ISBN: Ho
Godina izdanja: Ho
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Dimitrij Sergejevič Mereškovski (rus. Дми́трий Серге́евич Мережко́вский; 2. avgust 1866 — 9. decembar 1941)[4][5] bio je ruski pisac, pjesnik, vjerski mislilac, dramaturg, prevodilac, istoričar i književni kritičar. Istaknuti je predstavnik Srebrnog doba, poznat je kao jedan od osnivača ruskog simbolizma, začetnik novog žanra istoriozofskog romana za rusku književnost,[6] jedan od pionira religiozno-filozofskog pristupa analizi književnosti, istaknuti esejista i književni kritičar.[7]

Filozofske ideje i radikalni politički stavovi, izazvali su oštre i dvosmislene reakcije, ali su ga čak i protivnici prepoznali kao izvanrednog pisca, žanrovskog inovatora i jednog od najoriginalnijih mislilaca 20. vijeka.[8] Zajedno sa svojom ženom, pjesnikinjom Zinaidom Hipius, dva puta je bio prisiljen na političko izgnanstvo. Tokom drugog izgnanstva (1918—1941) nastavio je da objavljuje romane i stekao je priznanje kao kritičar Sovjetskog Saveza.

Otkako ga je Kotljarevski predložio 1914. bio je deset puta nominovan za Nobelovu nagradu za književnost, koju je bio blizu da dobije 1933.[9][10][11]

Djetinjstvo i obrazovanje
Dimitrij Sergejevič Mereškovski rođen je 2. avgusta 1866. godine u Sankt Peterburgu, kao šesti sin u porodici. Njegov otac Sergej Ivanovič Mereškovski služio je kao visoki zvaničnik kod nekoliko ruskih lokalnih guvernera (uključujući i kabinet I. D. Talizina u Orenburgu) prije nego što je ušao u Dvorsku kancelariju Aleksandra II kao državni savjetnik,[12] a penzionisan je 1881. sa činom tajnog savetnika.[13] Njegova majka Varvara Vasiljevna Mereškovska (rođena Česnokova) bila je ćerka šefa kancelarije načelnika policije Sankt Peterburga.[14] Bila je zaljubljena u umjetnost i književnost, a Dimitrij Mereškovski je kasnije napisao da mu je ona je bila vodilja kroz prilično usamljeno djetinjstvo, napisavši o osjećajima porodice: „postao je srodan osjećaju usamljenosti, koje je najdublju utjehu nalazilo u poeziji samoće među močvarnim gajevima i barama Elaginskog parka preplavljenog sjenkama prošlosti.“[8] Bilo je samo tri osobe sa kojima je imao ikakve srodnosti tokom cijelog svog života, a biograf Jurij Zobnin je istakao je njegova majka, žena „rijetke ljepote i anđeoske prirode“, bila prva i najvažnija od njih.[15] Njegov pradjed Fjodor Mereško je služio kao vojni starješina u Gluhivu. Djeda Ivan Fedorovič je poslednjih godina 18. vijeka, za vrijeme vladavine cara Pavla I, došao u Sankt Peterburg i kao plemić stupio u Izmailovski puk sa mlađim činom.[16] O svom djedi kasnije je napisao: „tada je, vjerovatno, promijenio svoje malorusko prezime Mereško u rusko Mereškovski“.[6] Iz Sankt Peterburga je Ivan Fedorovič prebačen u Moskvu i učestvovao je u ratu 1812. godine, u Napoleonovoj invaziji na Rusiju.[17] Žena mu je bila Jelisaveta Vasiljevna Kurbskaja, potomak poznate kneževske porodice Kubskaj.[18] Porodica Mereškovski je imala šest sinova i tri ćerke.[14] Dimitrij, najmlađi od sinova, održavao je blisku vezu samo sa Konstantinom, kasnije poznatim biologom.[19]

Djetinjstvo je proveo na Elaginskom ostrvu u Sankt Peterburgu, u vikendici nalik palati koja je služila kao ljetnja dača za porodicu.[6] U gradu su zauzeli staru kuću na uglu Neve i Fontanke kod Prečečnog mosta, naspram Ljetnje bašte. Takođe su posjedovali veliko imanje na Krimu, pored puta koji vodi do vodopada Učan-Su. Kasnije je napisao: „sjajna palata Oreanda, sada u ruševinama, ostaće sa mnom zauvijek. Bijeli mermerni stubovi naspram plavog mora... za mene je to bezvremenski simbol antičke Grčke.“[17] Sergej Mereškovski, iako je bio bogat čovjek, vodio je asketski život, održavajući svoje domaćinstvo „mršavim i štedljivim“. On je to vidio i kao moralnu profilaksu za svoju djecu, smatrajući težnju za luksuzom i nepromišljeno trošenje kao dva najsmrtonosnija grijeha. Roditelji su mnogo putovali, a stara njemačka domaćica Amalija Hristijanovna provodila je mnogo vremena sa djecom, zabavljajući ih ruskim bajkama i biblijskim pričama. Njeno pripovijedanje o životu svetaca pomoglo je Dimitriju da razvije religiozna osjećanja u svojim ranim tinejdžerskim godinama.[20] Istraživači su istakli da je „psihologija sinovljevog suprotstavljanja ocu“ mnogo godina kasnije doživjela „složen intelektualni i duhovni razvoj“ i da je poslužila kao duhovna osnova za mnoge istorijske spise Mereškovskog.[8] On je kasnije napisao: „sada mi se čini da je u njemu bilo mnogo dobrog. Ali, sumoran, prekaljen teškom birokratskom trakom Nikolajevskog vremena, nije uspio da sredi porodicu. Bilo nas je devetoro: šest sinova i tri ćerke. U djetinjstvu smo živeli prilično prijateljski, ali smo se onda rastali, jer nije bilo prave duhovne veze, koja je uvijek dolazila od oca, između nas.“[21][22]

Godine 1876. pridružio se elitnoj gimnaziji, Trećoj klasičnoj gimnaziji u Sankt Peterburgu.[8] Godine provedene tamo kasnije je opisao jednom rječju kao „smrtonosne“, sjećajući se samo jednog učitelja kao pristojne osobe — Keslera Latiniste, napisavši: „dobronamjeran sigurno nikada nije bio, ali je bar ljubazno pogledao.“[21] Sa trinaest godina, počeo je da piše pjesme, čiji je stil kasnije definisao kao imitaciju Puškinove pjesme Бахчисарайский фонтан.[14] Bio je fasciniran Molijerovim djelima do te mjere da je formirao Molijerov krug u Gimnaziji. Grupa nije raspravljala ni o čemu političkom, ali je ipak zainteresovala tajnu policiju. Svi njeni članovi su jedan po jedan pozivani u sjedište Trećeg odjeljenja sopstvene kancelarije Njegovog imperatorskog veličanstva kod Policijskog mosta da budu saslušani. Smatra se da su samo napori Sergeja Mereškovskog spriječili da njegov sin bude isključen iz škole.[17]

Karijera
Počeci
Iako nije volio svog oca, stisnutih gornjih usana i kamenog lica, kasnije je morao da mu oda priznanje što je prvi primijetio i, na svoj bezosjećajni način, cijenio njegove prve poetske vježbe. U julu 1879. godine, u Alupki, na Krimu, Sergej Ivanovič je upoznao Dimitrija sa legendarnom princezom Jekaterinom Voroncovom, nekada Puškinovom ljubavnicom. Ona se divila dječakovim stihovima, a Zobnin je istakao da je ona u njemu ugledala neophodnu poetičku osobinu: metafizičku osjetljivost mlade duše i ohrabrila ga da nastavi svoje djelo.[23] Godine 1880. otac je, iskoristivši svoje poznanstvo sa groficom Sofijom Andrejevnom, udovicom pjesnika Alekseja Tolstoja, doveo je sina kod Fjodora Dostojevskog u kuću u Kuznječnoj ulici. On je čitao crveneći se i mucajući zbog nervoze.[24] Dostojevski je slušao sa nestrpljivim ljutnjom, a zatim je rekao: „Slabo... slabo... nije dobro. .. da biste dobro pisali, morate da patite, patite.“ Njegov otac je odgovorio: „ne, bolje je ne pisati, samo nemoj da patiš!“[17][25] Piščeva ocjena je uvrijedila i iznervirala Mereškovskog.[6] Svoju debitantsku publikaciju objavio je iste godine u peterburškom časopisu Живописное обозрение, koji je objavio dvije njegove pjesme — Mali oblak i Jesenja melodija. Godinu dana kasnije, još jedna pjesma Narcis je uključena u dobrotvornu kompilaciju za siromašne studente, koju je uredio Pjotr Jakubovič.[26]

Na jesen 1882. prisustvovao je jednom od prvih javnih čitanja Semjona Nadsona i, duboko impresioniran, napisao mu je pismo. Nadson mu je ubrzo postao najbliži i jedini prijatelj pored majke. Kasniji istraživači su istakli da je postojala neka misterija koju su dijelili njih dvojica, nešto u vezi sa „fatalnom bolešću, strahom od smrti i čežnjom za vjerom kao protivotrovom za takav strah“.[27] Nadson je umro 1887. a Varvara Vasiljevna dvije godine kasnije; osjećajući da je izgubio sve što je ikada imao na svijetu, upao je u duboku depresiju.[28]

U januaru 1883. časopis Отечественные записки objavio je još dvije njegove pjesme. Sakja-Muni, najpoznatiji od njegovih ranijih djela, ušao je u popularne pjesničke recitalne kompilacije tog vremena i učinio autora gotovo slavnim.[13] Do 1896. godine ocijenjen je kao „dobro poznati pjesnik“ u Enciklopedijskom rječniku Brohausa i Efrona. Godinama kasnije, pošto je stekao slavu kao romanopisac, osjetio je neprijatnost zbog svoje poezije i, dok je sastavljao svoju prvu Kompletnu seriju kasnih 1900-ih, presjekao je dio poezije na nekoliko djelova.[13] Njegove pjesme su ostale popularne, a neki poznati ruski kompozitori, među kojima su i Sergej Rahmanjinov, Aleksandar Grečaninov i Petar Čajkovski, stavili su ih na desetine u muziku.[29]

Univerzitetske godine
Od 1884. do 1889. godine, studirao je istoriju i filologiju na Univerzitetu u Sankt Peterburgu, gdje je doktorirao odbranivši diplomski esej o Mišelu de Montenju. Naučio je nekoliko stranih jezika i razvio interesovanje za francusku književnost, filozofiju pozitivizma, kao i za teorije Džona Stjuarta Mila i Čarlsa Darvina. On je istakao da mu studentske godine nijesu bile radosne; u svojoj autobiografiji iz 1913. godine, napisao je: „Univerzitet mi nije dao ništa više od Gimnazije. Nikada nisam imao pravo — ni porodicu, ni obrazovanje.“[6] Jedini predavač kojeg se rado sjećao bio je Orest Miler, istoričar književnosti i prvi biograf Dostojevskog, koji je u svom stanu okupio književni krug o domaćoj književnosti.[30]

Godine 1884. Mereškovski se zajedno sa Nadsonom pridružio Književnom društvu Sankt Peterburga, na preporuku Alekseja Pleščejeva, koji ga je upoznao sa porodicom Karla Davidova, šefa Sankt Peterburškog konzervatorijuma.[31] Njegova supruga Ana Arkadjevna postala je izdavač Mereškovskog 1890-ih, a njihova ćerka Julija, postala je njegovo prvo snažno, čak i prolazno romantično interesovanje. U Davidovom krugu, miješao se sa afirmisanim književnicima tog vremena — Ivanom Gončarovim, Apolonom Majkovom i Jakovom Polonskim,[17] kao i sa Nikolajem Mihajlovskim i Glebom Uspenskim, dvojicom istaknutih narodnika koje je kasnije smatrao svojim prvim pravim učiteljima.[14]

Pod vođstvom Uspenskog, dok je još bio student krenuo je na putovanje kroz ruske provincije, gdje je sreo mnoge ljude, posebno vođe vjerskih kultova. Ostao je neko vrijeme u selu Čudovo gdje je živio Uspenski i obojica su provela mnoge noći razgovarajući o stvarima poput „religioznog smisla života“, „kosmičke vizije običnog čovjeka“ i „snage zemlje“.[17] Pod uticajem Uspenskog, tokom studentskog raspusta, putovao je duž Volge, gdje je upoznao narodnog propovjednika bliskog tolstojizmu — Vasilija Sjutajeva, osnivača vjerske doktrine „neotpora i moralnog samousavršavanja”.[17] Kasnije je sa istim ciljevima posjetio Orenburg, Ufu i Tversku guberniju, neko vrijeme ozbiljno razmatrajući da napusti prijestonicu i da se „nastani u zaleđu“ kao seoski učitelj.[6][17]

Drugi veliki uticaj na njega imao je Mihajlovski, koji ga je upoznao sa urednicima književnog časopisa Северный вестник, koji je osnovao sa Davidovim. Tamo je upoznao Vladimira Korolenka i Vsevoloda Garšina, a kasnije i Nikolaja Minskog, Konstantina Balmonta i Fjodora Sologuba, buduće vođe pokreta ruskog simbolizma.[14] Prvi njegov članak za časopis, pod nazivom „Seljak u francuskoj književnosti“, uznemirio je Mihajlovskog, koji je u svom mladom štićeniku primijetio sklonost misticizmu, nešto čemu on sam nije bio sklon.[30]

Godine 1886. pretrpio je tešku bolest, čiji detalji nisu poznati a što je na njega ostavilo snažan utisak i poslužilo je kao jedan od glavnih razloga njegovog okretanja vjeri.[31] Početkom 1888. diplomirao je na univerzitetu i krenuo na turneju po južnoj Rusiji, počevši od Odese. U Boržomiju je upoznao 19-godišnju pjesnikinju Zinaidu Gipijus. Njih dvoje su se zaljubili i 18. januara 1889. vjenčali su se u Tiflisu, čineći, prema mišljenju kritičara, vjerovatno najplodniji i najuticajniji par u istoriji ruske književnosti.[14][16] Ubrzo su se uselili u svoju novu kuću u Sankt Peterburgu, koja je bila svadbeni poklon majke Mereškovskog.[32]

1880—1895
Najveći književni debi imao je objavljivanjem zbirke Pjesme (1883–1888), koja ga je dovela u fokus najpovoljnije kritičke pažnje, ali čak ni uz ep Avakum objavljen iste godine, nije mogao da riješi finansijske probleme svoje porodice. Kako bi pomogla, Gipijus je počela da piše beletristiku, pravivši romane i novelete čijih naziva kasnije nije mogla da se sjeti. Povremeni pokloni Sergeja Mereškovskog takođe su im pomogli da održe svoj skromni budžet.[28] Glavne teme njegove poezije osamdesetih godina 19. vijeka bile su „usamljenost pjesnika, iluzornost života i varljivost osjećanja“;[8] njegove pjesme su odlikovale „bilješke žalosnog građanstva, sumnje, razočarenja u visoke težnje, minorne prisnosti, prelazi sa deklarativnih ideoloških u ispovijedne intonacije, od pjesničkih apstrakcija do veličanstvenih deklarativnih poređenja“.[14] Kasnije je istaknuto da je on, pošto nije bio u bukvalnom smislu riječi „građanski“ pjesnik, svojevoljno razvijao motive ljubavi prema bližnjem (Sakja-Muni) i spremnosti da strada za svoja uvjerenja (Avakum`).[33]

Pošto je u to vrijeme izgubio interesovanje za poeziju, razvio je snažan afinitet prema grčkoj drami i objavio je prevode Eshila, Sofokla i Euripida u časopisu Вестник Европы.[33] Ti i neki od njegovih kasnijih prevoda sa starogrčkog (poput prozne verzije romana Dafnis i Hloja 1896), bili su gotovo neprimijećeni od strane kritičara u to vrijeme, dok su kasnije, prema biografu Juriju Zobninu, postali ponos ruske škole klasičnih prevoda.[34]

Krajem 1880-ih, debitovao je kao književni kritičar esejem o Antonu Čehovu pod naslovom „Novorođeni talenat koji se suočava sa istim starim pitanjem“, u izdanju časopisa Северный вестник. Uočivši u prozi svog subjekta „sjeme iracionalne, alternativne istine“, Mereškovski je nehotice prekinuo prijateljstvo sa Mihajlovskim i zabavljao Čehova koji je u svom pismu Pleščjevu naveo „uznemirujući nedostatak jednostavnosti“ kao glavnu grešku članka.[35] Nastavio je u istom tonu i tako izmislio čitav novi žanr filozofskog eseja kao formu kritičke teze, nešto što je dotad bilo nezapamćeno u ruskoj književnosti. Njegovi biografski komadi Merežkovskog o Puškinu, Dostojevskom, Gončarovu, Majkovu, Korolenku, Pliniju i Kalderonu, skandalizovali su savremeni književni kadar. Kasnije, sabrani u zbirku pod nazivom Vječni saputnici, ovi eseji su proglašeni za moderne klasike, a autor je pohvaljen kao najsuptilniji i najdublji ruski književni kritičar s kraja 19. i početka 20. vijeka, od strane istoričara književnosti Arkadija Dolinjina. Zbirka je početkom 1910-ih postala toliko cijenjeno djelo književne umjetnosti da je zvanično izabrana kao počasni poklon odličnim maturantima.[36]


Mereškovski tokom 1890-ih. Portret Ilje Rjepina.
U maju 1890. godine, Ljubov Gurevič, nova vlasnica obnovljenog časopisa Северный вестник, pretvorila je nekadašnje sigurno utočište naroda u uzbudljiv klub za članove nadolazeće eksperimentalne književne scene, koju su klevetnici označili kao „dekadentnu“. Tamo je objavljena nova drama Mereškovskog pod nazivom Silvio, a zatim i prevod pjesme Edgara Alana Poa — Gavran. Za njega su se zainteresovali i drugi časopisi: Русская мысль je objavio njegovu pjesmu Vera, koja je kasnije uključena u njegovu kompilaciju pod nazivom Simboli, a koja je hvaljena kao jedno od ranih remek-djela ruskog simbolizma, dok je istaknuto da njen šareni misticizam predstavlja zdrav protivotrov narodnim „odmišljanjima“ o društvenom životu. Kritičari su istakli da o Brjusov „apsolutno zaljubio u to“, a Pjotr Percov je godinama kasnije napisao: „za moj mladi um, Vera Mereškovskog je zvučala mnogo bolje od ovog dosadnog i staromodnog Puškina.“[6][37]

Русская мысль je objavila pjesmu Porodična idila 1890. dok je godinu dana kasnije, u časopisu Северный вестник, objavljena još jedna simbolična pjesma, pod nazivom Smrt. Godine 1891. sa ženom je otputovao u Evropu, a boravio je uglavnom u Italiji i Francuskoj. Pjesmu Kraj vijeka, koja je bila inspirisana evropskim putovanjem, objavio je dvije godine kasnije. Po povratku kući, ostali su neko vrijeme u dači njegove žene u [[Višnji Voločok|Višnjem Voločjoku; tu je Mereškovski počeo da radi na svom prvom romanu, pod nazivom Smrt bogova. Julijan Otpadnik. Godinu dana kasnije bio je završen, ali se do tada situacija u časopisu Северный вестник promijenila: ogorčen nametljivim uređivačkim metodama Akima Volinskog, Mereškovski je prekinuo veze sa časopisom, bar na neko vrijeme. Krajem 1891. objavio je prevod Sofoklove Antigone u časopisu Вестник Европы, dio Geteovog spjeva Faust (Русское обозрение) i Euripidovog Hipolita (Вестник Европы), koji je izašao 1893. godine, nakon drugog putovanja u Evropu, prilikom kojeg su se prvi put sreli sa Dmitrijem Filosofovim. Živopisni utisci Merežkovskog o Grčkoj i potonji nalet novih ideja dali su osnovu za njegov drugi roman.[17][21]

Ideje populizma su ga kasnije približile sektaštvu. U junu 1902. godine sa suprugom je posjetio obale jezera Svetlojar u guberniji Nižnji Novgorod (čije obale, prema legendi, kriju grad Kitež), gdje su blisko komunicirali sa starovjercima. Mihail Prišvin, koji je nekoliko godina kasnije prolazio tuda, napisao je da su mu sektaši iz udaljenog kostromskog sela rekli: „Mereškovski je naš, govorio nam je u parabolama.“ Kasnije, dok je sakupljao materijal za roman o careviću Alekseju Aleksejeviču, Mereškovski je posjetio Keršenske šume u Semjonovskom okrugu, sjedištu ruskog raskola. Vasilij Rozanov je napisao: „nemoguće je prenijeti sav entuzijazam sa kojim je govorio o ovom kraju i o ljudima. Boljarin (kako su ga tamo zvali), sio je na panj, govorio o Apokalipsi... i od prve riječi je već bio razumljiv seljacima. Toliko godina, nečuven u Sankt Peterburgu, neshvaćen, sretao se u šumama Keršenskog sa zadržanim dahom, prigovorima i pitanjima koja su ponavljala samo njegova. Konačno, „pijani igrač” u simbolima, našao je partnera za sebe.”[38] Mereškovski je kasnije napisao: „bilo je mnogo djetinjastog, neozbiljnog, ali ipak iskrenog u mom populizmu i drago mi je što je to bilo u mom životu i nije prošlo bez traga za mene.“..