ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 1987
Jezik: Srpski
Autor: Strani

NAUKA LOGIKE 1-3 - Georg Vilhelm Fridrih Hegel


Izdavač : BIGZ - Beograd ; 1987.god.


Stanje : Veoma dobro(4)

Broj strana : 372 + 186 + 266 = 824, formata 15 x 22,5 cm.

Knjiga 1 : Objektivna logika (učenje o biću)

Knjiga 2 : Objektivna logika (učenje o suštini)

Knjiga 3 : Subjektivna logika ili učenje o pojmu

Edicija: Filozofska biblioteka
Prevod: Nikola Popović
Predgovor: Gligorije Zaječaranović
Povez: tvrd sa omotom

- vrlo dobro ocuvano , nema podvlacenja ili saranja po knjigama , malo su izlizane ivice zastitnih omota , na 2 omota ima malo salotejpa u unutrasnjosti rubova , malo je ojacano

- gornji bokovi knjige su blago zuce boje


Georg Wilhelm Friedrich Hegel (Stuttgart, 27. kolovoza, 1770. - Berlin 14. studenog, 1831.) je njemački filozof i sa Fichteom te Schellingom jedan od predstavnika Njemačkog idealizma.

Hegel svoja razmišljanja izvodi iz tematike koju je Kant postavio, a koju su na svoj način izveli Fichte i Schelling. Naime, on je tu tematiku proširio, a zaključke njihova filozofskog razmišljanja, kritički predvladao, i povezao. U Hegelovom sistemu sva zbilja je shvaćena kao dijalektičko razvojni proces. Na tom filozofskom stajalištu je doprineo širokom području istraživanja - logici, prirodi, čovjeku, religiji - a smatra se i osnivačom moderne filozofske historiografije. Za vrijeme svoje profesure u Berlinu imao je značajan utjecaj ne samo kod akademika već i kod državnih činovnika i političara. Na filozofskom polju razvile su se iz njegovog utjecaja filozofske škole koje su obilježile tradiciju kontinetalne i analitičke filozofije - hegelijanizam, egzistencijalizam, logički pozitivizam i marksizam.

Najvažnije značajke Hegelove filozofije
1.) Dijalektičko je mišljenje negacija neposredno danog. Pojmovni preokret kao dijalog duha sa samim sobom odgovara dijalektici bivanja umne zbilje svijeta.
2.) Panlogizam kao krajnji izraz racionalizma pretpostavlja identitet povijesnog i logičkog reda.
3.) Racionalizam prenaglašava racionalnu sferu, te za ljubav sistematičnosti i cjeline neminovno zanemaruje voljne, intuitivne, emotivne i uopće iracionalne komponente u životu čovjeka.
Svrha je cjelina, a pojedinci su samo sredstvo u službi lukavstva uma svjetske povijesti.

Ideja je bit svega
Ideja je Hegelu bit svega. Ideja, um, umnost ono je osnovno, bit i bitak svega. To apsolutno, sveobuhvatno, sveopća bit svijesti i svijeta, duha i prirode, subjekta i objekta, razvija se tako da tek na kraju procesa dolazi do svijesti o sebi. Tek na svršetku ono je što doista jest. Spoznaja je moguća, smatra Hegel, tek uz tu pretpostavku identiteta svijesti i svijeta. Da subjekt spozna i pronikne objekt, te da čovjek u svijetu djeluje svrhovito i smisleno, moguće je jedino ako su subjekt i objekt u svojoj biti istovjetni, ako prirodu i čovjeka prožima ista umna osnova. Umnost i zbilja dakle istovjetni su, jedinstveni u svom temelju. Hegel zato i insistira na tome `da se ono istinito shvati i izrazi ne samo kao supstancija nego i kao subjekt. Svijet prožima jedinstvena zakonitost.

Svijest je sa svijetom u dinamičkom odnosu razvojnog zbivanja, u kome je upravo dijalektičnost procesa objektivna karakteristika i svijesti i svijeta. Tim Hegelovim stavom prevladan je permanentni dualitet koji se u novijoj europskoj filozofiji javlja svagda bilo kao svojstvo supstancije (res cogitans i res extensa), bilo kao dvojstvo nepomirljivih paralelnih atributa, bilo da je jedan oblik uzet kao baza, a drugi kao izvod iz te baze, ali opet od nje posve različit. Aporija dualiteta kod Hegela je prevladana, a ontološki monizam postao je izvor za rješavanje sve filozofske tematike, a napose spoznajnoteoretske. U toj monističkoj koncepciji objekt prestaje da bude prazna beživotna supstancija. Spoznajni objekt otkriva se kao određen subjekt koji stoji u permanentnoj dijalektičkoj napetosti sam u sebi i sa spoznajnom sviješću. Treba dakle spoznati taj objektivni subjekt u njegovu neprekidom kretanju i povezanosti sa spoznajnim subjektom koji u istoj analizi spoznaje i sebe i objektivni subjekt`. (V. Filipović)

Zakonitost po kojoj se odvija spoznavanje ujedno je i zakonitost zbilje. Logika je tako Hegelu isto što i ontologija.

Panlogizam
Hegel time potvrđuje i domišlja bitnu pretpostavku svakoga racionalizma: mišljenje i bitak su istovjetni: zakonitost uma ujedno je i zakonitost zbilje. Ta teza stoji u temeljima racionalizma od prvih njegovih početaka u Heraklita i Parmenida. Možemo je zatim pratiti u Platona i stoika, a tu su i ostali. No, Hegel je izriče u eksponiranijoj formuli svog panlogizma: `Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - jest um` i ` Što je umno, to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.` Ali svaka egzistencija nije zbiljnost (nije zbilja, nije zbiljska). Hegel razlikuje pojavu i zbiljnost. Egzistencija je dijelom pojava (slučajna - prolazna egzistencija, ono što je samo moguće, pa može i ne biti kao što jest), a dijelom je zbiljnost - nužni bitak, što u sebi sadrži bit. Dok se u običnom životu ta distinkcija pojave i zbilje ne provodi, filozof je mora imati u vidu. Ideja je ono zbiljsko. Hegel uvijek traži ideju, ono umno, misao kao osnovu, bit što se u svemu ostvaruje.

Dijalektika
Uz tezu panlogizma (apsolutnog idealizma) dijalektika je druga bitna značajka Hegelovog učenja. Ona prožima sav njegov filozofski sustav. Dijalektika u Hegela nije samo metoda, posebno ne samo kakva vanjska vještina, nego `duša i pojam sadržaja`: ona je sveobuhvatna znanost po kojoj se sve zbiva. U svemu Hegel otkriva dvostrukost subjektivnog i objektivnog: tokovi svijesti paralelni su s tokovima svijeta. Dijalektika je tako logika, ali i ontologija. Dijalektika je put samorazvoja apsolutne ideje.


(veliki beli ormar )