ISBN: Ostalo
Godina izdanja: 289
Jezik: Srpski
Autor: Strani

Spoljašnjost kao na fotografijama, unutrašnjost u dobrom i urednom stanju!

Morin je u ovom radu postigao jedan od najsjajnijih znanstvenih ciljeva: vratiti čovjeku njegovo jedinstvo, ukloniti sve prepreke koje razdvajaju `čovjek-kulturu` od `život-prirodu`, a potonju od `fizičko-kemijske` `.

Smrt uvodi najradikalniji i najkonačniji raskid između čovjeka i životinje. Može se reći da je čovjek čovjek od trenutka kada pokapa svoje mrtve, budući da je u trenutku kada počinju vjerska uvjerenja: onaj svijet. Magija, vještičarenje, spiritizam, šamani, vjerovanja u zagrobni život, u uskrsnuće, u besmrtnost, rađaju se iz ljudskog pokušaja da riješi problem smrti.

Znanosti o čovjeku sustavno su izbjegavale to pitanje. S iznenađujućom agilnošću Morin se, počevši od biologije, bavi antropološkim problemom smrti, koncepcijama koje je primitivni čovjek imao o njoj, njezinim povijesnim kristalizacijama i ovoj suvremenoj `krizi smrti`, koju dovodi u vezu s krizom individualnosti; odnosno kroz otvoreni, interdisciplinarni sustav bavi se antropološkim, povijesnim, sociološkim, psihološkim te filozofskim i političkim pitanjima.

Edgar Morin (/mɔːˈræn/; francuski: [mɔʁɛ̃]; rođen Edgar Nahoum; 8. srpnja 1921.) je francuski filozof i sociolog teorije informacija koji je bio prepoznat po svom radu na složenosti i `složenom mišljenju` (pensée complexe) , [15] i za njegov znanstveni doprinos različitim područjima kao što su medijske studije, politika, sociologija, vizualna antropologija, ekologija, obrazovanje i biologija sustava. Kako objašnjava: Ima dva prvostupnika: jednog iz povijesti i geografije i jednog iz prava.[16] Nikada nije doktorirao.[17] Iako manje poznat u anglofonom svijetu zbog ograničene dostupnosti engleskih prijevoda njegovih preko 60 knjiga, Morin je poznat u francuskom govornom području, Europi i Latinskoj Americi.

Tijekom svoje akademske karijere prvenstveno je bio povezan s École des hautes études en sciences sociales (EHESS) u Parizu.


Početkom 20. stoljeća Morinova obitelj migrirala je iz osmanskog grada Soluna (Solun) u Marseille[18], a kasnije u Pariz, gdje je Edgar rođen. On je judeo-španjolskog (sefardskog) podrijetla.[19]

Kada su Nijemci 1940. napali Francusku, Morin je pomagao izbjeglicama i pridružio se francuskom pokretu otpora.[20] Kao član francuskog pokreta otpora usvojio je pseudonim Morin, koji i dalje koristi. Pridružio se Francuskoj komunističkoj partiji 1941. godine.

Godine 1945. Morin se oženio Violette Chapellaubeau i živjeli su u Landauu, gdje je služio kao poručnik francuske okupacijske vojske u Njemačkoj.

Godine 1946. vratio se u Pariz i odustao od vojne karijere kako bi nastavio svoje aktivnosti u Komunističkoj partiji. Zbog njegovog kritičnog stava, njegov odnos sa strankom postupno se pogoršavao sve dok nije izbačen 1951. nakon što je objavio članak u L`Observateur politique, économique et littéraire. Iste godine primljen je u Nacionalni centar za znanstvena istraživanja (CNRS).

Morin je osnovao i vodio časopis Arguments [fr] (1954–1962). Godine 1959. objavljena mu je knjiga Autokritika. Knjiga je bila trajna refleksija o njegovu privrženosti Komunističkoj partiji i kasnijem izlasku iz nje, usredotočujući se na opasnosti ideologije i samozavaravanja.


Edgar Morin na kolokviju u Rio de Janeiru, 1972.
Godine 1960. Morin je mnogo putovao po Latinskoj Americi, posjećujući Brazil, Čile, Boliviju, Peru i Meksiko. Vratio se u Francusku, gdje je objavio L`Esprit du Temps, djelo o popularnoj kulturi.

Iste godine francuski sociolog Georges Friedmann okupio je njega i Rolanda Barthesa kako bi stvorili Centar za proučavanje masovnih komunikacija koji je, nakon nekoliko promjena imena, postao Edgar Morin centar EHESS-a u Parizu.[21]

Također 1960. Morin i Jean Rouch su koautori filma Chronique d`un été, ranog primjera cinéma vérité i izravnog filma.

Počevši od 1965., Morin se uključio u veliki multidisciplinarni projekt, financiran od strane Délégation Générale à la Recherche Scientifique et Technologique u Plozévetu.

Godine 1968. Morin je zamijenio dosadašnjeg profesora filozofije Henrija Lefebvrea na Sveučilištu u Nanterreu. Uključio se u studentske pobune koje su se počele javljati u Francuskoj. U svibnju 1968. napisao je niz članaka za Le Monde koji su pokušavali razumjeti ono što je nazvao `Studentskom komunom`. Pomno je pratio studentski revolt i napisao drugu seriju članaka u Le Mondeu pod nazivom `Revolucija bez lica`, kao i koautor Mai 68: La brèche s Corneliusom Castoriadisom i Claudeom Lefortom.[22]

Godine 1969. Morin je proveo godinu dana na Salk institutu za biološke studije u La Jolli u Kaliforniji. Jonas Salk ga je pozvao prema preporuci Jacquesa Monoda i Johna Hunta, uz jedini nametnuti uvjet učenja. Tamo se, u tom `plodnom tlu za Nobelove nagrade`, upoznao s teorijom sustava. Čitao je Henrija Laborita, Jamesa Watsona, Stéphanea Lupasca, Bronowskog i upoznao se s mišlju Gregoryja Batesona i `nove problematike u ekologiji`.[23]

Godine 1983. objavio je De la nature de l’URSS, koji je produbio njegovu analizu sovjetskog komunizma i anticipirao perestrojku Mihaila Gorbačova.

Morin je 2002. sudjelovao u stvaranju Međunarodnog etičkog, znanstvenog i političkog kolegija. Također je te godine otputovao u Iran s Dariushom Shayeganom.

Nakon sastanka na glazbenom festivalu u Fezu u Maroku 2009. godine, Morin se zbližila s profesorom sociologije Sabahom Abouessalamom. Par se vjenčao 2012. godine.[24] S njom je surađivao na tekstu L`homme est faible devant la femme (Presses de la Renaissance, 2013.), a 2020. na Changeons de voie - Les leçons du coronavirus (Denoël, 2020.).

Filozofsko djelo
Osim što je UNESCO-ova katedra za složenu misao, Morin je poznat kao utemeljitelj transdisciplinarnosti i posjeduje počasne doktorate iz različitih područja društvenih znanosti s 21 sveučilišta (Messina, Ženeva, Milano, Bergamo, Solun, La Paz, Odense, Perugia , Cosenza, Palermo, Nuevo León, Université Laval à Québec, Bruxelles, Barcelona, ​​Guadalajara, Valencia, Vera Cruz, Santiago, Katoličko sveučilište Porto Alegre, Universidade Federal do Rio Grande do Norte i Candido de Mendes University (R. )).[25]

Sveučilište u Messini na Siciliji, Sveučilište Ricardo Palma u Limi i Centre National de la Recherche Scientifique (CNRS), Francuski nacionalni istraživački centar u Parizu, osnovali su istraživačke centre na temelju njegovih transdisciplinarnih metoda i filozofije.[25] Osim toga, u Meksiku je osnovano Multiversidad Mundo Real Edgar Morin, sveučilište koje se temelji na njegovom radu. Morin nije prihvatio francuske postmoderne ili poststrukturalističke pokrete, umjesto toga slijedio je vlastiti istraživački program. Kao rezultat toga, američki akademici nisu prenosili njegove teorije u disciplinarne diskurse na isti način kao Foucaultove, Derride i Galinon-Mélénecove. Morinov rad obuhvaća znanstveni i popularnu literaturu, a pojavio se na naslovnici više publikacija uključujući Sciences Humaines i posebno izdanje Le Mondea.

Prema Alfonsu Montuoriju u `Edgar Morin: Djelomični uvod`

`Metoda od 6 svezaka je možda Morinovo kulminantno djelo, izvanredna i naizgled neiscrpna riznica uvida, razmišljanja i pravi priručnik za one koji su zainteresirani za proširenje prirode ljudskog istraživanja. Oslanjajući se na kibernetiku, teoriju informacija, teoriju sustava, ali i integrirajući sav rad koji je radio prije, od rada na imaginaciji u svom istraživanju filmova do njegovih dubokih promišljanja o smrti, Metoda integrira Morinovo putovanje i pruža čitatelju alternativu tradicionalnim pretpostavkama i metodi istraživanja našeg vremena .`

Morin je uzdignut u dostojanstvo viteza Velikog križa Legije časti, na Popisu časti Dana Bastilje 2021. od strane francuskog predsjednika Macrona....