnom, suhom stilu govora, Kahn je, riječima američkog povjesničara Alexa Abelle, bio `šoumen` čija je karizma, šarm, smisao za humor i živopisan stil govora činio njegova predavanja dobro posjećenima.[16] Kahnov stil bio je uvjeriti izravno se suočio s troškovima nuklearnog rata, kako je izjavio u jednom od svojih predavanja: `Ako je 180 milijuna mrtvih previsoka cijena kažnjavanja Sovjeta za njihovu agresiju, koju bismo cijenu bili spremni platiti?`[16] Međutim, Kahnova predavanja ponekad su imala suprotan učinak od onoga što je namjeravao jer je otvoreno govorio o tome kako bi nuklearni rat ubio stotine milijuna ljudi, što je imalo učinak uvjeravanja ljudi da nuklearno oružje treba zabraniti, što nije bila Kahnova namjera.[5] Međutim, Kahnova upotreba humora, njegova karizma i njegov brutalno iskren govor o troškovima nuklearnog rata često su osvajali publiku za njegovo stajalište.[17] Činjenica da Kahn nije nastojao umanjiti troškove nuklearnog ratovanja ili koristiti eufemizme kao što su mnogi drugi činili u to vrijeme, dala mu je reputaciju autentičnog i iskrenog čovjeka.[17]

O korištenju morbidnih šala u svojim predavanjima, Kahn je izjavio: `Pokušavao sam protresti stvari. Nisam pokušavao šokirati, ali sam stvari iznosio provokativno, a ponekad i humoristično`.[17] Dio njegovog crnog humora smatran je uvredljivim jer je tvrdio da bi nakon nuklearnog rata ljudi vjerojatno mutirali u nešto odvratno, što ga je navelo na šalu: `Moguće je, zar ne, da će roditelji naučiti voljeti dvoglavu djecu dvostruko više?`[18] Odražavajući moderne teorije seksualne psihoanalize koje su nastojale objasniti svo ljudsko ponašanje kao seksualno motivirano, Kahn se u predavanju skupini časnika zrakoplovstva našalio: `Gospodo, nemate ratni plan, imate ratni plin!`[16] Kahnova sklonost šalama o tome kako bi nuklearni rat ubio stotine milijuna ljudi, a preživjeli bi mutirali u nešto groteskno dovela je do optužbi da je bešćutan prema vrijednosti ljudskog života.[18] Na optužbu da je hladan i bešćutan, Kahn je odgovorio da je po njegovom mišljenju emocije slabost za vođe koji razmatraju mogućnost nuklearnog rata, a ono što Sjedinjenim Državama treba su vođe poput njega koji su hladni i proračunati u pogledu mogućnosti nuklearnog uništenja.[18] Kahn je tvrdio da je hladan i proračunat vođa vjerojatnije da će donijeti ispravne odluke o upotrebi nuklearnog oružja nego emocionalni vođa koji bi se trgnuo od mogućnosti nuklearne apokalipse i shodno tome napravio kompromise koji bi oštetili sigurnosne interese Sjedinjenih Država.[18] S druge strane, uvijek je postojala mogućnost da predsjednik bude pretjerano ratoboran, agresivan i impulzivan te da isto tako nepotrebno započne nuklearni rat.[18]

Temelje njegova rada bile su teorija sustava i teorija igara primijenjena na ekonomiju i vojnu strategiju. Kahn je tvrdio da bi, kako bi odvraćanje uspjelo, Sovjetski Savez morao biti uvjeren da Sjedinjene Države imaju sposobnost uzvratnog udara kako bi Politbiro bio uvjeren da bi čak i savršeno koordiniran masovni napad jamčio mjeru odmazde koja bi ih također uništila:

Kao minimum, adekvatno odvraćanje za Sjedinjene Države mora pružiti objektivnu osnovu za sovjetski izračun koji bi ih uvjerio da bi, bez obzira koliko vješti ili domišljati bili, napad na Sjedinjene Države doveo do vrlo visokog rizika, ako ne i sigurnosti uništenja velikih razmjera za sovjetsko civilno društvo i vojne snage.[19]

Kahn je bio loš pisac i uz pomoć nekoliko ghostwritera pretvorio je svoja predavanja u svoju poznatu knjigu O termonuklearnom ratu, koja je objavljena 1960. godine.[20] Knjiga O termonuklearnom ratu razljutila je nekoliko njegovih kolega u Rand Corporationu, koji su smatrali da je plagirao njihove ideje u svojoj knjizi.[20] Kad je Kahn predstavio nacrt knjige O termonuklearnom ratu Albertu Wohlstetteru na komentar, ovaj je rekao Kahnu: `S ovim se može učiniti samo jedno, Herman. Spali to!`[20] U knjizi O termonuklearnom ratu, Kahn je iznio ono što je postala njegova `najozloglašenija ideja`, Stroj Sudnjeg dana, računalo koje bi aktiviralo ogromnu zalihu vodikovih bombi koje bi uništile sav život na Zemlji u slučaju nuklearnog napada na Sjedinjene Države ili pokušaja deaktiviranja.[21] Tvrdio je da nitko ne bi pokušao napasti Sjedinjene Države ako posjeduju Stroj Sudnjeg dana (koji bi služio kao odvraćanje i tako očuvao mir).[21] Međutim, priznao je da uvijek postoji mogućnost da nekoliko `grešaka u kodiranju` u računalu slučajno aktivira Stroj Sudnjeg dana.[21] Kahn je iznio Stroj Sudnjeg dana kao misaoni eksperiment namijenjen kritiziranju sigurnosne doktrine `masovne odmazde` Eisenhowerove administracije koju je zagovarao državni tajnik John Foster Dulles.[21] U svom misaonom eksperimentu, Kahn je istražio scenarij u kojem bi Sovjetski Savez pokrenuo nuklearni napad na Sjedinjene Države, pri čemu bi gotovo sve sovjetske rakete i bombarderi bili oboreni prije nego što bi pogodili američke gradove, a uništili bi samo pet američkih gradova, što bi ipak pokrenulo Sudnji dan M. stroj.[21] Američki filmski redatelj Stanley Kubrick pročitao je roman O termonuklearnom ratu i bio je u kontaktu s Kahnom početkom 1960-ih.[21] Stroj Sudnjeg dana u Kubrickovom filmu Dr. Strangelove iz 1964. bio je vrlo blisko zasnovan na Stroju Sudnjeg dana u filmu O termonuklearnom ratu, s jedinom razlikom što je Sovjetski Savez, a ne Sjedinjene Države, posjedovao Stroj Sudnjeg dana.[21] Odražavajući njegove interese za civilnu obranu, najduži dijelovi u filmu O termonuklearnom ratu bili su posvećeni tome kako bi program civilne obrane mogao osigurati da Sjedinjene Države prežive nuklearni rat.[22] Pozvao je na trošenje oko 200 milijardi dolara na izgradnju mreže podzemnih betonskih bunkera, uz pretvaranje rudnika u skloništa i poticanje Amerikanaca da grade vlastita skloništa ispod svojih domova.[22] Umanjivao je probleme radioaktivnih padalina, rekavši da ljudi mogu preživjeti živeći u skloništima i izjavio da će samo relativno mali broj doživjeti genetske mutacije.[22] Kahn je tvrdio da bi nakon Trećeg svjetskog rata sva hrana trebala biti podijeljena u kategorije označene s A, B, C, D i E na temelju razine radioaktivnosti.[22] Najkvalitetnija hrana kategorije A s najmanjom radioaktivnošću trebala bi se davati samo djeci i trudnicama; hrana kategorije B bila bi skupa hrana s određenom radioaktivnošću i bila bi dostupna svima mlađima od 50 godina koji si je mogu priuštiti; hrana kategorije C s većom razinom radioaktivnosti služila bi za održavanje života siromašnih mlađih od 50 godina; hrana kategorije D s višom razinom radioaktivnosti davala bi se samo osobama starijim od 50 godina, jer je Kahn napisao da bi `većina tih ljudi umrla od drugih uzroka prije nego što obole od raka`; a hrana kategorije E s najvećom radioaktivnošću davala bi se samo životinjama.[23]

Kritički prijem knjige `O termonuklearnom ratu` bio je vrlo pomiješan, ali knjiga je bila bestseler kada je objavljena, prodavši 14 000 primjeraka u prva dva mjeseca nakon objavljivanja.[20] Najžešći odgovor na knjigu O termonuklearnom ratu bila je recenzija u časopisu The Scientific American koju je napisao američki matematičar James R. Newman, a knjigu je nazvao `moralnim traktatom o masovnom ubojstvu: kako ga planirati, kako ga počiniti, kako se izvući, kako ga opravdati`.[24] Britanski filozof i matematičar Bertrand Russell dao je kompliment u svojoj navodno pozitivnoj recenziji knjige O termonuklearnom ratu, izjavivši da je Kahn u dijelu svoje knjige koji se bavi svijetom nakon nuklearnog rata živopisno i uvjerljivo dokazao zašto se nuklearni rat nikada ne bi trebao voditi.[24] Slično tome, američki socijalist Norman Thomas u svojoj recenziji knjige O termonuklearnom ratu napisao je: `Gospodin Kahn zaslužuje pažnju nas koji vjerujemo da je univerzalno razoružanje naša jedina valjana nada za dostojanstveno postojanje ljudske rase`.