pregleda

Um u doba nauke - Hans-Georg Gadamer


Cena:
1.790 din
Želi ovaj predmet: 1
Stanje: Polovan bez oštećenja
Garancija: Ne
Isporuka: Pošta
CC paket (Pošta)
Post Express
Lično preuzimanje
Plaćanje: Tekući račun (pre slanja)
Ostalo (pre slanja)
Lično
Grad: Novi Sad,
Novi Sad
Prodavac

Askeza (7789)

PREMIUM član
Član je postao Premium jer:
- ima 100 jedinstvenih pozitivnih ocena od kupaca,
- tokom perioda od 6 meseci uplati minimum 20.000 dinara na svoj Limundo račun.

100% pozitivnih ocena

Pozitivne: 14512

  Pošalji poruku

Svi predmeti člana


Kupindo zaštita

Jezik: Srpski
ISBN: Ss
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Hans-Georg Gadamer je nemacki filozof, a u ovoj knjizi objavljena su njegova razmišljanja o filozofskim naukama i naucnosti filozofije, o prirodnoj sklonosti coveka prema filozofiji, ...


Hans-Georg Gadamer (nem. Hans-Georg Gadamer; Marburg, 11. februar 1900 — Hajdelberg, 13. mart 2002) bio je nemački filozof kontinentalne tradicije. Njegovo najpoznatije životno delo je Istina i metoda, koje je objavljeno 1960. godine.

Život
Porodica i rani život
Gadamer je rođen u Marburgu, Nemačka,[1] kao sin Johanesa Gadamera (1867–1928),[2] profesora farmaceutske hemije koji je kasnije bio i rektor Univerziteta u Marburgu. Odgajan je kao protestantski hrišćanin.[3] Gadamer je odoleo očevom nagonu da se bavi prirodnim naukama i sve više se interesovao za humanističke nauke. Njegova majka, Ema Karoline Johana Gejis (1869–1904) umrla je od dijabetesa dok je Hans-Georg imao četiri godine, a on je kasnije primetio da je to moglo uticati na njegovu odluku da se ne bavi naučnim studijama. Žan Grondin opisuje Gadamera kako u svojoj majci pronalazi „poetski i gotovo religiozni pandan gvozdenoj pesnici svog oca“.[4] Gadamer nije služio tokom Prvog svetskog rata zbog lošeg zdravlja[5] i na sličan način je bio izuzet od služenja tokom Drugog svetskog rata zbog dečije paralize.[6]

Obrazovanje
Kasnije je studirao klasiku i filozofiju na Univerzitetu u Breslavu[7] kod Ričarda Honigsvalda, ali se ubrzo vratio na Univerzitet u Marburgu da bi studirao kod neokantovskih filozofa Pola Natorpa (savetnika njegove doktorske teze) i Nikolaja Hartmana. Disertaciju Suština zadovoljstva u Platonovim dijalozima (Das Wesen der Lust nach den Platonischen Dialogen) odbranio je 1922. godine.[8]

Ubrzo nakon toga, Gadamer se preselio na Univerzitet u Frajburgu i počeo da studira kod Martina Hajdegera, koji je tada bio perspektivan mladi naučnik koji još nije dobio zvanje profesora. Zbližio se sa Hajdegerom, a kada je Hajdeger dobio poziciju u Marburgu, Gadamer ga je pratio tamo, gde je postao jedan od grupe učenika kao što su Leo Štraus, Karl Levit i Hana Arent. Upravo je Hajdegerov uticaj dao Gadamerovoj misli karakterističan izgled i odveo ga od ranijih neokantovskih uticaja Natorpa i Hartmana. Gadamer je proučavao Aristotela i kod Edmunda Huserla i kod Hajdegera.[9]

Rana karijera
Gadamer se habilitirao 1929. i veći deo ranih 1930-ih proveo je držeći predavanja u Marburgu. Za razliku od Hajdegera, koji se pridružio Nacističkoj partiji u maju 1933. i ostao kao član sve dok stranka nije raspuštena posle Drugog svetskog rata, Gadamer je ćutao o nacizmu, a nije bio politički aktivan tokom nacističke vladavine. Gadamer se nije pridružio nacistima, a nije služio ni vojsku zbog poliomijelitisa od kojeg je oboleo 1922. Pridružio se Nacionalnoj Socijalističkoj Učiteljskoj ligi u avgustu 1933.[10]

Godine 1933. Gadamer je potpisao Zavet vernosti profesora nemačkih univerziteta i srednjih škola Adolfu Hitleru i Nacionalsocijalističkoj državi.

Aprila 1937. postao je privremeni profesor u Marburgu,[11] a zatim je 1938. dobio zvanje profesora na Univerzitetu u Lajpcigu.[12] Sa SS tačke gledišta, Gadamer je klasifikovan kao ni podržavalac ni neodobravajući u „SD-Dossiers über Philosophie-Professoren“ (tj. SD-fajlovima koji se tiču profesora filozofije) koje je postavila SS služba obezbeđenja (SD).[13] Godine 1946, američke okupacione snage su ga okarakterisale neokaljanog nacizmom i imenovale ga za rektora univerziteta.

Nivo Gadamerove umešanosti sa nacistima je osporavan u delima Ričarda Volina[14] i Tereze Orozko.[15] Orozko navodi, pozivajući se na Gadamerove objavljene radove, da je Gadamer podržavao naciste više nego što su naučnici pretpostavljali. Gadamerski naučnici su odbacili ove tvrdnje: Žan Grondin je rekao da je Orozko uključena u „lov na veštice“[16] dok je Donatela Di Čezare izjavila da je „arhivski materijal na kome Orozko zasniva svoje argumente zapravo prilično zanemarljiv“.[17] Čezare i Grondin su tvrdili da u Gadamerovom delu nema ni traga antisemitizma i da je Gadamer održavao prijateljstva sa Jevrejima i pružao utočište skoro dve godine filozofu Jakobu Klajnu 1933. i 1934. godine.[18] Gadamer je takođe smanjio kontakt sa Hajdegerom tokom nacističke ere.[19]

U Hajdelbergu
Komunistička Istočna Nemačka nije bila ništa više po volji Gadameru nego Nacistička Nemačka, i on odlazi u Zapadnu Nemačku, prihvatajući prvo mesto na Geteovom univerzitetu u Frankfurtu, a zatim je nasledio Karla Jaspersa na Univerzitetu u Hajdelbergu 1949. Na ovoj poziciji je ostao, kao emeritus, do svoje smrti 2002. godine u 102. godini života.[20][21][22] On je bio urednički savetnik časopisa Dionysius.[23] U to vreme je završio svoj magnum opus, Istina i metod (1960), i uključio se u svoju čuvenu debatu sa Jirgenom Habermasom o mogućnosti transcendiranja istorije i kulture kako bi pronašao istinski objektivnu poziciju sa koje bi kritikovao društvo. Debata je bila neubedljiva, ali je označila početak toplih odnosa između njih dvojice. Gadamer je bio taj koji je obezbedio Habermasu prvo mesto profesora na Univerzitetu u Hajdelbergu.

Godine 1968, Gadamer je pozvao Tomonoba Imamičija na predavanja u Hajdelbergu, ali je njihov odnos postao veoma hladan nakon što je Imamiči tvrdio da je Hajdeger uzeo svoj koncept Daseina iz Okakura Kakuzovog koncepta das in-der-Welt-sein (biti u postajanju u svetu) izraženom u Knjizi čaja, koju je Imamičijev učitelj ponudio Hajdegeru 1919. godine, nakon što je sa njim pratio lekcije godinu dana ranije.[24] Imamiči i Gadamer su obnovili kontakt četiri godine kasnije tokom međunarodnog kongresa.

◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼◻◼

☑ Zamolio bih clanove koji zele licno preuzimanje, da ne postavljaju uslove kako, sta, gde... licno preuzimanje je na mojoj adresi na Telepu, ako Vam to ne odgovara kupujte od nekog drugog.


☑ Svi predmeti su fotografisani na prirodnom svetlu, nema nikakvih filtera, efekata ili neceg slicnog !

❗❗❗ NE SALJEM U INOSTRANSTVO ❗❗❗

☑ Dobro pogledajte fotografije, da ne dodje do nekog nesporazuma!

☑ Tu sam za sva pitanja!

☑ Knjige saljem nakon uplate!

☑ POUZECEM SALJEM SAMO CLANOVIMA BEZ NEGATIVNIH OCENA!!!! Takodje ne saljem clanovima koji su novi tj. bez ocena!!!


☑ Filmski plakati:

☑ Molim Vas da ne ocekujete od plakata da izgledaju kao da su sada izasli iz stamparije, ipak neki od plakata imaju godina... i mi se nakon 50 godina zguzvamo :) Trudim se da ih sto bolje fotografisem kako bi ste imali uvid u stanje.

☑ Sto se tice cena plakata, uzmite samo u obzir da su ovo originalni plakati iz perioda filma, i da kada bi ste hteli da napravite (odstampate) bilo kakav filmski plakat sa intereneta kostalo bi Vas verovatno vise od hiljadu dinara...

☑ Antikvarne knjige:

☑ Sto se tice antikvarnih knjiga, molim Vas da ne ocekujete da knjige koje su stare neke i po 150 godina budu u savrsenom stanju, budite srecni sto su uopste pozivele toliko vremena i sto je informacija jos uvek u njima, a stanje kakvo je takvo je, uvek mogu da se odnesu da se prekorice i malo sreda, pa da opet dobiju malo svezine, naravno ko to zeli.



Toni Morison (engl. Toni Morrison, rođ. 18. februara 1931, rođena Kloi Ardelija Voford,[2] — 5. avgust 2019[3]), bila je književnica i profesorka. Dobila je Nobelovu nagradu 1993. za sabrana dela. Laureat je Pulicerove nagrade. Dela joj odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Objavila je seriju dečjih knjiga sa sinom Slejd Morisonom.

Mladost
Rođena je kao Kloi Entoni Voford (engl. Chloe Anthony Wofford) u Lorejnu, Ohajo.[4] Drugo je od četvoro dece, iz radničke porodice. Kao dete stalno je čitala (među omiljenim piscima su joj bili Džejn Ostin i Lav Tolstoj). Njen otac, Džordž Voford, varilac po zanimanju, često bi joj govorio afroameričke narodne priče (metod pripovedanja koji će kasnije prožeti njena dela). Kada je imala oko 15 godina, bilci su linčovali dva crna biznismena koji su živeli u njenoj ulici. Morison je rekla: „On nam nikada nije rekao da je video tela. Ali on ih je vidio. I to je bilo previše traumatično, mislim, za njega.”[5] Uskoro nakon linča, Džordž Voford se preselio u rasno integrirani grad Lorejn (Ohajo), u nadi da će pobeći od rasizma i osigurati profitabilno zaposlenje u rastućoj industrijskoj ekonomiji u Ohaju. On je radio razne poslove i kao zavarivač za US Stil. Ramah Voford je bila domaćica i posvećeni pripadnik Afričke metodističke episkopalne crkve.[6]

Morisonova je 1949. upisala Univerzitet Hauard i studirala društvene nauke. Pod izgovorom da se Kloi teško izgovara, menja ime u Toni. Zvanje magistra engleske književnosti stekla je na univerzitetu Kornel 1955, a Univerzitet u Oksfordu dodelio joj je titulu počasnog doktora 2005.

Karijera
Odraslo doba i uređivačka karijera: 1949–1975
Godine 1949, ona se upisala na Univerzitet Hauard u Vašingtonu, tražeći društvo crnih intelektualaca.[7] Dok je bila u Hauardu, prvi put se susrela sa rasno odvojenim restoranima i autobusima.[5] Diplomirala je 1953. godine sa dipl. na engleskom i nastavila školovanje da stekne magisturu umetnosti na Univerzitetu Kornel 1955. godine.[8] Njena magistarska teza nosila je naslov „Tretman otuđenih Virdžinije Vulf i Vilijama Foknera.“[9] Predavala je engleski, prvo na Teksaškom južnom univerzitetu u Hjustonu od 1955. do 1957. godine, a zatim na Univerzitetu Hauard u narednih sedam godina. Dok je predavala na Hauardu, upoznala je Harolda Morisona, jamajskog arhitektu, za koga se udala 1958. Njihov prvi sin rođen je 1961. godine, a ona je bila trudna sa svojim drugim sinom kada se razvela od Harolda 1964.[10][11][12]

Nakon razvoda i rođenja njenog sina Slejda 1965, Morisonova je počela da radi kao urednica za L. V. Singer, odeljenje za udžbenike izdavača Random Hause,[6] u Sirakuzi, Njujork. Dve godine kasnije, prešla je u Random Hause u Njujorku, gde je postala njihova prva crna žena viši urednik u odeljenju za beletristiku.[13][14]

U tom svojstvu, Morison je igrala vitalnu ulogu u dovođenju crnačke književnosti u mejnstrim. Jedna od prvih knjiga na kojima je radila bila je prelomna Savremena afrička književnost (1972), zbirka koja je uključivala radove nigerijskih pisaca Vola Sojinke, Činua Ačeba i južnoafričkog dramaturga Atola Fugarda.[6] Ona je podstakla novu generaciju afroameričkih pisaca,[6] uključujući pesnika i romanopisca Tonija Kejda Bambaru, radikalnu aktivistkinju Anđelu Dejvis, Crnog pantera Hjuija Njutna[15] i noveliskinju Gejl Džons, čije je pisanje Morisonova otkrila. Takođe je objavila autobiografiju otvorenog poznatog šampiona Muhameda Alija iz 1975. godine, pod nazivom The Greatest: My Own Story. Pored toga, objavila je i promovisala rad Henrija Dume,[16] malo poznatog romanopisca i pesnika kojeg je 1968. godine ubio tranzitni službenik u njujorškoj podzemnoj železnici.[5][17]

Među drugim knjigama koje je Morisonova razvila i uredila je Crna knjiga (1974), antologija fotografija, ilustracija, eseja i dokumenata o životu crnaca u Sjedinjenim Državama od vremena ropstva do 1920-ih.[5] Izdavačka kuća Random Hause nije bila sigurna u pogledu ovog projekta, ali je njegovo objavljivanje naišlo na dobar prijem. Alvin Bim je recenzirao antologiju za klivlendskog Plejn Dilera, pišući: „Urednici, poput romanopisaca, imaju decu mozga – knjige koje smišljaju i oživljavaju bez stavljanja sopstvenih imena na naslovnu stranu. Gospođa Morison ima jedno od ovih u prodavnicama sada, a časopisi i bilteni u izdavačkoj delatnosti su oduševljeni, govoreći da će proći kao vrući kolači.`[6]

Promovisanje afroameričke književnosti
Godine 1958. udaje se za Harolda Morisona, rađa dvoje dece ali se i razvodi 1964. Posle razvoda seli se u Njujork, gde radi kao urednik. 18 meseci kasnije postaje jedan od urednika njujorškog sedišta poznate izdavačke kuće Random House.

Kao urednik, igrala je važnu ulogu u približavanju afroameričke književnosti ka mejnstrimu. Uređivala je između ostalih i knjige Toni Kejd Bambara i Gejl Džonsa. Morison je bila profesor društvenih nauka na Univerzitetu u Prinstonu, od 1989. Taj radni odnos je prekinula 2006.

Trenutno radi za američki periodični magazin „Nacija“ (The Nation)

Politika
Izazvala je bezmalo skandal nazvavši Bil Klintona „prvim predsednikom crncem“ dodavši kako „Klinton ispoljava gotovo svaku crtu „afroamerikanstva“: odrastao uz samohranog roditelja, rođen siromašan, radničke klase, svira saksofon, dečko iz Arkanzasa koji obožava Mekdonalds i brzu hranu.`

Predmet: 79941305
Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Hans-Georg Gadamer je nemacki filozof, a u ovoj knjizi objavljena su njegova razmišljanja o filozofskim naukama i naucnosti filozofije, o prirodnoj sklonosti coveka prema filozofiji, ...


Hans-Georg Gadamer (nem. Hans-Georg Gadamer; Marburg, 11. februar 1900 — Hajdelberg, 13. mart 2002) bio je nemački filozof kontinentalne tradicije. Njegovo najpoznatije životno delo je Istina i metoda, koje je objavljeno 1960. godine.

Život
Porodica i rani život
Gadamer je rođen u Marburgu, Nemačka,[1] kao sin Johanesa Gadamera (1867–1928),[2] profesora farmaceutske hemije koji je kasnije bio i rektor Univerziteta u Marburgu. Odgajan je kao protestantski hrišćanin.[3] Gadamer je odoleo očevom nagonu da se bavi prirodnim naukama i sve više se interesovao za humanističke nauke. Njegova majka, Ema Karoline Johana Gejis (1869–1904) umrla je od dijabetesa dok je Hans-Georg imao četiri godine, a on je kasnije primetio da je to moglo uticati na njegovu odluku da se ne bavi naučnim studijama. Žan Grondin opisuje Gadamera kako u svojoj majci pronalazi „poetski i gotovo religiozni pandan gvozdenoj pesnici svog oca“.[4] Gadamer nije služio tokom Prvog svetskog rata zbog lošeg zdravlja[5] i na sličan način je bio izuzet od služenja tokom Drugog svetskog rata zbog dečije paralize.[6]

Obrazovanje
Kasnije je studirao klasiku i filozofiju na Univerzitetu u Breslavu[7] kod Ričarda Honigsvalda, ali se ubrzo vratio na Univerzitet u Marburgu da bi studirao kod neokantovskih filozofa Pola Natorpa (savetnika njegove doktorske teze) i Nikolaja Hartmana. Disertaciju Suština zadovoljstva u Platonovim dijalozima (Das Wesen der Lust nach den Platonischen Dialogen) odbranio je 1922. godine.[8]

Ubrzo nakon toga, Gadamer se preselio na Univerzitet u Frajburgu i počeo da studira kod Martina Hajdegera, koji je tada bio perspektivan mladi naučnik koji još nije dobio zvanje profesora. Zbližio se sa Hajdegerom, a kada je Hajdeger dobio poziciju u Marburgu, Gadamer ga je pratio tamo, gde je postao jedan od grupe učenika kao što su Leo Štraus, Karl Levit i Hana Arent. Upravo je Hajdegerov uticaj dao Gadamerovoj misli karakterističan izgled i odveo ga od ranijih neokantovskih uticaja Natorpa i Hartmana. Gadamer je proučavao Aristotela i kod Edmunda Huserla i kod Hajdegera.[9]

Rana karijera
Gadamer se habilitirao 1929. i veći deo ranih 1930-ih proveo je držeći predavanja u Marburgu. Za razliku od Hajdegera, koji se pridružio Nacističkoj partiji u maju 1933. i ostao kao član sve dok stranka nije raspuštena posle Drugog svetskog rata, Gadamer je ćutao o nacizmu, a nije bio politički aktivan tokom nacističke vladavine. Gadamer se nije pridružio nacistima, a nije služio ni vojsku zbog poliomijelitisa od kojeg je oboleo 1922. Pridružio se Nacionalnoj Socijalističkoj Učiteljskoj ligi u avgustu 1933.[10]

Godine 1933. Gadamer je potpisao Zavet vernosti profesora nemačkih univerziteta i srednjih škola Adolfu Hitleru i Nacionalsocijalističkoj državi.

Aprila 1937. postao je privremeni profesor u Marburgu,[11] a zatim je 1938. dobio zvanje profesora na Univerzitetu u Lajpcigu.[12] Sa SS tačke gledišta, Gadamer je klasifikovan kao ni podržavalac ni neodobravajući u „SD-Dossiers über Philosophie-Professoren“ (tj. SD-fajlovima koji se tiču profesora filozofije) koje je postavila SS služba obezbeđenja (SD).[13] Godine 1946, američke okupacione snage su ga okarakterisale neokaljanog nacizmom i imenovale ga za rektora univerziteta.

Nivo Gadamerove umešanosti sa nacistima je osporavan u delima Ričarda Volina[14] i Tereze Orozko.[15] Orozko navodi, pozivajući se na Gadamerove objavljene radove, da je Gadamer podržavao naciste više nego što su naučnici pretpostavljali. Gadamerski naučnici su odbacili ove tvrdnje: Žan Grondin je rekao da je Orozko uključena u „lov na veštice“[16] dok je Donatela Di Čezare izjavila da je „arhivski materijal na kome Orozko zasniva svoje argumente zapravo prilično zanemarljiv“.[17] Čezare i Grondin su tvrdili da u Gadamerovom delu nema ni traga antisemitizma i da je Gadamer održavao prijateljstva sa Jevrejima i pružao utočište skoro dve godine filozofu Jakobu Klajnu 1933. i 1934. godine.[18] Gadamer je takođe smanjio kontakt sa Hajdegerom tokom nacističke ere.[19]

U Hajdelbergu
Komunistička Istočna Nemačka nije bila ništa više po volji Gadameru nego Nacistička Nemačka, i on odlazi u Zapadnu Nemačku, prihvatajući prvo mesto na Geteovom univerzitetu u Frankfurtu, a zatim je nasledio Karla Jaspersa na Univerzitetu u Hajdelbergu 1949. Na ovoj poziciji je ostao, kao emeritus, do svoje smrti 2002. godine u 102. godini života.[20][21][22] On je bio urednički savetnik časopisa Dionysius.[23] U to vreme je završio svoj magnum opus, Istina i metod (1960), i uključio se u svoju čuvenu debatu sa Jirgenom Habermasom o mogućnosti transcendiranja istorije i kulture kako bi pronašao istinski objektivnu poziciju sa koje bi kritikovao društvo. Debata je bila neubedljiva, ali je označila početak toplih odnosa između njih dvojice. Gadamer je bio taj koji je obezbedio Habermasu prvo mesto profesora na Univerzitetu u Hajdelbergu.

Godine 1968, Gadamer je pozvao Tomonoba Imamičija na predavanja u Hajdelbergu, ali je njihov odnos postao veoma hladan nakon što je Imamiči tvrdio da je Hajdeger uzeo svoj koncept Daseina iz Okakura Kakuzovog koncepta das in-der-Welt-sein (biti u postajanju u svetu) izraženom u Knjizi čaja, koju je Imamičijev učitelj ponudio Hajdegeru 1919. godine, nakon što je sa njim pratio lekcije godinu dana ranije.[24] Imamiči i Gadamer su obnovili kontakt četiri godine kasnije tokom međunarodnog kongresa.
79941305 Um u doba nauke - Hans-Georg Gadamer

LimundoGrad koristi kolačiće u statističke i marketinške svrhe. Nastavkom korišćenja sajta smatramo da ste pristali na upotrebu kolačića. Više informacija.