ISBN: Ostalo
Jezik: Srpski
Godina izdanja: Ss
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

José Antonio Marina Torres (Toledo, 1. srpnja 1939.) španjolski je filozof, esejist i pedagog.

Biografija
Unuk toledskog filozofa Juana Marina Muñoza, profesor je filozofije na madridskom Institutu La Cabrera, počasni doktor Politehničkog sveučilišta u Valenciji, kao i predavač i uzgajivač cvijeća. Studirao je filozofiju na Sveučilištu Complutense u Madridu, sa svojim prijateljem i također piscem Álvarom Pomboom kao suputnikom.

Njegov istraživački rad usmjeren je na proučavanje inteligencije i posebno mehanizama umjetničkog stvaralaštva (osobito u području jezika), znanstvenog, tehnološkog i ekonomskog. Može se smatrati eksponentom španjolske fenomenologije. Razvio je teoriju inteligencije koja počinje u neurologiji i završava u etici. Njegove posljednje knjige bave se inteligencijom organizacija i političkih struktura. Surađuje u tisku (kulturni prilog Crónica de El Mundo, El Semanal, El Confidencial, Tiempo i dr.), radiju i televiziji. Posljednjih godina sudjeluje na skupovima i debatama na Španjolskom nacionalnom radiju. Pisao je eseje i publicističke članke te je autor udžbenika za predmet Odgoj za građanstvo naklade SM.

Za svoja istraživanja koristi veliki broj suradnika, koji su koautori njegovih knjiga. Usvaja generičke oblike kao što su rječnik, mišljenje ili didaktičko-povijesni roman.

Djeluje kao aktualni analitičar u eseju Misterij izgubljene volje, gdje analizira krizu ove vrijednosti u suvremenom društvu i obrazovanju. U svom Rječniku osjećaja analizira viziju osjećaja koja je implicitna u jeziku, otkriva da su negativni osjećaji u njemu zastupljeniji od pozitivnih te ističe potrebu za ranim odgojem emocija. U Mišljenju o Bogu, eseju o filozofiji religije, on istražuje kulturni menhir koji podrazumijeva koncept božanstva, zaključujući u njegovoj ontološkoj povezanosti s pojmom Egzistencije koji nam pruža fenomenologija. Nadalje, navodi Etičko načelo istine, koje pretpostavlja da kada se privatne istine sudare s univerzalnim istinama u javnoj sferi, potonje moraju imati prednost kako bi suživot bio moguć.

U djelu Zašto sam kršćanin izlaže svoju osobnu viziju kršćanstva i Isusove energične figure, te brani teoriju dvostruke istine koju je anticipirao Averroes, razlikujući one temeljene na intersubjektivnim dokazima i one koje proizlaze iz privatnih dokaza te navodi da: « Fundamentalisti svoje privatne istine prenose u javnu sferu. `To je problem s kojim se suočavamo.`

Detaljno opisuje kako je kršćanstvo postalo dogmatizirano u svom dugom procesu crkvene institucionalizacije, kako bi se zaštitilo od prirodne tendencije prema pluralnosti religijskih iskustava, baš kao što se događa u drugim religijama. Na Prvom vatikanskom koncilu Katolička crkva proglasila se nepogrešivom i od tada ne može povući svoje dogme, čak i znajući da su neke od njih rezultat kulturnih pritisaka određenog vremena. Prema autoru, potrebno je ograničiti domet religijskih uvjerenja ne negirajući njihovu važnost, a uvijek ih je potrebno braniti u privatnoj sferi, budući da se religija kada je ugrožena poziva na slobodu savjesti, ali kada je riječ o moći napušta toleranciju. Ono što je moguće univerzalizirati su etička načela, a ne osobna uvjerenja. O nekim Marininim idejama raspravljalo se iz filozofije i teologije.1​

Proces učenja označava se kroz dva pojma: inteligencija i talent. Svrha obrazovanja je pretvoriti inteligenciju u talent.